Jedan slavni sportista, trostruki osvajač olimpijskih zlata 1952, češki “dugoprugaš” Emil Zatopek, svojevremeno je rekao: “Sportista ne može da trči sa novcem u džepovima. On mora da trči sa nadom u srcu i snovima u glavi”.
Ajzea Bird ima šest godina. I, kao što je pisalo u naslovu ove priče, nema noge. Prosto, rodio se takav. Neko se, eto, rodi bez nogu, ali – niko bez srca. Samo je pitanje šta sa našim srcem uradimo: neko ga kukavički sakrije, a neko mu dopusti da izraste u srce šampiona.
Mali Ajzea živi u jako teškim uslovima. Zapravo, beskućnik je. Neko se, eto, rodi bez stana, ali – niko bez nade. Samo je pitanje šta sa našom nadom uradimo: neko počne da tvrdi da je ona uzaludna, a neko je udruži sa vjerom i trudom i dostigne snove.
Ajzea Bird sa mamom i jednogodišnjim bratom nema gdje da živi, pa se porodica snalazi. Trenutno su smješteni u sklonište jedne crkve u Virdžiniji, gdje ovaj šestogodišnjak odrasta i odakle odlazi na svakodnevni trening. Hrvač je.
Da, nema noge, ali ima srce šampiona. Ima vjeru da može, i ne oslanja se na opravdanja.
Sklekove radi tako što mu trener rukom odozdo pridržava kukove.
Trbušnjake radi tako što mu trener pridržava šorts za tlo.
Nadmeće se sa vršnjacima i mašta da jednog dana dođe i do najvećeg priznanja koje mladi rvači mogu da dostignu, do rezultata kojima bi se plasirali na državno prvenstvo.
I, dani su prolazili. U skloništu. Na strunjači. U porti crkve. U sklekovima. U vođenju računa o bebi. U vođenju računa o trbušnjacima. Ajzea, prosto, nije od onih koji odustaju od snova.
Kako je vrijeme odmicalo, pobijedio je sve drugare u svom timu. Onda je ovaj šestogodišnjak ostvario dovoljno pobjeda u svom okrugu. Onda u gradu. A onda je stiglo iznenađenje – pozvan je na državno prvenstvo.
Ne, nije sada važno šta je tamo uradio protiv zaista najboljih, a dvostruko većih od sebe.
Derek Džeter, jedan slavni igrač bejzbola, reče svojevremeno, dok je pričao o tome kako se postaje šampion, sledeće: “Ljudi mogu da imaju više talenta od tebe, ali ne postoji nikakvo opravdanje da bilo ko od njih radi napornije od tebe”.
Mali Ajzea Bird možda ne zna za ove riječi. Ali, ono što on zna a mnogi drugi ne znaju je da je svašta lijepo moguće kada se srce ne sakrije, već izraste u šampionsko. Nisu to znali ni njegovi rivali na državnom prvenstvu, dok nije izašao naspram njih na strunjaču.
Bio je treći tamo.
A u čemu ćemo mi, koji imamo gdje da živimo i imamo i ruke i noge, da budemo treći?
Ne danas, naravno.
Ali, da bi se snovi ostvarili, mora da se krene ka njima.
Pa, kad je već tako…šta čekamo?
