Kao glavni međunarodni aerodrom u Izraelu, radi se o velikoj i sočnoj meti za mnogobrojne radikalne skupine. Možda ne iznenađuje činjenica da sigurnosna služba na aerodromu doživi između 50 do 70 incidenata dnevno, no itekako iznenađuje činjenica da tih incidenata nisu svjesni niti putnici na aerodromu, niti mediji. Izraelski stručnjaci usavršili su sustav koji pruža optimalni omjer između sigurnosti i lakoće putovanja, i sve potencijalne prijetnje rješavaju se brzo i lako, na mjestima gdje ne mogu ugroziti dobronamjerne putnike.
Na Ben Gurionu putnici ne skidaju cipele, ne oduzimaju se bočice s tekućinom, ne rade se detaljni pregledi prtljage, putnici ne moraju prolaziti kroz masovne detektore, no posljednji se napad dogodio prije više od 40 godina, kada su pripadnici japanske Crvene armije, pristigli iz Rima, strojnicama i bombama napali druge putnike u prostoru za dolaske. Niti jedan zrakoplov koji je poletio s Ben Guriona nikad nije bio otet niti raznesen. Kako uspijevaju postići toliku razinu sigurnosti? Službenici na aerodromu Ben Gurion ne traže bombe i noževe – oni tragaju za lošim namjerama.
Dok će u američkim ili europskim zračnim lukama službenik gledati u monitor i tražiti skriveno oružje ili eksploziv, u Tel Avivu će vas gledati u oči i postavljati pitanja koja su psiholozi dizajnirali kako bi izazvali reakciju kod terorista. Teroristi se u pravilu ne boje smrti, ali se boje biti uhvaćeni. Teško je nositi bombu sa sobom i ostati miran, a ispitivači na Ben Gurionu reagiraju na znakove nervoze. Sumnjive šalju na sljedeći stupanj intenzivnijih intervjua, gdje bolje istrenirani stručnjaci razdvajaju potencijalno opasne od običnih ljudi koji su nervozni zbog leta, kašnjenja ili nečeg trećeg.
Ben Gurion se također oslanja na višestruke krugove zaštite – prvi susret s osobljem aerodroma događa se više od kilometar daleko od terminala, gdje se na kućicama provodi prvi kratki intervju s putnicima dok su još u vozilu. Prolaze kroz još nekoliko krugova zaštite, dok u konačnici ne stignu do svojeg zrakoplova. Dok ne prođu prva dva kruga, ne nalaze se u blizini većih grupa ljudi – obrnuto od većine američkih i europskih zračnih luka, gdje svi putnici stoje u masovnim redovima za sigurnosni pregled, koji su idealne mete za bombaše samoubojice.
Izraelske službe sigurnosti oslanjaju se i na kvalitetne obavještajne podatke – sve agencije imaju direktnu liniju komunikacije s aerodromima, i redovito osvježavaju liste traženih i sumnjivih osoba. Agenti koji ispituju putnike nalaze se i na check-in šalterima na drugim aerodromima s kojih kreću El-Alovi letovi za Ben Gurion. Nekoliko puta već su zaustavili ili uhvatili potencijalne teroriste koji su prošli redovne sigurnosne provjere na drugim zračnim lukama.
Putnici koji ne privuku posebnu pozornost ispitivača mogu od kućica pred aerodromom do svog terminala doći u samo 25 minuta, što je vrlo kratko vrijeme, rijetko viđeno u zračnom prometu. S druge strane, takva razina sigurnosti zahtijeva brojno i vrlo dobro obučeno ljudstvo, koje ne dolazi jeftino.
Radi se o rješenju koje bi sigurno podiglo cijenu zračnog prometa u Europi, i znatno usporilo proces ukrcavanja putnika. Dok kroz Ben Gurion godišnje prođe oko 11 milijuna putnika, kroz britanski Heathrow prolazi gotovo šest puta više. Bilo kakvo rješenje primjenjivo na europske aerodrome zahtijevalo bi njihovu znatnu prilagodbu kako bi se na složeniji moglo način obraditi isti broj putnika koji sada prolaze kroz njih.
