„Bilo je iznimno teško. Prvi dan smo hodali kroz neku šumu, drugi dan su mi uši počele da ”zvone”, a treći dan je postalo nepodnošljivo. Kada sam pokušala pričati, uši bi me strašno boljele, pa sam cijelu sedmicu šaptala. Nisam mogla ni jesti, pila sam samo čaj sa kašikom meda jer mi je trebala energija da idem dalje. Ni vrijeme nam nije išlo u korist, ujutro bi ustali i bilo bi sunčano, a onda bi hodali i ušli u oblake i počela je padati kiša. Odjeća nam je bila skroz mokra, a nismo imali gdje da je osušimo.“
Ali kako kaže, o odustajanju nije ni razmišljala, željela je da nastavi.
„Kada me ljudi pitaju kako sam uspjela ovako nešto, kažem im da nije bilo mogućnosti odustajanja. Vjerujem da ako kažete da ćete uraditi nešto, to onda morate uraditi.“
O obaranju rekorda Vorobyeva skromno kaže: „Nisam planirala da oborim bilo kakav rekord, samo sam htjela da se popnem, i to je sve. Sada se osjećam malo čudno: Popela sma se, i šta sad? Ali svi su pretjerivali, a onda se ispostavilo da sam stvarno oborila rekord.“
Ona priča i o tome kako je postala ovisna o putovanjima.
„Bila sam u drugom razredu kada sam pronašla knjigu Magellan’s travels, od tada me putovanja fasciniraju, pročitala sam sve moguće knjige o putovanju: Scott, Amundsen, Cook. Kada me ljudi pitaju šta želim da postanem, ja kažem putnik.“
Angelino prvo putovanje izvan Rusije je bilo u Poljsku i Njemačku sa njenom kćerkom, a tada je vidjela i Auschwitz u Poljskoj. Nakon toga posjetila je i Bugarsku.
Vorobyeva je putovala jako mnogo sve do tragične smrti njenog supruga, nakon čega nije išla nigdje sljedećih 15 godina. Na nagovor svoje kćerke otišle su u Tunis. Jedna od njenih najvećih želja se ispunila kada je posjetila Rt dobre nade, a sa nama je podijelila i nekoliko zanimljivosti:
„Prvo smo otišli u Cape Town, a nakon toga na planinu Table. A onda je uslijedio vrhunac putovanja, Rt dobre nade. Na prilazu je bilo jako mnogo auta i morali su voziti pored babuna koji su sjedili na putu.“
Još jedno putovanje koje je Vorobyevi ostalo u pamćenju je kada je sa kćerkom išla u Mauritius i ronila na dubini od 35 metara, nakon čega su otišle u Australiju, za koju kaže da je jako zanimljiv kontinent.
U Sydneyu su se popele na poznati Sydney Harbour most sa 1500 stepenica.
„U Fiji-ju nema ljudi sa sijedom kosom“ kaže Vorobyeva. A kao dokaz je uzela i to što su sve njene sijede dlake nestale na Fiji-ju.
Vorobyeva također priča o tome kako finansira svoja putovanja.
„Za jedno putovanje štedimo i do 2 godine, pokušavamo da budemo ekonomične i da novac trošimo na putovanja.“
Ona putuje preko 50 godina, a na pitanje šta joj daje energiju ona kaže:
„Svi me pitaju odakle mi volja i snaga da putujem. Ja se sjećam da sam čitala knjigu od Nekrasova koji kaže: Čovjekova volja i rad su dobra djela. Tako da sve što radim, pokušavam da uradim do kraja.“
