Hrvatski portal “Njuz bar” koji se bavi satiričnim vijestima, objavio je članak koji je pokrenuo na hiljade komentara korisnika društvenih mreža, u kojem se tvrdi da su Hrvati nastali od Srba.
Ovu vijest su potom preneli i “ozbiljni” mediji, pa je za kratko vrijeme rasprava o genetskom porijeklu dva naroda postala javna, prenose mediji u regionu.
Međutim, stručnjaci imaju nešto uzdržaniji stav.
Genetičar Oliver Stojković, šef Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu, jasno je istakao da etničke grupe, kao što su Srbi i Hrvati, nisu biološki niti genetički entiteti.
– U svakoj analiziranoj populaciji postoji značajna količina genetičke raznolikosti, koja nam onemogućava da kod svih pripadnika jedne populacije nađemo neki zajednički genski biljeg. Drugim riječima, ne možemo da nađemo neke biološke osobine (pa samim tim ni njihovu genetičku osnovu) po kojima možemo razlikovati pripadnike različitih etničkih grupa. Etničke grupe, pa ni balkanski narodi, nisu biološki ni genetički, entiteti, već sociološki konstrukti – kaže profesor Stojković, prenosi 24sata.rs.
Neke studije su pokazale da geografska bliskost dva naroda može da ima uticaj na izvjesni stepen sličnosti genoma zbog miješanja pojedinaca.
– Ove genetičke studije samo su potvrdile ono što smo znali odranije: sličnost između geografski bliskih etničkih grupa je veća nego kada su u pitanju prostorno i historijski razdvojene etničke grupe – kaže profesor Stojković.
Jedna od glavnih argumenata da su Srbi i Hrvati braća i dva veoma bliska naroda jeste sličnost njihovog jezika. Zašto ti narodi danas suštinski govori istim jezikom? Da nije bilo reforme jezika i usvajanja štokavskog dijalekta, da li bi se danas razumjeli jedni s drugima?
– Na to pitanje nije lako odgovoriti. Ja nisam historičar jezika, bavim se samo savremenim srpskim, ali znam da ni istoričari ne vole pitanja tipa “Šta bi bilo da nije bilo”. Mislim da je usvajanje štokavskog kod Hrvata bilo manje-više neizbježno, jer su mu podrška bile želja za stvaranjem zajedničkog jezika sa stanovnicima Bosne, Srbije i Crne Gore, kao i dubrovačka književnost. Kajkavski i čakavski, naprotiv, bili su samo dijalekti bez ozbiljnije književne i kulturne tradicije – smatra lingvista Ivan Klajn.
Suštinski, najveća razlika između Srba i Hrvata je u veri, zbog čega su najčešće i ratovali. I jedni i drugi su izvorno, kao i svi Sloveni, na Balkan sa sobom donijeli stara slovenska verovanja i mitove. Srbi prvi primaju hriščanstvo u 7. vijeku, a Hrvati u 8. Među jednima i drugima se u 10. vijeku razvija bogumilstvo, koje karakteriše protivljenje i rimskoj i vizantijskoj vlasti. Nakon velike šizme, raskola hrišćanstva 1054. godine na zapadne katolike i istočne pravoslavce, dolazi do slične podjele između dva naroda. Iako taj proces nije tekao pravolinijski niti jednostavno i jednoznačno, u došlo je do onoga što imamo danas – Hrvati su se priklonili katoličanstvu, a Srbi pravoslavlju.
– Odnose između Srba i Hrvata kroz istoriju karakterišu nesporazumi, koji su nekad bili manje oštri, ali nekad su dovodili i do ratova. U svakom slučaju, nikad nisu bili potpuno mirni, uvijek je nešto smetalo – kaže akademik istoričar Dragoljub Živojinović.
S druge strane, prema svemu što dosadašnja istoriografija i lingvistika znaju, Srbi i Hrvati su dva različita južnoslovenska plemena koji su se na prostore gdje danas žive doselila u 7. vijeku, u vrijeme vladavine Vizantijskog cara Hiraklija.
