Dragi brate po vjeri, koji imaš srce za “džihad” ili borbu u ime Boga, zapravo sumnjam da si ti obični čitalac ovog teksta, ali ja sam htio da pokušam i napisao sam ovo pismo da prenesem par prijateljskih savjeta.
Vjerovatno si mlad, odan i ljut. Ljut si zbog naše civilizacije, islamskog svijeta, koji je u ponižavajućem stanju već dva stoljeća. Kolonizovale su nas evropske sile, okupirale strane armije i ugnjetavali su nas naši tirani.
U međuvremenu, naše vrijednosti su erodirane, a naši najsvetiji simboli meta ismijavanja. U jednom periodu muslimani su vodili najslavniju civilizaciju na planeti, ali to vrijeme je davno prošlo. U našoj bliskoj prošlosti doživljavali smo poraz za porazom, sramotu za sramotom.
Kao musliman, svjestan svoje sudbine i identiteta, mislim da si zabrinut za današnji Ummet, globalnu zajednicu vjernika, a to je zaista plemenito.
Sa tom brigom u svojim mislima možeš uraditi prekrasne stvari, kao npr. da se obrazuješ i postaneš učenjak, naučnik, biznismen ili umjetnik.
Bizarni džihad
Svojim radom možeš doprinijeti poboljšanju muslimanske zajednice, kojoj pod hitno trebaju intelektualci, naučnici, ekonomisti ili estetski preporod. Budi zabrinut zbog islama, ali ja bih ti predložio da ti ta briga bude motiv da radiš na sebi.
Budi dio džihada ili borbe, ali uradi to na način koji će uzdići tvoju porodicu, zajednicu, muslimansku zajednicu u miru i dostojanstveno.
S druge strane, pazi se onih koji te pozivaju da napustiš svoj put i da se posvetiš bizarnom džihadu – nasilnoj, nemilosrdnoj, krvoločnoj kampanji, kao ona koju vodi samoprozvana Islamska država Irak i Levant (ISIL).
U historiji islamske civilizacije džihad nikada nije značio mučenje, poput onog koje praktikuju pripadnici ISIL-a.
Kur’an jeste naredio prvim muslimanima “da se bore na putu Božijem protiv onih koji se bore protiv tebe”, ali sa dodatkom:“Nikada nemoj prijeći granicu.”
Naš Poslanik, neka ga mir prati, objasnio je šta su granice: “Nemoj ubijati stare ljude, dojenče, dijete ili ženu”.
U našoj historiji oružani džihad uvijek je značio rat između vojski, dok oni koji se nisu borili nikada nisu bili mete. Štoviše, braća muslimani nikada nisu bili meta džihada, bez obzira kojoj sekti ili političkoj opciji su pripadali.
Zato masakriranje nedužnih civila danas na ulicama Pariza, Mosula, Raqqe nije džihad. To nije ništa drugo nego hladnokrvno ubistvo, što je grijeh.
U ovom slučaju, možemo se pitati, zašto se toliko muslimana pridružilo ISIL-u. Šta ih motiviše? Zar to nisu ljudi koji riskiraju svoj život “zbog Allahove volje”?
Pa oni to kažu, a možda i vjeruju u to. Ali ako pogledamo malo bolje, vidjet ćemo da njihova motivacija nije poštivanje islama ili Allaha, nego poštivanje sebe i svog ega.
ISIL i slične grupe žele da postanu vođe naše muslimanske zajednice, dajući sebi vodeće pozicije, dok gledaju s visina na sve muslimane i osuđuju ono što rade.
Po njihovom mišljenju, svi drugi su neznalice i izdajnici, a oni su jedini koje vide svjetlo i koji prihvataju izazov.
Njihov cilj je da dobiju moć i slavu, što nije želja normalnog vjernika. Neke sekularne ideološke grupe u prošlosti je vodila ista ta potreba.
Brojni komunisti, kao samoprozvani zaštitnici “proleterijata”, su također htjele da budu vođe borbe koja će promijeniti svijet, a to je često vodilo do smrti i pokolja. S jedne strane, tako su žrtvovali sebe: Napustili su svoje domove da bi se borili i poginuli za “revoluciju”, a s druge strane, zaveo ih je najjači afrodizijak – mislili su da su oni odabrani, da su privilegovani da sude ostalima i da ih kažnjavaju.
Retorika ISIL-a
Stoljećima su mnogi muslimani slijedili religijsku potrebu: da se ponizno predaju Bogu. Da slave Boga.
Nisu spominjali sebe, svoju ulogu u historiji ili svoje mjesto u muslimanskoj zajednici. Namjerno su ukazivali na svoje mane da bi se riješili svih vrsta arogancije.
Da vidimo razlike samo moramo uporediti ISIL-ovu retoriku i tradicionalnu islamsku retoriku. ISIL-ova retorika je definisana sa odlučnom sigurnošću. ‘Kalifat’ zna šta je prava interpretacija islama, daje najbolje savjete u svakom slučaju i kažnjava svakoga, uključujući muslimane koji se ne slažu sa njim.
Tradicionalni islamski izvori, s druge strane, paze se odlučne sigurnosti.
Imam Šafija, jedan od priznatih pravnika, je kazao da je u svakoj debati želio da njegov sagovornik pobijedi. U tom slučaju bi naučio nešto novo i ne bi ispao arogantan.
Na isti način su islamski učenjaci iznosili svoje argumente, njihova djela počinju sa citatom “Po mišljenju ovog siromaha”. Pisali bi također “Bog zna najbolje”.
Nije slučajno da ISIL u svojim publikacijama nikada ne koristi riječ “Bog zna najbolje”. To bi bilo dvosmisleno, a dvosmislenost ne služi njihovoj namjeri.
ISIL tvrdi da zna šta Bog zna i želi da to nama prenese. Ako misliš da je to način na koji se slavi Bog onda nisi upravu. To je način korištenja Boga kao sredstva za uspostavljanje moći nad ljudima.
Tako moj dragi brate po vjeri, razmisli o svemu ovome prije nego što odlučiš da postaneš “lav Kalifata”.
Ako želiš da slaviš Boga – slijedi njegov savjet iz Kur’ana: “U danima gladovanja nahrani siroče ili siromašnog čovjeka koji leži u pijesku. Budi milostiv”.
Idi pomozi sirijskom izbjeglici ili bilo kojem drugom čovjeku u svom dijelu svijeta. Nećeš postati drugi “Jihadi John” koji je šokirao svijet.
Ali Bog će znati za tebe i dobit ćeš njegov pristanak. Hodat ćeš s njim u skromnosti i dostojanstvu do kraja života.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
