Kad govorimo o djeci s poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini, ali i regiji, poznato je već da za većinu stvari nema sistemskih i adekvatnih rješenja, podrške djetetu i roditelju itd. Manje je poznato da ni sami roditelji ne znaju kako doći do rješenja, imaju različita viđenja stvari i prlično su razjedinjeni u stavovima. U toj našoj razjedinjenosti, naravno, najbolje plivaju naše vlade i ministarstva jer, kad govore u medijima, njihova je odbrana “Ali, znate, ima i drugih mišljenja”.
Ipak, dijete je dijete i svaki roditelj bori se za svoje onako kako zna i umije, a u našem slučaju zna biti zbilja teških i naizgled nerješivih situacija i problema. U svom “deveru” često smo mi roditelji podložni raznim nadristručnjacima, pa se daju hiljade eura za suplemente, dijete, čudotvorne kapi, lijekove, komore i ostala “dostignuća” tog tipa. Često takvi “spasioci” vješto manipulišu i najjače od nas bacaju na koljena da bi se ostvarila neka “dobrobit” za dijete i njegov napredak.
Pouzdano znam da neki od roditelja iz Sarajeva, recimo, za tri mjeseca “terapije” u Beogradu plate gotovo 5.000 eura da se radi po ABA metodologiji, pouzdano znam da neki od njih idu čak u Rusiju kupiti “injekcije” protiv autizma, a cijena je prava “sitnica” – samo 2.000 eura, pouzdano znam i da neki od njih plaćaju po 4.000 eura za analize toksina iz vlasi kose, urina ili stolice stručnjacima iz oblasti nutricionizma, pa im ovi propišu doslovno brdo vitamina čija je cijena uz prateću dijetu bukvalno desetak hiljada eura, znam i roditelje iz regije koji dođu iz jedne države u drugu da bi nešto postigli sa svojim djetetom i tako redom.
Znam da nikome nije ni lako ni glatko, ali ne mogu se načuditi našoj indolentnosti i branjenju stava kako to baš tako treba biti.
Sudska zabrana važi u Srbiji, ali ne i u Bosni i Hercegovini
Svjetska istraživanja kažu da je trend od 10–15 posto stanovništva okvirna “brojka” osoba rođenih s nekim tipom poteškoće, što zapravo uopće nije zanemariv broj. Jest da smo mi Balkanci mimo svijeta u mnogo stvari, ali u ovoj smo “tu negdje”, kako struka i nauka kažu. Kad taj postotak pomnožimo s brojem stanovništva u zemljama eks-Jugoslavije, itekako smo tržište za gore navedene “stručnjake”, koji su doslovno u otvorenom lovu na novčanike očajnih roditelja.
Ali nije meni što oni love, meni je što roditelji to dozvole. Čak se jedan spram drugog suprotstave i dozvole da manipulišu njima u tuđem interesu. Kao da mi kamen nasred srca stoji kad čujem da je nekome od njih “prodana” ta priča kako će im vitamin pomoći prije rada s djetetom, injekcija umjesto fizikalne terapije ili slično. Kamen mi na srcu raste kad spoznam da roditelj osporava roditelju pravo na nauku, tehnološko dostignuće, pravo da traži sistem za svoje dijete. Doživjela sam to da, kad tražim najbolje za svoje dijete, drugi roditelj ustane i kaže da mu se to ne sviđa. Naše vlade onda dobiju krila: “Vidi”, kažu, “ima i drugih mišljenja.” Ima, i neka ima, i treba ih biti.
Jedan od eklatantnijih primjera interesa pojedinca ili grupe jest nedavna posjeta Sarajevu poznatog logopeda iz Beograda, Ranka Vukovića, kome je zbog zlostavljanja djeteta sudski zabranjeno raditi s djecom u Srbiji, pa je došao raditi u Bosni i Hercegovini. Ilegalno, naravno. Nije meni što je on došao nego sam zapanjena činjenicom da je nekim roditeljima to u redu i da je izgovor za takvo šta “Pa ako mu je zabranjeno raditi u Srbiji, nije u Bosni i Hercegovini”. Jedan sat “tretmana” u Sarajevu naplaćivao je 40 eura.
U sudskoj presudi stoji: “Logoped ga je najpre energično po ruci lupio nekoliko puta, a zatim, pošto maloletnik nije bio saradljiv i počeo je da cvili i da se skuplja, stavljajući ruke u usta, povukao ga je za kosu iza ušiju, za zulufe. Zatim je dete snažno povukao da bi ga ispravio u stolici, jer se iskrivilo i pokunjilo. Nastavio je da mu govori da je nenormalan i da ne može da radi sa detetom koje roditelji nisu vaspitali. Nakon toga ga je izbacio iz ordinacije.”
U očaju se čine očajne stvari
Najjače je oružje u rukama građanina, pa svi imamo pravo nadležnima u svojoj zemlji reći da su oni nama servis, a ne mi njima. Svaki roditelj ima se pravo organizovati i tražiti izmjenu sistema, zakona, svega onoga što mu realno usporava dijete i njegov napredak, ali ne – u očaju se čine očajne stvari.
Oni rijetki koji ustanu i naprave nešto nisu dovoljno dobri, a nisu baš zato što zaustavljaju taj lov, prekidaju taj lanac uzimanja novca očajnome, razvlačenju djeteta od Rusije preko Beograda do Ljubljane, pokazuju jasno koliko je okruženje do smrada truhlo.
Naravno da ne odgovaraju oni koji ustanu protiv takvih “rješenja”, vladi i sistemu najmanje, jer od njih nešto traže. Lovcima na novac ne odgovaramo nikako jer s nama njihov lov ostaje jalov, institucijama još manje, jer diramo u njihove “svete” budžete. I tako redom.
Velika je to odgovornost, preuzeti na sebe takav front kakav jesmo mi roditelji okupljeni oko osnivanja naučnog Centra za podršku inkluziji u Kantonu Sarajevo, no činjenica je, čim su se toliko “uskomešali” gore pobrojani, da smo ih dobro uzdrmali.
Dijete mora biti iznad interesa pojedinca ili grupe i jednom kad to svi roditelji shvate bit ćemo nezaustavljiva sila. Kad nas nauka iznad nadriljekarstva, prihvatanje istine o stanju djeteta, samopomoći, izmjena zakonskih regulativa i još bezbroj drugih stvari okupe u jedinstvenom stavu, nema te vlade koja neće ispuniti ono što se od nje traži. Bez obzira na sve prepreke, mi smo jedni drugima najveća snaga, i unutar države i regionalno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
