Sudeći po onom što je američki potpredsjednik Mike Pence kazao u ponedjeljak, 22. januara, Palestinci bi, po logici sadašnje američke vanjske politike, mogli očekivati isto ono što su Indijanci dobili u Sjedinjenim Američkim Državama. Pence je u Knessetu održao “najotvoreniji cionistički govor – bolje kazano, propovijed – koja se ikad čula u Knessetu”, napisao je izraelski kolumnista Chemi Shalev u Haaretzu. Prema ovom izraelskom novinaru i dobrom poznavaocu američko-izraelskih odnosa, govor sličan Penceovom po vjerskom žaru i zelotizmu nisu održali ni najvatreniji izraelski desničari.
Gotovo svaka rečenica Penceovog obraćanja prekidana je aplauzima izraelskih zastupnika, dok su palestinski članovi Knesseta uklonjeni nakon protesta kojeg su pokušali održati protiveći se odluci administracije predsjednika Donalda Trumpa da potvrdi priznanje Jerusalema kao glavnog grada Izraela i naredi premještanje američke ambasade iz Tel Aviva u ovaj grad. Ovo je bio prvi slučaj da se jedan američki potpredsjednik obrati izraelskom parlamentu, a biblijski ton kojim je bilo prožeto njegovo obraćanje, prema Shalevu, Pencea je načinilo herojem Izraela, ali i “jahačem Trumpokalipse”.
“Mi se protivimo politici gospodina Trumpa. On nije samo neprijatelj Palestinaca, on je neprijatelj mira”, kazao je Jamal Zahalka, jedan od palestinskih zastupnika, izbačenih nakon što su protestirali na Penceovo obraćanje. Drugi čovjek Trumpove administracije je izraelskim parlamentarcima najavio da će američka ambasada u Jerusalemu biti otvorena do kraja 2019. godine, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu je Trumpovu odluku nazvao jednom od važnih odluka u historiji cionizma.
Naknadno o ‘konačnim pitanjima’
“Stojimo uz Izrael, jer je vaša stvar naša stvar, vaše vrijednosti su naše vrijednosti i vaša borba je naša borba. U priči Židova uvijek smo vidjeli priču o Americi. To je priča o egzodusu, o putovanju iz progonstva u slobodu, priča koja pokazuje moć vjere i obećanje nade. I prvi naseljenici u mojoj zemlji su, također, sebe vidjeli kao hodočasnici, poslati Božijom voljom, da izgrade novu Obećanu zemlju. Pjesme i priče naroda Izraela bile su njihove himne i oni su vjerno učili njima svoju djecu i to čine do ovog dana”, poručio je Pence u Knessetu prekidan ovacijama.
Naravno, nije nikakva tajna da je sve što se danas dešava na području Bliskog istoka rezultat agresivne izraelizacije, koja je pokrenuta nakon potpisivanja Campdavidskog sporazuma iz 1978. godine. Ovim sporazumom prihvaćena je dominantna pozicija Izraela na Bliskom istoku, a to se moglo vidjeti i iz prethodne dvije posjete potpredsjednika Pencea Egiptu i Jordanu. Upravo su ove dvije zemlje, zajedno sa Sirijom, gubitnice u ratu u kome je 1967. godine Izrael okupirao i preostali istočni dio Jerusalema. U Camp Davidu je postavljen Okvir za mir na Bliskom Istoku, ali nije prihvaćen od Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, jer je sklopljen bez učešća UN-a i Palestinske oslobodilačka organizacije i nije podrazumijevao pravo Palestinaca na povratak, samoopredjeljenje i nacionalnu nezavisnost i suverenitet.
Interesantno je da je Pence u govoru uzgred spomenuo “konačna pitanja”, koja su ostavljena da budu riješena naknadno, međutim, potezi Trumpove administracije, retorika i jednostranost samo ukazuju da se upravo ovakvom politikom želi razbiti svaki iole realan okvir za buduće rješenje ove najduže krize modernog doba. Za većinu muslimana u svijetu rješavanje pitanja Jerusalema na ovakav način je samo pokušaj legalizacije naslijeđa kolonijalizma, za većinu lidera današnjeg muslimanskog svijeta Jerusalem je izvanredan ulog za egzistencijalnu podršku Sjedinjenih Američkih Država.
Zealotska retorika drugog čovjeka Bijele kuće duboko je zabrinjavajuća, jer vjerski ostrašćen govor u Svetoj zemlji nikada nije donio mir, već je samo produbio sukobe. Očito je da Pence igra na kartu krajnje desničarske evangeličke biračke baze u svojoj zemlji, koja čvrsto vjeruje u armagedonski scenario o kraju svijeta upravo u Jerusalemu, ali nepojmljivo je da se na ovakav način želi boriti protiv “radikalnog islamskog terorizma”, kako ga je Pence nazvao, čiji gorljivi zagovornici koriste identičan narativ i vokabular.
‘Zlatni pehar pun škorpiona’
I oni imaju svoju “priču” koja se itekako uklapa u desničarski evangelički narativ o “susretu” u Svetoj zemlji. Taj scenario izgleda strašnije i od najžešćeg horora koji je holivudska produkcija ikada snimila. Strašnije od toga jeste samo spoznaja da nije riječ o filmovima, već o jasno proklamiranim vanjskim političkim ciljevima još uvijek najmoćnije vojne sile današnjice.
Ipak, na Bliskom Istoku stanje nije ni blizu onome kako ga percipira američka administracija i prenose zapadni mediji: rat protiv Islamske države Irak i Levant nije završen. Ne samo da nije poražena ideologija koju su stvorile intervencionističke politike i dvostruki standardi zapadnih sila na Bliskom istoku, već se u širem regionu naziru opasna previranja kojima niko ne vidi kraja: Sirija nije riješena, Irak je potpuno nestabilan, zemlje Zaljeva su u napetosti, a u Jemenu se odvija humanitarna katastrofa. Potom, egzistencijalno je teška situacija u Egiptu i Libiji, gdje je situacija daleko gora nego u doba vladavine diktatora Hosnija Mubaraka i Moammera Gaddafija. Tunis i Alžir se guše u korupciji, a i u Maroku ne nedostaje turbulencija. Mnogima će izgledati smiješno, ali na Bliskom Istoku još ništa nije završeno.
Jerusalem je sveti grad za pripadnike sve tri abrahamske vjere, a Penceov govor u Knessetu samo je pokazao koliko je ta svetost zatrovana prljavštinom političkog nasilja. Srednjovjekovni arapski geograf Muḥammad Ibn Aḥmad al-Maqdisi je u svom prekrasnom opisu Palestine svoj rodni grad Jerusalem nazvao “zlatnim peharom punim škorpiona”, a historija je potvrdila da je otrovnim ujedom žacnuta svaka ruka koja je pohrlila u blago ovog zlatnog pehara. Sadašnja američka administracija možda nije svjesna ovog otrova, ali muslimanska javnost širom svijeta se njenim potezima uvjerila da je kolonijalizam na neki način i dalje živ, samo što ima druge oblike i obrasce dominacije i hegemonije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
