Ivan Vukorepa nije ništa rekao već je samo spustio pogled prema podu. Nekoliko minuta kasnije vodili su ga iz Doma zdravlja prema policijskom vozilu.
Zajedno išli na igralište
Tada se počeo otimati, vikati i jecati… kao da je tek tada shvatio što je sat i pol ranije napravio na igralištu lokalnog nogometnog kluba gdje je često dolazio s bratom gledati utakmice ili igrati nogomet “na male golove”.
– Bavili su se atletskim i gimnastičarskim disciplinama i jedan od njih, ne znam je li mlađi i stariji, imao je sportsko tijelo – kaže sredovječni Županjac koji je biciklom došao na stadion, dva sata nakon tragedije dok su još forenzičari obavljali očevid tražeći dokaze koji bi pomogli u rješavanju tog slučaja.
Često su braća Ivan i Zoran dolazila na stadion. Ovaj put ponijeli su bocu rakije, pijuckali i razgovarali dok Zoran, koji ga je često znao podbadati na tu temu, nije Ivanu spomenuo Miroslava Tunjića. Njega su u studenome 2010. u Gradištu kraj Županje pretukla trojica nasilnika samo zato što je imao frizuru koja im se nije sviđala i onesviještenog ga ostavila na mračnoj cesti pa je preko njega prešao automobil i usmrtio ga. S Miroslavom je tada bio vršnjak i prijatelj Ivan Vukorepa, ali on je uspio pobjeći. Navodno je uplašen trčao 7-8 kilometara do Županje. Prijatelj Ivana i Zorana, a i pokojnog Miroslava, kaže da je uvijek burno reagirao kada bi netko spominjao taj događaj od prije četiri godine koji će, pokazalo se to u četvrtak navečer, označiti njegov život.
Krv je šikljala iz rane
Zoran ga je peckao za Tunjića i prigovarao mu što nije ostao s prijateljem i pokušao ga obraniti, pa je Ivan, bijesan kao i svaki put kada bi se potegnula ta tema, razbio bocu iz koje su pili rakiju i razbijenim dijelom zarezao ga po vratu i prerezao mu arteriju.
– Krv je šikljala pa je netko pozvao hitnu, koja je brzo došla i odvezla ga. Još je davao znakove života, ali u Dom zdravlja dovezen je mrtav – priča njihov prijatelj gledajući prema mjestu gdje su forenzičari osvjetljavali mjesto ubojstva.
