Svako vrijeme nosi i dobro i loše, ali srećom uvijek bude ljudi koji se bore da preovlada ona svjetlija strana života. Tačno prije stotinu godina u Hercegovini je živio i radio fra Didak Buntić, franjevac, prosvjetni radnik i graditelj koji je u historiju mogao ući na mnoge načine, ali će ostati upamćen ponajprije spasivši od gladi oko 15 hiljada hercegovačke djece u vrijeme Prvog svjetskog rata.
Didak Buntić rodio se pored Čitluka u 1871. godini, u životu je uradio brojna djela, od gradnje crkve u Širokom Brijegu, opismenjevanja tada brojnog nepismenog življa, podučavanja ljudi u poljoprivredi, stočarstvu,… Slikovita je njegova rečenica: “Hoćete li igdje na svijetu naći kršnijeg, zdravijega i bistrijega naroda nego što je naš hercegovački, kome ništa ne fali do prosvjeta i naobrazba”.
O fra Didakovom dijelu priča nam fra Ante Marić, svećenik koji najbolje poznaje njegov rad, dok sjedimo u dvorištu franjevačkog samostana u Mostaru pored Župne crkve Svetog Petra i Pavla, gdje je svojevremeno živio i sam Didak Buntić. Fra Ante se zainteresova za fra Didaka jer je u franjevačku provinciju došao u Široki Brijeg gdje je fra Didak najviše vremena proveo.
“Fra Didak je kao mladi svećenik 1895. godine došao u Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu i tu je bio do 1919., a kako je na njoj kao mali dječak isto bio, možemo reći da je na toj obrazovnoj instituciji proveo dvije trećine svog života. Važno je kazati da je on bio prosvjetni radnik te da je gimnaziju sa dva razreda proširio na cijelih osam”, priča nam fra Ante Marić, naglašavajući fra Didakove napore da diploma vrijedi i onima koji ne žele biti fratari.
Otac sirotinje
Buntić je cijelo to vrijeme na Širokom Brijegu organizovao kurseve opismenjavanja, seljačke škole, kako su se tada nazivale. Knjige su zapisale da je tih godina od sedam hiljada žitelja Širokog, 200 znalo pisati. U kratkom vremenu su se opismenili brojni žitelji tog kraja, a sve bilo organizirano na ‘sijelima’ uz ognjišta.
“Fra Didak je bio blizak narodu, učio ga je navrćati, kalemiti voće, u nedostatku borbe za narod i njegova prava bio je tzv. “pučki tribun”. Danas je to nama neshvatljivo da je on bio politički angažovan. Zahvaljujući tom svom angažmanu otkrio je da je u Hrvatskoj formiran Glavni odbor za pomoć gladnima od Istre do Dalmatinske Zagore”, priča nam fra Ante polako dolazeći do Buntićevog životnog djela, zbog kojeg je i nazvan Ocem sirotinje.
Bilo je to u vrijeme Prvog svjetskog rata, Austro-ugarska monarhija crpila je područja koja je okupirala. Okupator je uvijek okupator, priča nam naš sagovornik, sva snaga je bila na frontu, a po kućama samo starci, žene i nejač.
Suša dovela do neviđene gladi
“Suša je bila velika 1916. godine na ovim područjima, u jednom pismu fra Davida Nevistića kraljici Citi, gdje je moli za pomoć, govori da od aprila do oktobra nije pala ni kap kiše. Ljudi su bili ovisni o onom što su posijali, što su užnjeli, a kako toga nije bilo morali su klati stoku da se prehrane, tako su ostali bez stoke, bez mlijeka. Danas se po arhivima može tačno isčitati koji stepen gladi je tada vladao”, jasno nas vraća u vrijeme prije sto godina fra Ante.
Fra Didak Buntić je znao na koga se glad najviše odražava te je osmislio i organizirao pohod koji je ušao u historiju.
“Bio je 10. septembar, u ovaj mostarski samostan gdje mi sad sjedimo, je došlo skoro 400 djece koja su odavde u prvom konvoju otišla za Slavoniju. Fra Didak je izmolio voz kod generala Stjepana Sarkoča koji je bio zadužen za ovu oblast carstva, voz koji ih je prevezao do Bosanskog Broda. Preko crkvenih institucija su im pronađeni udomitelji, prije polaska svako dijete je okupano i higijenski uređeno koliko je to bilo u mogućnosti“, priča nam naš sagovornik.
Djeca svih vjera su bila obuhvaćena
Posebnu dimenziju tom poduhvatu daje i činjenica da nisu obuhvaćena bila samo katolička djeca, već je fra Didak brinuo o svima. Poziv iz Hrvatske koji je došao išao je naslovljen na Napredak za katolički puk, Gajret za Muslimane i pravoslavnom svećeniku Letici.
“Časopis Narodna zaštita opisuje da je prvi konvoj do odredišta putovao četiri dana, od Mostara do Bosanskog Broda. Uz put se građanstvu Sarajeva, Zenice i drugih mjesta uz prugu željela pružiti prava informacija o gladi koja vlada u Hercegovini. Do kraja 1917. su otišla još tri konvoja, do kraja sigurno 15 hiljada djece. Do tog broja su došli historičari rekonstruirajući popise koji su sačuvani”, kaže nam fra Ante Marić, govoreći da neki navode 12 hiljada, dok ima onih koji kažu da je bilo i preko 17 hiljada.
Za godinu i po ili dvije djeca su se vraćala, ali 15 do 20 posto je ostao živjeti kod svojih novih porodica.
“Kad šetate Memorijalnim grobljem u Vukovaru imate osjećaj kao da ste u zapadnoj Hercegovini ili Mostaru na nekom groblju, sve je puno naših prezimena što je jednim dijelom posljedica spašavanje djece od gladi, o kojem govorimo, iako je narod sa ovih prostora u Slavoniju i Posavinu išao u više navrata”, kaže fra Ante.
Fra Didak Buntić je 1919. izabran za provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, što je na neki način bila i nagrada za ovaj veliki poduhvat. Fra Ante nam kaže kako je u fra Didakovom dijelu vjerovatno objedinjen učinak i drugih ljudi, prvenstveno franjevaca, koje historija nije zapisala.
Već tri godine kasnije fra Didak umire u 51. godini, opet u nekom radnom pohodu, baveći se meliorizacijom polja oko Čitluka. Kažu da Hercegovina nije upamtila veću žal za nekim sveštenikom, isto kao što se može reći da u fra Didakovom životu leži i dio odgovora na pitanje odakle tako čvrsta veza između vjernika i franjevaca u Hercegovini.
