Piše: Doc. dr. Enis Omerović
Doc. dr. Enis Omerović član je nekoliko međunarodnih pravnih asocijacija. Također je i član Odbora pravnih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Autor je više naučnih radova, objavljenih u domaćim i stranim časopisima. Kopriređivač je knjige Optužnice protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića te je koprevoditelj na bosanski jezik Presude Međunarodnoga suda u predmetu Bosna i Hercegovina v. Srbija i Crna Gora. Trenutno je u zvanju docenta na užoj naučnoj oblasti državno i međunarodno javno pravo i na predmetu Međunarodno krivično pravo na Pravnome fakultetu Univerziteta u Zenici. Godine 2018. izabran je za prodekana za naučno-istraživački rad.
SARAJEVO (AA) – Nagorno ili Gorski Karabah formalno predstavlja dio Republike Azerbajdžana, jednostrano proglašene neovisnosti 1992., ali su takvu odluku do danas priznale jedino Abhazija, Južna Osetija i Pridnjestrovlje, sve općenepriznati entiteti u međunarodnome poretku. Dakle, suverenost Gorskoga Karabaha do danas nije priznala nijedna država niti međunarodna organizacija.
– Opće međunarodnopravne naznake
Svaka država ima pravo braniti svoju teritorijalnu cjelovitost, što ulazi u korpus temeljnih prava koja su inherentna svakoj državi. Na vlastitome području država ima svu vlast nad ljudima i stvarima koje se na njemu nalaze, što mi zovemo teritorijalnim vrhovništvom. Na tome prostoru isključive državne nadležnosti, svaki je zahvat organa druge države zabranjen. U tome je smislu državno područje nepovredivo. Prema presudi Međunarodnoga suda u predmetu Krfski tjesnac (u sporu između Velike Britanije i Albanije) iz 1949, „između suverenih država poštivanje teritorijalne suverenosti je jedan od bitnih temelja međunarodnih odnosa“. Tako svaka, i ona najmanja povreda državne granice može dovesti do teških napetosti između susjednih i drugih država. Prijetnja silom ili upotreba sile protiv teritorijalne cjelovitosti bilo koje države zabranjena je Poveljom Ujedinjenih nacija, koje načelo je razrađeno u Deklaraciji o sedam načela (usvojenoj u Općoj skupštini Ujedinjenih nacija, 1970), gdje se među ostalim kaže da se država ne smije služiti silom ili prijetnjom sile sa svrhom povrede postojećih državnih granica ili kao sredstvom za rješavanje međunarodnih sporova, uključujući teritorijalne sporove i pitanja državnih granica.
Stjecanje područja silom oružja bilo je u prošlosti jedan od glavnih načina uspostave vlasti odnosno suverenosti na nekom području koje je do tada pripadalo drugoj državi. Stjecanje područja silom prvobitno je zabranjeno partikularnim međunarodnim pravom poput Pakta Lige naroda iz 1919. Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945. zabranjuje svako osvajanje. Nepriznavanje stjecanja područja silom nužno slijedi iz zabrane upotrebe sile. Valjalo bi ustvrditi da je zabrana i nepriznavanje osvajanja danas pravilo općega međunarodnog prava – u tome smislu i Deklaracija o sedam načela propisuje da se „nikakvo stjecanje područja koje proizlazi iz prijetnje silom ili upotrebe sile neće priznati kao zakonito.“ Napokon se i u Rezoliciji Opće skupštine Ujedinjenih nacija 3314 iz 1974. o definiciji agresije izriče da se ne priznaje „stjecanje područja ili posebne prednosti koje proizlaze iz agresije“. Čin agresije po općem međunarodnom pravu svakako predstavlja “invazija ili napad oružanih snaga države na teritorij druge države ili bilo koja vojna okupacija, ma kako privremena bila, koja je rezultat takve invazije ili napada, ili bilo koje pripojenje, upotrebom sile, teritorija druge države ili njenog dijela“ (prema čl. 3(1)(a) Dodatka uz navedenu Rezoluciju), odnosno “upućivanje od države ili u njezino ime ikakvih formacija (oružanih bandi, skupina, neregularnih vojnika ili najamnih snaga) koje protiv druge države poduzimaju takve čine koji odgovaraju navedenim aktima agresije.” (prema čl. 3(1)(g) Dodatka uz Rezoluciju).
– Status nekih područja Republike Azerbajdžana oko Gorskoga Karabaha
Početkom 1992. Republika Azerbajdžan je primljena u Ujedinjene nacije, kojim činom će njezine državne granice, između ostaloga, postati međunarodno priznate i koje će štititi međunarodno pravo. Republika Armenija će nedugo potom zauzeti oko 20 posto azerbajdžanskoga državnoga teritorija uz Gorski Karabah kako bi ga povezala sa svojim državnim teritorijem, odnosno kako bi ostvarila fizičku poveznicu svoga državnoga teritorija i azerbajdžanske regije Gorski Karabah, i to preko drugih azerbajdžanskih područja, koja se nalaze južno ili zapadno od Gorskoga Karabaha prema granici s Republikom Armenijom. Stajalište međunarodne zajednice biće više no jasan. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija Reolucijom 822 od 30. aprila 1993. će zahtijevati trenutni prijekid neprijateljstava i trenutno povlačenje armenskih okupacijskih snaga iz regije Kelbajar, koja se nalazi zapadno od Gorskoga Karabaha.
Vijeće sigurnosti zatim u Rezoluciji 853 od 29. jula 1993. izražava zabrinutost zbog zaoštravanja odnosa između dvije susjedne države i osuđuje okupaciju distrikta Agdam i drugih područja Azerbajdžana, zahtijevaći potpuno povlačenje armenskih snaga s ovih područja druge države. Isti organ Ujedinjenih nacija će dana 12. novembra 1993. jednoglasno usvojiti Rezoluciju 884, podržavajući svoje prethodne rezolucije 822 (1993), 853 (1993) i 874 (1993), kojom će, ovoga puta, osuditi okupaciju distrikta Zəngilan i grada Goradiz. Vijeće sigurnosti je, jednako tako, zahtijevalo jednostrano povlačenje okupacijskih snaga iz ovih područja kao i povlačenje okupacijskih snaga iz tada nedavno okupiranih područja Republike Azerbajdžana. U odnosu na situaciju između dvije susjedne države u području južnoga Kavkaza, Republike Azerbajdžana i Republike Armenije, dana 25. januara 2005. Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvaja neobavezujuću rezoluciju 1416, koja određuje da su armenske snage okupirale i još uvijek drže pod okupacijom značajne dijelove teritorije Republike Azerbajdžan. Parlamentarna skupština Vijeća Europe je „ponovno potvrdila da neovisnost i secesija nekoga regionalnoga područja od neke države može jedino biti postignuta kroz zakoniti i mirni proces koji je temeljen na demokratskoj podršci stanovnika takvoga područja, a ne u okviru oružanoga sukoba koji je vodio etničkome protjerivanju i de facto aneksiji takvoga teritorija od druge države.” Tri godine kasnije, 14. maja 2008., trideset devet država iz sastava Opće skupštine Ujedinjenih nacija glasalo je za Rezoluciju 62/243 u kojoj je podržan azerbajdžanski teritorijalni integritet, izražavajući podršku međunarodno priznatim državnim granicama, i u kojoj su te države pozvale na „bezuvjetno i potpuno povlačenje armenskih snaga sa svih okupiranih teritorija Republike Azerbajdžan“. Također se u ovome aktu utvrđuje da niti jedna država ne treba priznati za zakonitu situaciju koja je proizišla iz okupacije azerbajdžanskoga teritorija.
– Zaključak
U gornjim razmatranjima intencija nam je bila osvrnuti se i dati opći presjek armenskoga međunarodnoga protupravnoga djelovanja u odnosu na neka azerbajdžanska područja koja se naslanjaju na regiju Gorski Karabah i u odnosu na koja je učinjena protupravna upotreba sile u međunarodnome pravu, i koja su do danas okupirana od strane Azerbajdžanu njegova zapadnoga susjeda. Ovaj višedecenijski međunarodni spor, koji je nastao krajem 80-tih godina XX st., i koji utjelovljuje i regiju Gorski Karabah i njoj okolna područja u Azerbajdžanu, nažalost, još uvijek nije međunarodnopravno riješen. Štaviše, upravo svjedočimo oružanom sukobu, odnosno kulminaciji neprijateljstava u ovome dijelu kavkaske regije.
* Mišljenja izražena u ovom članku su autorska i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Anadolu Agency (AA).
