Trenutak kada je zapovjednik Vojske Republike Srpske (RS) Ratko Mladić u srijedu u Haškom tribunalu Srebreničanu, preživjeloj žrtvi genocida, psovao ‘tursku majku’, brojne žrtve u Bosni i Hercegovini bolno je posjetio na riječi tog haškog optuženika iz jula 11. jula kada je u okupiranoj Srebrenici izjavio kako je ‘napokon došao trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru’.
Bio je to strašni uvod u genocid tokom kojeg je u nekoliko dana ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Vijest o Mladićevom incidentu koju su jučer posredstvom agencije Anadolija (AA) prenijeli brojni mediji u regionu, te gotovo svi mediji u Turskoj, nametnula je iznova pitanje o izvorima mržnje koju je ‘ratni gospodar života i smrti’ na teritoriji današnje RS nesumnjivo pokazao.
Nema sumnje da je posebno bila šokirana šira turska javnost koja teško može shvatiti Mladićeve uvrede na račun Turaka i Turske.
Akademik Muhamed Filipović objašnjava da posljednje Mladićeve izjave možda ponajbolje potvrđuju kako se u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini nesumnjivo desio genocid, te da Mladić, zapravo, sam sebe optužuje.
‘To je, nažalost, dio srpske ideologije i oni se uopće nisu odrekli te ideologije. Nijedna ozbiljnija srpska nacionalna struja ili politička stranka nije se odrekla genocida, oni nisu osudili genocid ili donijeli odluku o zabrani njegovog negiranja. Oni ne smatraju da je genocid pobiti jedan narod kao što su Bošnjaci! Takva ideologija nastala je u manastirima, i to nema veze sa svjetovnom historijom. Srpska vlastela je sarađivala sa osmanskom državom i služili su kod osmanskih sultana. Spomenutu ideologiju su, zapravo, projicirali monasi koji su bili izrazito antimuslimanski nastrojeni’, kazao je Muhamed Filipović za agenciju Anadolija.
Mladićeve poruke su, tvrdi dalje Filipović, izraz jednog od ‘najekstremnijih vidova uopće jedne ksenofobične ideologije koja je, nažalost, i danas živa’.
‘Ona ima svoje, ne samo pasivne nosioce, već i aktivne izvršioce. Ta ideologija podrazumijeva osvetu. To znači da treba pobiti te Turke, odnosno, zapravo, Bošnjake na ovim prostorima. Više puta sam ja ukazao da je to ustvari to jezgro genocidne ideologije’, smatra Filipović.
Janja Beč – Neumann, članica svjetske Asocijacije istraživača i profesora genocida, sociolog, pisac i istraživač primjećuje kako Mladić govori na način ‘kao da je upravo izašao iz Kosovskog boja, a ne kao čovek 21. veka’.
‘Tu se radi o tome da se ovaj region, a pre svega Srbi, neovisno da li su bili u Otomanskom ili Austro-Ugarskom carstvu, nisu riješili svoje traume, vekovne i najdublje istorijske traume. Te traume su potiskivane, posebno među srpskim narodom, a zbog tog patrijarhalnog modela da se bude jak, da se ne pokaže emocija. One su, dakle, vekovima potiskivane i uvek su iznova bile ispoljene u vremenima dubokih ekonomskih i političkih potresa. Struktura rečenica koje govori Mladić pokazuju da je on naprosto zaglavljen u emociji. On tu emociju, kao deo tog kolektiviteta, ustvari preusmerava na neke druge’, ističe Janja Beč – Neumann u razgovoru za Anadoliju.
Naglašava kako ‘apsolutno postoji prostor za manipuliranje tim potisnutim trauma’.
‘Nemojte da mislite da to danas-sutra neće moći biti iskorišćeno i protiv Mađara u Vojvodini! Pošto nema Osmanlija, onda se ta agresija usmerava na muslimane, Bošnjake u ratovima do 1992 do 1995. godine. A ona sada može biti, uz dobru manipulaciju, usmerena protiv Mađara u Vojvodini. Bošnjake u BiH ne smiju napadati, jer oni sada imaju svoju armiju, ne mogu ni Albance na Kosovu, jer, također, imaju svoju armiju. Mađari u Vojvodini nemaju. Radi se, dakle, o dubokom istorijskom poremećaju, gubitku, u suštini, veze sa realnošću’, pojasnila je ona.
Potvrđuje da je takav model ponašanja i danas itekako prisutan i dio neke šire matrice unutar srpskog naroda.
‘Upravo to govorim u kontekstu Vojvodine. Meni bilo žao da se to desi i nadam se da se neće desiti. Ali, ta matrica stalno proizvodi nekog neprijatelja. To je vekovna trauma. Plus taj vrlo nizak nivo samopoštovanja koji ide iz siromaštva i nepismenosti. Bakunin (Mikhail Alexandrovich Bakunin) je pisao o tome negde krajem 19 veka da Srbi, otomanski Srbi nikada nisu imali elitu. Vekovima nisu imali zemljoposjedničku elitu, industrijsku elitu, jer tamo nije bilo industrije, intelektualnu elitu… Onda, od 1991. godine se vodi ta ‘ološ ekonomija’. Tu je devastirana profesionalna elita na račun vojniče, paravojničke i milicijske matrice. Ti su pomaci vrlo teški. Mogući su, ali se nisu desili upravo zbog tog ekstremnog nasilja’, zaključila je Janja Beč-Neumann, koja pomno istražuje negiranje genocida što je prisutno na ovim prostorima.
Korijene želje za ‘osvetom Turcima’ treba tražiti u ‘kosovskom mitu’ koji je u samoj srži ukupne srpske tradicije, a koji se naslanja na Kosovsku bitku iz 1389. godine između osmanlijske i srpske vojske, a koja je nagovijestila višestoljetnu vladavinu Osmanlija na tlu Balkana. Te bitke iz 14. stoljeća Srbi se sjećaju na Vidovdan, 28. juna svake godine, a taj datum je, znakovito, neobično važan u historiji balkanskih država, izvještava novinar AA.
Naime, na taj datum 1914. godine je i pripadnik organizacije ‘Mlada Bosna’ Gavrilo Princip u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda, što je bilo neposredni povod za početak Prvog svjetskog rata.
Također, 28. juna 1989. godine održan je i svesrpski skup na Gazimestanu na Kosovu odakle je bivši predsjednik Srbije i Savezne Republike Jugoslavije Slobodan Milošević najavio krvave pohode njegove zemlje koji će uslijediti 90-tih godina prošlog stoljeća, a koji su kulminirali genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici.
Postoji i čitav niz drugih važnih događaja koji su se dogodili 28. juna, poput donošenja Vidovdanskog ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine, kojim je “ozakonjen dotadašnji centralistički velikosrpski sistem”.
Od svih elemenata kosovskog mita koji je formiran tek 19. stoljeću, kako primjećuje ugledni britanski historičar Noel Malcolm, nijedan nije bio tako moćan kao takozvani ‘kosovski savez’. Radi se o vjerovanju da je srpskom knezu Lazaru Hrebljanoviću (1329-1389.), koji je kao vodeći oblasni gospodar zapovijedao srpskom vojskom u Kosovskom boju, kada je i poginuo, ‘ponuđen izbor između zemaljskog i nebeskog kraljevstva, a da je on izabrao ovo posljednje’.
‘Zbog te odluke, koja se opisuje kao savez s Bogom, Srbi sebe smatraju ‘nebeskim narodom’, piše Malcolm.
Prema liturgijskim tekstovima, a ne historijskim izvorima, knez Lazar je uoči pogubljenja od strane Osmanlija tokom Boja na Kosovu izjavio ‘kako je bolje poginuti u borbi nego živjeti u sramoti’. U jednoj narodnoj pjesmi uoči Kosovske bitke ‘pred Lazara izlazi sveti Ilija u liku sokola i nudi mu izbor između dva kraljevstva’.
‘Ipak, čak i danas, bez obzira da li to uopće ima nekog smisla ili ne, ‘kosovski savez’ u nekim krugovima ostaje predmetom gotovo religioznog vjerovanja’, primjećuje britanski autor, koji sve to naziva ‘produktom nacionalističke ideološke historije’.
Ideja o ‘kosovskom savezu’ i koncept o ‘nebeskom carstvu’ nastala je u 19. stoljeću. Nacionalna ideologija u koju su ove ideje bile upregnute direktno ima veze sa teritorijalnim širenjem Srbije, prvenstveno na Kosovo. Takvu nacionalnu ideologiju stvorili su, po Malcolmu, utjecajnu nacionalistički autori i graditelji nacije Vuk Karadžić i Petar Petrović Njegoš. Oni su tu nacionalnu ideologiju stvorili koristeći upravo elemente narodnog kosovskog predanja.
‘Devetnaesto stoljeće je bilo period u kojem je došlo do razvoja nacionalnih identiteta u mnogim dijelovima Evrope; u slučaju Srbije, sama ideja o formiranju nezavisne nacionalne teritorije nužno podrazumijeva pobunu ili rat protiv osmanskih Turaka. Nacionalni mit zasnovan na simboličnom trenutku turskog osvajanja, istovremeno usredotočuje svu pažnju na neprijatelja i podsjeća Srbe na slavnu prošlost prije Osmanlija’, navodi Malcolm.
Priča o Boju na Kosovu postala je, primjećuju ugledni strani autori, neka vrsta talismana srpskog identiteta, tako da ovaj događaj ima status kakav nema ništa drugo u povijesti Srba. Otud i fama o ‘osveti Turcima’, pa nije slučajno što je Ratko Mladić tokom agresije na BiH često spominjao Turke.
To je i svojevrsni lajt motiv i filma ‘Boj na Kosovu’ koji je snimljen uoči ratova na Balkanu u svrhu, prema mišljenju stručnjaka, nacionalnog homogeniziranja. U tom kontekstu film ističu i autori BBC-ovog dokumentarca ‘Smrt Jugoslavije’. U jednoj sceni srpski junak Miloš Obilić, koji je u Boju na Kosovu ubio sultana Murata, jednom od Srba koji je prihvatio islam, a što je po uvjerenju brojnih srpskih vođa, ideologa i autora slučaj sa balkanskim muslimanima, kaže da ‘svojom krvlju ispisuje granicu između mene i tebe’. On naglašava kako će njemu ‘pomoći Bog kojeg se nije odrekao’, imputirajući onima koji su prihvatili islam ‘izdaju pradedovske vere’.
Poznati srbijanski historičar Dušan T. Bataković konstatira kako ‘kosovski savez- izbor slobode u nebeskom carstvu umjesto poniženja i ropstva u prolaznom svijetu… još uvijek predstavlja trajno vezivno tkivo koje prožima Srbe osjećajem nacionalnog bitka’.
Postoje dvije raširene pretpostavke o Boju na Kosovu 1389. godine – da je to bila turska pobjeda koja je uništila Srbijansko carstvo i da su poraženi Srbi odmah pali pod osmansku vlast. Moderni historičari dokazuju kako je to netačno. Srbijansko carstvo se raspalo nakon smrti cara Dušana još 1355 godine. A što se tiče značaja Kosovske bitke, povjesničari vjeruju da je ranija pobjeda Turaka kod rijeke Marice u Bugarskoj 1371. godine, dakle, 18 godina ranije, imala dalekosežnije efekte od Boja na Kosovu jer je ‘otvorila put za osmansko osvajanje cijelog Balkana’. Osim toga cijela historija turske ekspanzije na Balkanu bila je historija saradnje sa kršćanskim vladarima.
