Danas, 12 godina poslije, slika je bila potpuno drugačija: godišnjici otvaranja Memorijalnog centra prisustvovale su samo majke ubijenih i građani Konjica, piše Anadolu Agency (AA).
– Ciljano smo čekali ovaj dan, da pokažemo da nismo zaboravili Srebrenicu. To je grad kojeg se svi sjete 11. jula, kada su masovne dženaze i godišnjice genocida, ali mi smo željeli pokazati da ovo mjesto živi 365 dana u godini. Doveli smo i mnogo mladih da svojim očima vide i da svojim ušima čuju o srazmjerima zločina koji su ovdje počinjeni – izjavio je Omer Lavić, predsjednik Udruženja branilaca Konjica.
Među 200 Konjičana, bez kojih bi Memorijalni centar danas bio prilično pust, bio je i Osman Trnka, 64-godišnjak koji je prisustvovao prvoj dženazi obavljenoj u Potočarima, a učesnik je Marša mira od prve godine.
– Od svojih prijatelja iz Srebrenice čuo sam da će biti dženaza i došao sam da odam počast ubijenim civilima. Tokom dženaze, ponio sam jedan mali tabut. Ne mogu se sjetiti imena, ali znam da je dijete imalo šest godina kada je ubijeno. U tom su mi trenutku prvo naumpali moji unuci, a zatim sam se zapitao kako i koliko se to ljudski um mora pomračiti da toliko naudi djetetu koje vjerovatno nije bilo ni upisano u školu – ispričao je Trnka.
On se prisjetio da je mjesto, koje se danas bijeli od nišana na mezarima 6.377 do sada ukopanih žrtava genocida, tada bilo livada.
– Posmrtne ostatke ljudi koje je smaknula dušmanska ruka ukopavali smo na poljani. Tada je to bila jedna velika, pusta livada – rekao je Trnka, koji se među prvima priključio ideji o održavanju Marša mira, pješačkog pohoda u znak sjećanja na žrtve genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice i okoline, koji se održava od 8. do 10. jula svake godine.
Međutim, Trnka na put krene devet dana ranije, jer pješačeći iz Konjica, pređe put dug 400 kilometara.
– Kada se pojavila ideja o održavanju Marša mira, nisam imao dileme. Izračunao sam koliko mi vremena treba i krenuo sam pješice iz Konjica. Odmarao sam u Tuzli, gdje sam na Kapiji u centru grada odao počast žrtvama masakra koji je Vojska Republike Srpske počinila 25. maja 1995. godine. Zatim sam otišao do Nezuka, pa sam sa ostalim učesnicima nastavio kretanje ratnim putem prema Potočarima. Nailazili smo na grozne i potresne prizore. Vidjeli smo razbacane čizme, ljudske kosti, masovne grobnice, dječije cucle i flašice, ženske suknje. Emocije su radile. Kada sam stigao u Potočare, dobri domaćini su me prvo pitali da li sam šta jeo. Zbog tuge od jezivih prizora sedam dana ništa nisam mogao okusiti – prisjetio se Trnka, koji svoj pohod i pješačenje od tada ponavlja svake godine.
Svakog jula on pješači ukupno 12 dana, te uz kraće odmore dnevno prelazi i do 40 kilometara, a vraća se autobusom.
Ovaj čovjek često se susreće sa čuđenjem i pitanjima o tome koliko mu pješačenje teško pada i koliko mu je sve to naporno.
– Pitaju me je li mi teško. Kada čovjek ima iskren nijjet, odnosno odluku, tada ga noge same nose. Ako volite ove ljude, a svi ovi ubijeni su moj narod, ništa vam nije teško – naglasio je Trnka.
Međutim, ističe da ma koliko je puta već bio na ovom mjestu, svaki dolazak ga ponovo uznemiri.
– Kad god ulazim u ovaj kompleks, ja zadrhtim. Osjećaji su pomiješani i dok učim Fatihu na ulazu, ruke mi se tresu. Poslije svake posjete Memorijalnom centru u Potočarima, danima budem rastrešen i neraspoložen. Neki mi savjetuju da ne dolazim, jer me sve to toliko pogađa, ali o tome neću ni da čujem. Ovamo treba doći svako ko želi saznati istinu. Sve dok mogu, ja ću dolaziti u Potočare. Prilikom odlaska iz ovog kompleksa, dugo se osvrćem i šutim, razmišljajući o ljudima koji ovdje leže – završava svoju priču Trnka, uz poruku da se zločini i genocid nikad ne smiju zaboraviti.
