Slušam kako su u regiji uredili socijalna primanja za djecu s poteškoćama u razvoju. Sretna sam zbog njih, tužna zbog nas u Bosni i Hercegovini.
Neki dan bila sam učesnica jedne regionalne konferencije u Sarajevu. Naime, iz UNICEF-a sam dobila pozivnicu za učešće na konferenciji koja se bavila temom “Socijalna zaštita za djecu; razmjena dobrih praksi”. Osim struke, na agendi sam pročitala i imena predstavnika politike, državnih vlasti i službi, kao i nevladinih organizacija koje su meni kao majci djeteta s poteškoćama u razvoju “švedski sto” za sva moja pitanja, pa su moju pažnju definitivno imali.
Kako su sati odmicali i konferencija se zahuktavala, nizale su se prezentacije stanja u socijalnoj zaštiti država spram njihovih građana, te obrazloženja predstavnika zemalja učesnica.
Prezentacija makedonskog predstavnika oduševila me jer su napravili elektronski sistem praćenja socijalnih korisnika i socijalnih davanja, Slovenija je usmjerila svoje napore u rješavanje problema “bijele kuge”, pa im je naknada za dječiji dodatak i više od 100 eura, Srbija je zaposlila struku, pa je davanje za dječiji dodatak neupitno bez obzira na socijalno stanje porodice ako je riječ o djetetu s poteškoćama u razvoju i tako redom.
Gledajući njihove prezentacije, razmišljala sam o tome koliko su zemlje regije odmakle i poboljšale svoje sisteme u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Sretna sam bila zbog njih, tužna zbog nas i naše djece.
Pitanje bez odgovora
Jedan od velikih problema u ovoj oblasti za sisteme jest “kako otkriti i ciljano pomoći onima kojima pomoć najviše treba”, što je meni zvučalo gotovo nevjerovatno, no ispostavilo se tokom ta tri dana da je to istinski problem. Tako su se za govornicom smjenjivali stručnjaci predstavnici zemalja obrazlažući projekcije kako, koliko i šta su unaprijedili kroz sisteme svojih država da bi pomogli djeci u potrebi, njihovim porodicama, s posebnim osvrtom na najranjivije kategorije, djecu s poteškoćama u razvoju, djecu manjinskih grupa i slično.
Kako su prezentacije odmicale, tako se u meni podizao nivo ljutnje koliko zemlja u kojoj sam rođena i u kojoj živim zaostaje za svima i koliko su joj besmisleni razlozi. Koliko djece i porodica ostaje uskraćeno za osnovna ljudska prava, a bez ikakvog posebnog razloga. Najbolje to opisuje primjer prezentacije dr. Gorana Miraščića, koji je u ime Svjetske banke govorio o “fiskalnom prostoru” zemlje, a za socijalna davanja. Naveo je da je nezaposlenost osnovni problem Bosne i Hercegovine jer, naravno, bez ubiranja poreza nema ni budžeta, bez zarade novca nema ni raspodjele i svakako je to dobro rekao, no na moje pitanje kako riješiti problem kad već imamo budžet, kakav-takav BDP, priliv sredstava – samo nisu, po mom mišljenju, dobro raspodijeljena, pa onda ni nema realnih socijalnih davanja (kao primjer navela sam bjesomučnu kupovinu službenih automobila u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine jer je nedavno osvanula vijest da tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine imaju 24 vozila i 14 vozača) – g. Miraščić sarkastično se i saosjećajno nasmijao i objasnio da “ne vidi da će u narednim godinama biti nekog pomaka po ovom pitanju jer svi znamo kakvo je stanje u našoj zemlji i da bismo nešto realno mogli mijenjati, treba doći do ustavnih promjena”.
Tužno. Pomislih kako je to, ustvari, odgovor – ne lipši, magarče, dok trava ne naraste, jer mom djetetu s poteškoćama i svoj drugoj djeci sada treba adekvatna podrška, podrška porodici, obrazovanju i mnogima od nas i adekvatna socijalna zaštita. Kako to da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima 24 vozila za potrebe tri člana Predsjedništva, a moje dijete nema pravo na dječiji dodatak ako mu roditelj posjeduje vozilo?
Regija ‘debelo’ odmakla od Bosne i Hercegovine
Baš nelogična situacija – dijete sa stopostotnim invaliditetom nema podršku u tom kontekstu jer nema novca za takvo nešto, a imamo novca za osam vozila po jednom članu Predsjedništva. I taj broj osam baš mi nekako simptomatičan i pomislih na hobotnicu čiji pipci žderu sve čega se dohvate – nema prostora da išta prođe pored. Zamišljam i glavu i pipke i divovska usta u koja trpa i stresoh se od pomisli koliko je teško pomisliti na tuđa usta u njihovom slučaju, recimo, jer, da bi i pomislili, morate raditi “ustavne promjene”.
Sjajnu konferenciju organizovao je UNICEF. Odlična tema, odlični stručnjaci, regija “debelo” odmakla od nas i sretni smo zbog njih. Bosna i Hercegovina i dalje nema jedinstven registar djece s poteškoćama u razvoju, nema razvijene sisteme servisa za potrebe porodica, način kako budžetirati adekvatno obrazovanje, socijalnu brigu, zapošljavanje itd. Ima samo izgovor da joj ne valja Ustav, ne valja podijeljena i decentralizovana vlast… loša slika gdje god se okrenemo.
U ovom slučaju eklatantan smo primjer svijetu da ništa od toga nije tačno. Nemamo mi volje ni želje, jer, da imamo, raznorazne institucije u Bosni i Hercegovini prestale bi rasipati naš, građanski, budžetski novac na svoje prohtjeve i raspodijelile bi ga razumno tamo gdje uistinu i treba. Imati osam automobila za službeni put u ovako maloj i siromašnoj zemlji čija djeca iz najranjivije kategorije nemaju prava dostojna čovjeka nečuveno je, bahato i prije svega neljudski.
Eto toga naša vlast nema, jer, da ima, vozili bi se samo kad moraju, skromno i bez pompe, a moje dijete i sva druga djeca koja to trebaju imali bi dječiji dodatak kao u Sloveniji. Aferim, Slovenci! Jedino da dođemo kod vas “liječiti” bijelu kugu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
