Organizacija za pomoć izbjeglicama Pro Asyl slavi 30 godina postojanja. Tim povodom donosimo razgovor sa njenim suosnivačem Guenterom Burkhardtom.
DW: Gospodine Burkhardt, prije 30 godina je osnovana organizacija Pro Asyl. Šta je bio neposredni povod?
Burkhardt: Imali smo u Njemačkoj situaciju u kojoj se širilo neraspoloženje prema izbjeglicama. Vođene su rasističke izbjegličke kampanje a pravo na azil je sve više bilo na udaru. To je bio razlog zbog kojeg je osnovana organizacija Pro Asyl, koja je zamišljena da bude glas izbjeglica u Njemačkoj. Danas smo došli u situaciju da branimo pravo na azil unutar Evrope. Situacija je sada međutim komplikovanija. Njemačka kancelarka, njemačka vlada je sada zagovarač izbjeglica i borac za humanost ali s obzirom na deal između Turske i EU, kojim se prihvat izbjeglica mora proširiti i na druge zemlje, pravo na azil u Evropi se i dalje nalazi na dispoziciji.
Zar nije najveća razlika između tadašnjih i ovih sada vremena činjenica da dolazi mnogo više izbjeglica?
80-tih godina prošlog stoljeća smo imali vojni puč u Turskoj, koji je doveo do bijega za Njemačku, jer je s obzirom na migracije radne snage, postojala uska povezanost sa Njemačkom. I devedesetih godina, kada su se vodili ratovi na Balkanu, u Njemačku je došao dobar broj izbjeglica iz istih razloga. Danas je Njemačka okrenuta prema Afganistancima, Sirijcima i Iračanima. Ovdje živi najveća zajednica sirijskih izbjeglica u Evropi, koja je nastala prije 2015. godine, kada je krenuo veliki talas izbjeglica. Ljudi idu tamo, gdje imaju nekoga. Zato je Njemačka bila glavni cilj za izbjeglice i u proteklih godinu dana.
Sigurno je važan razlog za dolazak izbjeglica i činjenica da u Njemačkoj postoji individualno pravo na azil. Ako je Njemačka jedina zemlja u Evropi a možda i u svijetu koja odobrava individualno pravo na azil, moramo li se onda čuditi što je onda to za nju previše?
Moram Vam najprije pravno protivrječiti. Po pitanju izbjeglica odlučujuća je Ženevska konvencija, koja važi u svim zemljama EU. Ona garantira individualno pravo na zaštitu, koje se i u svakom pojedinačnom slučaju ispituje, kada izbjeglice zakucaju na vrata. Problem je što su evropske zemlje, pogotovo one koje se nalaze na ivici EU – Grčka, Bugarska, Mađarska i druge – prepuštene same sebi i ostavljene na cjedilu od strane zemalja sa sjevera Evrope kao što su Velika Britanija ali i zemlje poput Francuske. Evropi je nedostajala solidarnost a onda je došla u situaciju da doživi kako jedna zemlja za drugom zatvara granice i želi da ograniči pravo na azil. Naš problem je što je evropsko pravo na azil pogrešno koncipirano. Država, koja pušta izbjeglicu da uđe u nju, zadužena je za tu izbjeglicu. Zato su države poput Grčke, Bugarske, Mađarske geografski gledano glavne zemlje za ulazak, prihvat i integraciju izbjeglica kao i za provedbu postupka za dobijanje azil..
