Dižu li Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi, posljednjim naporima, tenzije kako bi ipak ostvarili “korekciju granica”, što je eufemizam za razmjenu teritorija između Srbije i Kosova?
Nedavna akcija kosovske policije (ROSU) na sjeveru Kosova, gdje u većini žive Srbi (privedeni su policajci i carinici obiju nacionalnosti zbog malverzacija), digla je puno prašine, a čini se da je koristila samo da se obojica lidera, Vučić i Thaçi, “pokažu” pred svojom javnosti. Naime, čak ako i nije bilo direktnog dogovora, teško se dvojica predsjednika mogu oprati od dojma (svi to sada tako vide) da nije sve dogovoreno ili barem populistički iskorišteno za dizanje tenzija i falš zavijanje ratnim trubama.
Aleksandar Vučić podigao je vojsku u borbenu gotovost (radio je to već prije, ali naravno, ništa više od toga), jedan je avion malo nadlijetao jug Srbije, prijetilo upadom na sjever Kosova da “se zaštite Srbi” (iako ni danas nije rečeno da su uhićeni osumnjičeni za kriminal, a ne Srbi kao takvi).
Samoubilački čin
No, to je poprilično “flah” jer Vojska Srbije nema ni mogućnosti ni potencijala (a ni Vučić još nije toliko očajan da ne zna kako stvari funkcioniraju) da bilo što napravi jer Kosovo djeluje kao NATO-ov “dopisni” član. Na Kosovu je NATO koji jamči sigurnost te zemlje, a SAD kraj Uroševca ima jednu od najvećih vojnih baza u Europi – Bondsteel, a tu je i KFOR te međunarodne policijske snage. Dakle, potezanje vojske bio bi sulud i samoubilački čin koji je posve nevjerojatan.
Osim toga, Vučić je o akciji znao, a službena tijela Srbije o njoj su bila obaviještena pa je reakcija zapravo groteskna. S druge strane, Hashim Thaçi poteže pitanje ujedinjenja Kosova s Albanijom ako se EU ne trgne. To odmah povlači za sobom priče o velikoj Albaniji koja prema tim kartama obuhvaća, osim Srbije, Kosova i Albanije, dijelove Crne Gore, Grčke i Makedonije, a sve te zemlje su i članice NATO-a ili će to uskoro biti te su članice EU ili to namjeravaju biti, što sve čini još bizarnijim i ratobornijim jer bi se to moglo ostvariti samo uz novu geostratešku podjelu karata, koja onda zahtijeva angažman međunarodnih čimbenika i iscrpljujući sponzorirani rat za koji, srećom, nitko od neposrednih aktera nema snage, čak i da ima volje.
Dakle, produciraju se (nepotrebna) napetost i želi stvoriti dojam da je najbolje rješenje – podjela Kosova, nakon čega bi došlo priznanje Srbije. Onda su Srbija i Kosovo skinuli s vrata jednu od najvećih briga na putu k EU, a ni Beograd se vjerojatno ne bi previše bunio protiv tog famoznog “kosovsko-albanskog ujedinjenja”.
No, tu ima problema. Jedan od njih je Rusija, ali idemo po redu.
Osim što ima problema s Kosovom, Vučiću je stiglo negativno izvješće iz Bruxellesa i zastoj u pregovorima s EU. No, 1. srpnja u Parizu bi se trebao održati novi summit pod patronatom Njemačke i Francuske (odnosno Bruxellesa) o razrješenju srpsko-kosovskog čvora. No, Vučić više pozornosti polaže na skoru sjednicu Vijeća sigurnosti o Kosovu 10. lipnja, na kojoj se očekuje oštar ruski pristup na policijsku akciju koju naziva “bezočnom provokacijom”, a pogotovo jer je u njoj priveden (pa pušten) jedan ruski državljanin, djelatnik UN-a koji je poslije proglašen personom non grata na Kosovu.
Zato Vučić i poručuje da mu je sjednica Vijeća sigurnosti važnija od summita u Parizu. Srbija ionako želi vratiti pitanje Kosova u UN, kako bi imala zaštitu Rusije (i Kine). Rusi sve više šalju poruke Srbiji da je “EU nesposoban riješiti situaciju na Kosovu” ta da Rusija “neće ostaviti Srbiju na cjedilu”. EU je za Srbiju sve dalje, pa to pada na vrlo plodno tlo u srpskoj javnosti. Rusija je krenula u završnu fazu “pripajanja” Srbije, a neotvaranje novih pregovaračkih poglavlja dodatni je ruski adut. No, i Bruxelles ima sve manje strpljenja s Beogradom i Prištinom te želi krizu s mogućim potencijalom novih (oružanih) sukoba na Balkanu skinuti s dnevnog reda.
Nedavno na Berlinskom summitu, koji nije dao konkretne rezultate, jasno je poručeno i Vučiću i Thaçiju da “korekcija granica” nije moguća, ali s obzirom na to da su njih dvojica ipak zagrijana za to, pokušavaju stvari dovesti do situacije da se (makar) ona ponovno stavi na dnevni red. Koliko će u tome uspjeti, vidjet ćemo, ali ono što rade prilično je proziran igrokaz.
Korekcija
Aleksandar Vučić ima velikih problema. On bi trebao priznati ono što iz nekog razloga većina srpske javnosti i jakih institucija, poput SPC-a, ne želi – Kosovo je izgubljeno za Srbiju. Zašto Srbija želi živjeti u iluziji da stvar nije gotova, da je Kosovo još srpsko, sve je manje sociološko i političko pitanje, na koje možda imaju odgovor stručnjaci za neke druge sektore. Vučić, polako, poput vlasnika psa kojemu reže rep pomalo, jer mu ga je žao, Srbima šalje poruke o porazu. No, on pritom mora paziti da nakon svega opstane na vlasti, da sebi osigura poziciju među najvećim vladarima u povijesti Srbije, a k tome, da još ne razbjesni Moskvu koja se, zbog svojih razloga, jako protivi “korekciji granica”.
Naime, Aleksandar Vučić u vezi s tim ima problema s Rusima. Iako su oni prvi bacili bubu u uho oko razmjene teritorija, Kremlj je sada protiv toga. Naime, u Moskvi kažu da je Kosovo srpsko i time na neki način poručuju Vučiću i srpskoj javnosti da je “Putin veći zaštitnik srpskih nacionalnih interesa” od Vučića, a prorusko raspoloženje dominantno u srpskim desničarskim krugovima (srpski nacionalizam funkcionira kao podružnica ruskog nacionalizma pod zajedničkom egidom: “Krim je ruski kao što je Kosovo srpsko”).
Recimo da Vučić oko podjele nema podršku ni Srpske pravoslavne crkve. No, Vučić se uhvatio za slamku podjele jer smatra da bi to mogao prodati srpskoj javnosti kao svoju pobjedu, ali on očito misli i dugoročno. Naime, jasno je da i mala “korekcija” granica na Balkanu može izazvati mnoge druge “korekcije” koje samo čekaju trenutak da izađu iz ormara. Naime, kako kaže Sonja Biserko, predsjednica srbijanskog Helsinškog odbora, u Srbiji se sve češće čuje slogan – “ako Kosovo nije Srbija, onda ni Republika Srpska nije BiH”.
Zato se postavlja pitanje je li ovakvo inzistiranje Vučića na “granično” rješenje kosovskog pitanja zapravo ono – pišem Kosovo, pamtim RS. Vučić želi za Kosovo dobiti “reparaciju” – Republiku Srpsku.
Uloga Dodika
Sonja Biserko kaže da Dodik već dugo igra ulogu dezintegrirajućeg faktora u BiH te kako se samo čeka da se “BiH sama od sebe raspadne”. Poznato je da svako malo Milorad Dodik izlazi s kartama u kojima se stvara “velika Srbija” od RS-a, Srbije i dijelova Crne Gore.
Srbija je aktivirala svoju “djelatnost” u Crnoj Gori te, recimo, Vučić šalje državni zrakoplov po Andriju Mandića, vođu proruskog oporbenog Demokratskog fronta, koji je osuđen na pet godina zatvora u procesu “pokušaj puča”. Dakle, to je otvaranje Pandorine kutije, čega se boje i u Bruxellesu, a koje bi onda povuklo za sobom cijelu regiju (ako ne i šire) i otvorilo pitanje Federacije BiH. A to onda znači da bi se i Hrvatska ubacila u te (bez)granične balkanske igre s neizvjesnom završnicom (na političkoj sceni Hrvatske takvih potencijala nažalost ima), koje se i Srbiji mogu obiti o glavu – Sandžak i Vojvodina.
No, takav rasplet sigurno znaju i u Bruxellesu pa shvaćaju kamo bi to vodilo.
