U radnji porodice Jagnjo smještenoj u sarajevskoj ulici Kovači već 120 godina proizvode se ručni mlinovi za kafu.
Porodica Jagnjo jedina je na području cijele bivše Jugoslavije koja je mlinove proizvodila ručno.
U srbijanskom Požarevcu, te Gornjem Vakufu u BiH, postojale su fabrike u kojima su se proizvodili mlinovi za kafu, ali koji su unatoč mašinskoj izradi donošeni na dotjerivanje ili popravke porodici Jagnjo u starogradsku sarajevsku ulicu.
“U fabrikama su za proizvodnju mlinova za kafu koristila se neka vrsta čelika zbog koje se mlinovi nisu mogli dobro fiksirati, stoga su ih donosili nama poslije toga”, ispričao je za Radiosarajevo.ba Haris Jagnjo koji danas vodi porodični biznis.
Te fabrike, poput i sarajevskog poduzeća “Zrak”, proizvodile su mlinove od nehrđajućeg čelika inoksa, za koje Jagnjo objašnjava da su bili naizgled fini, ali da nikada nisu mogli biti dotjerani kao ručni rad i da su takve mlinove donosili kod njega na dodatno usavršavanje.
U svojoj radnji on ih je najčešće pravio i pravi od mesinga i inoksa, sa čestim gravurama na mesinganim mlinovima.
Nekada je svaka kuća obavezno imala mlin za kafu jer se kafa nije mogla kupiti već samljevena kao danas, a danas ih kupuje samo dijaspora.
“Danas ih kupuju samo naši ljudi koji preko ljeta dođu u BiH kako bi ih sačuvali za uspomenu na prošla vremena i nekadašnje dane”, rekao je Jagnjo koji se ovim poslom bavi od malih nogu kada je zanat učio od svog rahmetli oca.
U radnji danas uokviren stoji dokument koji svjedoči o tome kako je njegov otac ovaj zanat učio u periodu od 1919. do 1923. godine, čime se Jagnjo danas naročito ponosi.
Ipak, ovaj zanat mu je danas sporedni posao jer je Haris inače diplomirani inžinjer saobraćaja. Kada je na poslu, u radnji ga mijenja majka koja još uvijek prima mlinove na popravku. A bave se još i pravljenjem i popravkom noževa.
“Nekada se mnogo više radilo i od ovog posla se moglo pristojno živjeti. Toliko je posao bio primijenjivan da ukoliko biste naprimjer danas donijeli vaš mlin na popravku, mi bismo vam rekli da po njega dođete tek za tri mjeseca”, ispričao je Jagnjo tu starinsku anegdotu, jer je danas takvo nešto nemoguće zamisliti.
“Svaka porodica je gotovo svakodnevno koristila ručne mlinove za kafu koji bi vremenom otupjeli, pa sam ih morao oštriti turpijama. Zato što su se termički obrađivali u vatri, bili su dugovječni”, rekao je Haris, te je dodao da su imali toliko posla da su znali u jednoj seriji izraditi oko 40 mlinova.
Danas je, ispričao nam je, sasvim neizvjesno kada će radnja biti zatvorena jer se ona više ne može izdržavati.
“Posao je jednostavno prevazišlo vrijeme, od njega više nema hljeba”, rekao nam je Haris, te je dodao kako su poreske olakšice jedini način pomoći očuvanju starih zanata.
Drugog načina za pomoć Jagnjo ni ne vidi. O starinskom načinu tucanja kafe ponekad se, ispričao nam je, prikažu prilozi na televiziji i to je sve.
“Turisti dođu ispred radnje i gledaju šta radim. Ja tada izađem i objasnim im, jer do tada uopće nisu imali predstavu šta je mlin za kafu”, rekao nam je Jagnjo.
Izvjesno je da li će se tradicija ovog zanata nastaviti i u njegovoj porodici. Brat mu je zasnovao porodicu u Njemačkoj, a njegova djeca su još uvijek mala da o tome govori.
Dvanaestogodišnjoj kćerki i četverogodišnjem sinu pokušat će prenijeti ljubav i znanje o ovom zanatu, ali nije siguran kakva će biti njihova budućnost.
Kao član Udruženja starih esnafskih zanata porodica Jagnjo je dobila i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva 2004. godine.
“Te godine je preminuo i moj otac, stoga nisam prisustvovao njenom uručenju”, ispričao nam je Jagnjo o čijoj se radnji znalo nadugo i naširoko širom bivše Jugoslavije.
