U gradu u kojem je većina nezaposlena radnici dviju fabrika su sretni što svojim porodicama obezbjeđuju redovne prihode. Oni su Bošnjaci i Srbi koji iznova počinju zajednički život u Srebrenici.
Mirfet Garaljević obraća pažnju na to koliko ima radnica jedne ili druge nacionalnosti samo za vjerske praznike, a i tada da bi u kuhinji fabrike znali koliko će obroka poslužiti tog dana.
Pogon olovske firme za proizvodnju finog rublja Alma Ras otvoren je u Srebrenici 2006. godine, od kada ga i vodi ovaj poduzetnik.
„Pravila su ista za sve, samo se gleda ko hoće raditi“, kaže Mirfet, jedan od rijetkih muškaraca među 48 zaposlenih u firmi.
Na ulazu u grad nalazi se i tvornica za proizvodnju aluminijskog pletenog namještaja Rattan Sedia. Ove dvije firme omogućavaju egzistenciju više od 60 srpskih i bošnjačkih porodica.
Od samog početka njihova vrata su bila otvorena za uposlenike svih nacionalnosti. Iako u fabrici nije bilo problema sa međunacionalim odnosima, Mirfet kaže da nije lako voditi firmu multietničkog sastava u gradu opterećenom teškom prošlošću.
„Ako daš otkaz nekome, ne znaš šta te očekuje. Ako primiš nekoga, što nisi primio ovog drugog?“, kaže Mirfet.
Prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine, u Srebrenici je živjelo više od 27.000 Bošnjaka. U jednoj od optužnica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu navedeno je da je do novembra 1995. godine sve nesrpsko stanovništvo sa ovog područja pobjeglo ili je bilo ubijeno.
Danas se ljudi polako vraćaju u Srebrenicu i nastavljaju živjeti. Teško se živi. Osim poljoprivrede, porodice prehranjuje još nekoliko većih firmi sa ovih prostora. U nekima od njih, kažu nam sagovornici, rade većinom Bošnjaci, a u drugim Srbi. Rijetki su primjeri poput firmi Alma Ras i Rattan Sedia u kojima svi rade zajedno, igraju kolo tokom pauze i druže se nakon posla.
Rođendanski poklon
Ispred zgrade fabrike Alma Ras pauzu zajedno provode Nataša Stevanović i Samira Velić. Kada je prije pet godina došla u firmu, Nataša se plašila da će u radu zaostajati za drugima zato što je ljevoruka.
„Bilo je teško“, kaže Nataša, ali joj je Samira najviše pomagala kada nešto pogriješi. U šali pitamo Samiru šta je dobila od Nataše zauzvrat, a ona bez oklijevanja odgovara: “Dobru prijateljicu”.
Od tada jedna drugu zovu „Žuta“.
Ispred zgrade je i Samra Musić, jedna od najmlađih članica tima, i po godinama i po stažu. Iako je na radno mjesto primljena zajedno sa sestrom, pauze provodi sa Dijanom Todorović.
I njih dvije je zbližio rad. Dijana, koja radi već godinu i po dana, popravlja Samrine stvari kada ona pogriješi. Obje kažu da su od prvog dana nerazdvojne i da im nacionalna pripadnost nije bitna.
Razliku među kolegicama ne pravi ni Nevena Ignjić koja kaže da se na poslu svi fino slažu.
„I ne skontamo ko je ko dok ne zovneš po imenu.“
Otkako je počela raditi u Almi Ras, Nevena se druži sa Mirfetom i njegovom suprugom Zijadom. Jedne prilike su poslije posla neplanirano otišli na koncert u Sarajevo.
“Ja, muž, Mirfet, Zijada i muževa rodica i zet – i svi u jedno auto“, sjeća se ona. Kući su se vratili u dva ujutro i nakon kratkog sna opet na posao otišli.
Prije četiri godine Danijela Mlađenović je dobila, kako kaže, najbolji poklon u životu i to od Mirfeta. Više puta se prijavljivala za posao, ali bez uspjeha. Onda je zazvonio telefon.
„Listao sam aplikacije i vidio da joj je rođendan“, prisjeća se Mirfet. „Prvo sam joj čestitao rođendan pa rekao da je dobila posao.“
Mirfet nam govori kako se on i supruga danas izvan posla često druže sa Danijelom i idu na izlete.
U gradu u kojem je većina mještana nezaposlena radnice Alme Ras su presretne što imaju posao. Rade mnogo, bez odugovlačenja i, čini se, bez imalo muke. Pauze su kratke jer se učinak mjeri iz sata u sat i ispisuje na tabli punoj brojeva.
Nataša kaže da u poslu bude uspona i padova, ali da se svi međusobno bodre i da su tu da pomognu jedni drugima.
„Svi smo, faktički, jedna porodica.“
Želja za normalnim životom
Na putu koji iz Srebrenice vodi za Bratunac nalazi se i brčanska firma Rattan Sedia u kojoj radi sedam Srba i devet Bošnjaka.
Ova firma za proizvodnju pletenog aluminijskog namještaja je pogon u Srebrenici otvorila u februaru prošle godine. Uposlenike prekidamo u radu, ali, iako im je svaka minuta u poslu bitna, rado pristaju da govore o druženju sa kolegama.
„Na nacionalnoj osnovi nema nikakvih problema“, kaže Mirsad Bektić. Iako su nam ostali uposlenici rekli da je on šef, skromno dodaje da je samo obični radnik.
„Meni ne treba neko ovdje da ubija osam-devet sati i ode kući. Meni trebaju leđa – prvi ja poturam leđa, pa i svi“, kaže Mirsad.
Kada ga pitamo o druženju izvan posla, odgovara da je upravo sinoć bilo sijelo kod kolege Milana Milinkovića koji je dobio kćerku.
Rukovoditeljica Vesna Mustafić nam kaže da se u ovoj firmi prilikom zapošljavanja nije vodilo računa o tome ko je ko. Ona dodaje da cijeni ljude po tome kakvi su, a ne kako se zovu.
„Ovdje rade ljudi normalno, nikad nije bio nijedan jedini problem. Kad saberemo, tu smo pola-pola, slučajno“, kaže Vesna te kroz smijeh dodaje da joj je i u kući tako, budući da se udala za muslimana.
Kroz rad i druženje ljudi u Srebrenici pokušavaju nastaviti sa normalnim životom. Pretrpljene patnje i žrtve ne mogu se zaboraviti, slažu se svi sagovornici CIN-a, ali o ratu se ne govori. Beskrajni niz bijelih nišana u Memorijalnom centru u Potočarima ih svakodnevno podsjeća na ono što se desilo.
U julu 1995. godine u Srebrenici, tada formalno pod zaštitom Ujedinjenih nacija, pripadnici vojske i policije bosanskih Srba i paravojne jedinice iz Srbije počinili su, prema presudama Haškog suda, genocid. Smatra se da je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti.
„Što je bilo, bilo je. Ne ponovilo se“, kaže Bektić.
Na odlasku i sami svraćamo u Potočare, gdje u obližnjoj prodavnici Usluga, zatječemo vlasnika Admira Gabeljića i radnicu Vesnu Babić. Admir kaže da ju je zaposlio zato što je imala iskustva kao trgovac: „Nisam je zaposlio ni što je Srpkinja, ni što je muslimanka – samo što zna da radi“.
Vesna naglašava da nikada nije imala problema sa Bošnjacima koji dolaze u prodavnicu te da su njihovi odnosi isti kao prije rata.
„Ko je normalan čovjek ne pita te šta si po vjeri“, kaže ona. „A ko nije, on ne može funkcionisati ni sa svojima u kući.“
