Tradicija je plemenskim zakonima utvrđena u 15. vijeku, i predviđa da porodice koje su u bitkama mnogo stradale i izgubile sve muške naslijednike mogu da odrede najstariju kćerku da preuzme dužnost muške glave porodice. Burneše sjeku kosu, odjevaju se u mušku odjeću, i preuzimaju sve dužnosti i poslove muškarca koji upravlja porodicom. Za razliku od ostalih žena, dopušteno im je da piju, puše, nose oružje i da se ravnopravno druže sa drugim muškarcima. U zamjenu za ove muške privilegije, burneša (doslovno: on-ona) mora trajno da se odrekne ljubavnog života i da provede život u celibatu. Albansko ruralno društvo smatra da jedino tako može istinski da živi kao muškarac.
Qamile Stema (92) kao burneša živi od svoje 20. godine. Preuzimanje ove obaveze bio je jedini način da nakon očeve smrti naslijedi porodičnu zemlju i da zaštiti devet mlađih sestara. Tako je postala zakleta devica. Većinu života provela je sama, a sad je poslijednja burneša u planinskom seocetu Baraganeš. Na pitanje kako doživljava sebe, odgovara: “Mislim da sam uvijek bila i muškarac i žena”.
Ovakav život ne djeluje baš privlačno, ali u konzervativnim krajevima na sjeveru Albanije, gdje žene ne mogu da se zaposle, pa čak ni da voze automobil, to je, međutim, jedini način da život prožive u relativnoj slobodi.
Prema drevnom kodeksu, žena se opisuje kao “vreća načinjena da traje dok živi u kući svoga muža”. Stoga su mlade žene čak i same birale da žive kao virdžine, da bi izbjegle da već kao tinejdžerke budu udate za trostruko starije muškarce i osuđene na doživotnu poslušnost i težak rad u domaćinstvu.
Dijana Rakipi (59) je u 17. godini odlučila da bude burneša. Oduvijek je više voljela da se igra sa dječacima, a sudbina žene nikad je nije privlačila.
“Nikad se nisam silila da budem muškarac. Moj životni put dao mi je izgled muškarca i snagu muškarca. Za mene nije bilo drugog izbora. Žene u Albaniji su u to vrijeme bile mnogo podređene i samo muškarci su smatrani jakim. Ni za čim ne žalim”, kaže ona.
Hajdari, 86-godišnja burneša koja je počela da se oblači kao muško već sa 6 godina, jer se nikada nije osječala kao djevojčica, od majke je dobijala batine i lijepe ženske haljine. Tek u 12. godini, kada je otac dao pristanak, dozvoljeno joj je da živi kao muškarac. Na pitanje da li bi i muškarcu bilo moguće da živi kao žena, Hajdari kaže:
Ako bi se dječak oblačio i ponašao kao djevojčica, to bi bilo ponižavajuće. Zaslužio bi dobre batine.
Nasuprot pretpostavkama nekih novinara, koji im već godinama postavljaju to pitanje, burneše energično demantuju da su neke od njih zapravo samo prerušene lezbejke.
“Bog mi je dao to što jesam, i tako živim. To nema nikakve veze s lezbejstvom. Ako me budete poredili s lezbejkama, ima da vas išutiram” , kaže Haki (71).
Uprkos očiglednim prednostima, kada se svi računi svedu, život burneša je prilično usamljen. To je tradicija koja izmumire. Procenuje se da ih je na svetu ostalo samo još nekoliko desetina, i da će se i preostale uskoro preseliti u legendu.
