Slijedeći matricu da sto puta izgovorena laž postaja istina, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nedavno je okupljanje preživjelih Bošnjaka na iftaru u Konjević-Polju okarakterizirao pokušajem, kako je naveo, ponovne okupacije Podrinja.
Istina je da su Bošnjaci Podrinja od iste ruke u prošlom stoljeću dva puta bili izloženi genocidu. O prvom 1941.-1945. godine pisali su Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi „Genocid nad muslimanima“, o drugom 1995. godine postoji presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu.
Svoji na svome
Dakle, uprkos stravičnim zločinima, protjerivanjima i uzurpaciji njihove imovine, Bošnjaci su se vratili u Podrinje, ne da ga ponovo okupiraju, već da budu svoji na svome, kao i stoljećima unazad.
Kako izgleda okupacija Podrinja uvjerile su se stare bošnjačke familije u Vlasenici kojima su 1998. godine otete kuće i imanja u centru grada. Dakle, okupacija je planirana i realizirana poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a cilj je bio jedan – razbiti duh bošnjačke čaršije u srcu Vlasenice.
– U tom pohodu porušeno je 18 kuća i na tom mjestu je sagrađen zanatski centar. Tri porodice su tužile Općinu Vlasenica i dobile spor, a kada je tužena strana uvidjela da će u opasnost dovesti općinski budžet, donesen je Zakon o unutrašnjem dugu. U prijevodu, to znači da će novac za obeštećenje preostalih familija biti isplaćen nekad, odnosno nikad – kaže Mujo Hadžiomerović, predsjednik Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS i predsjednik Medžlisa IZ Vlasenica.
Okupacija imovine podrinjskih Bošnjaka je, smatra Hadžiomerović, dobro isplanirana i provodi se i danas. Na parceli poviše šehidskog mezarja Rakita u Vlasenici gradi se pravoslavna crkva i to na zemljištu koje bi trebalo biti predmet restitucije. Zemljište je u vrijeme nacionalizacije oteto od Bošnjaka, a vlaseničke općinske vlasti požurile su da izgrade crkvu prije nego što se oteta zemlja vrati pravim vlasnicima.
Isti problem okupacije imaju i u “pravoslavnoj džemahiriji“, kako postratnu Bijeljinu naziva publicista i novinar Jusuf Trbić. Poslije agresije na BiH u centru Bijeljine je srušeno 11 bošnjačkih kuća, a na tom prostoru izgrađeni su eparhijski dvor, manastir Vasilija Ostroškog i pomoćni objekti. Samo nekoliko bošnjačkih porodica je dobilo simbolično obeštećenje, oko 30.000 KM za kuću u centru Bijeljine, koje vrijede najmanje 100.000 KM, i na tome se stalo. Kasnije je još 5 ili 6 kuća srušeno kako bi se crveni kompleks proširio.
Perfidnu i brižno planiranu okupaciju bošnjačke imovine nalogodavci i njihovi sljedbenici pokušavaju prikriti falsificiranim tablama. Tako su u ulici Patrijarha Pavla, gdje se nalazi vjerski kompleks, stavili tablu s natpisom 1219., sugerirajući da je sve pobrojano na tom mjestu bilo prije osam stoljeća.
Crkva u dvorištu Fate Orlović u Konjević-Polju je eklatantan primjer okupacije tuđe imovine. No, eparhijski dvor i manastir u Bijeljini izgrađeni su na temeljima 11 bošnjačkih kuća koje su otete vlasnicima i za koje nikada nisu dobili obeštećenje.
Nebrojeni su primjeri okupacije imovine podrinjskih Bošnjaka u vrijeme agresije na BiH, ali i u miru. Dobro isplaniranu okupaciju provode i sljedbenici režima Milorada Dodika koji, potpirujući predizbornu vatru i međunacionalne tenzije, optužuje Bošnjake da okupiraju svoju zemlju na kojoj su u dva navrata od iste ruke iskusili genocid.
Karadžićeva odluka
Okupacija bošnjačke imovine u Bijeljini, podsjeća predsjednik Medžlisa IZBiH Emir Musli, počela je već u aprilu 1992. godine. Podsjetio je i na odluku ratnog zločinca Radovana Karadžića, koji je svojevremeno planirao gradnju pruge Bijeljina – Banja Luka.
– Pruga nikada nije izgrađena, ali je zemljište oteto ili simbolično plaćeno vlasnicima, uglavnom Bošnjacima. Na trasi gdje se trebala graditi pruga „niknula“ je obilaznica – priča Musli.
