VS Naipaul je preminuo. VS Naipaul je bio okrutan čovjek. Okrutnost kolonijalizma je bila ispisana po njemu cijelome – po tijelu i duši.
VS Naipaul je bio čovjek pun ožiljaka. On je bio najtamnija tamnica utjelovljenog kolonijalizma: samokažnjavajući, samoprezirući, mrzitelj svijeta, pun gadosti i bijesa. Derek Walcott je čuveno rekao za Naipaula da je vladao predivnom prozom “unakaženom šrkofulama”. Ta šrkofula je kolonijalizam.
Vidiadhar Surajprasad Naipaul je skratio svoju historiju na privlačne kapitalizirane inicijale koje su Britanci mogli izgovoriti. Rođen je na ruralnom Trinidadu 1932, gdje su Britanci vladali od 1797, dodavši mu Tobago 1814. godine. Do 1889. dvije kolonije su kombinirane i indijski radnici – čiji potomak je bio Naipaul – dovedeni su da rintaju na plantažama šećera. Rođen je u ovoj kolonijalnoj historiji i svim njenim postkolonijalnim posljedicama.
Do 1950. je Naipaul bio na Oxfordu zahvaljujući državnoj stipendiji, u periodu kada je vrhovni rasist Sir Winston Churchill započeo svoj drugi mandat na poziciji premijera. Možete li zamisliti 18-godišnjeg indijskog dječaka sa Trinidada na Oxfordu u Churchillovoj Engleskoj? Mogli biste onda podjednako biti i muslimanski meksički nosač u Trump Toweru.
U čuvenom pasusu je pokojni Edward Said napisao o Naipaulu: “Najprivlačniji i nemoralni potez, međutim, bio je Naipaulov, koji je sasvim svjesno dozvolio pretvaranje u svjedoka zapadnjačkog progona”. Ovo je nažalost mnogo više od pukog karijerizma. Naipaul je, u svom najboljem i svom najgorem izdanju, bio svjedok zapadnjačkog progona. On to nije glumio. On je bio to.
Utjelovljenje kolonijalizma
Naipaul je utjelovio šta je evropski kolonijalizam, rasistički do same srži svoje logike, učinio njegovom i našem svijetu. Uživao je u onome što mi ostalo preziremo i čemu prkosimo. Od svoje poslušne podvrgnutosti kolonijalizmu je stvorio impozantnu spisateljsku karijeru. On je bio zastranjeni Aime Cesaire, Frantz Fanon, James Baldwin, CLR James i Edward Said. U njima vidimo prkos okrutnoj kolonijalnoj sudbini. U njemu vidimo nekoga ko se nag kupao u toj historiji. U njima vidimo ljepotu revolta, u njemu ružnoću utjelovljenja kolonijalne okrutnosti.
Naipaul je vidio svijet kroz zlokobnu prizmu koju je britanski kolonijalizam uložio i utjelovio u njemu. Postao je trbuhozborac najgnusnijih klišeja koje je evropski kolonijalizam zamislio kako bi arogantno i samopouzdano vladao svijetom. Dokazao je da su u pravu. Pisao je, kako je CLR James s pravom kazao, “ono što bijelci žele da kažu, ali se ne usuđuju”. Ovo je naravno bilo prije vremena Amerike Donalda Trumpa i Engleske Borisa Johnsona – gdje rasistički bijelci bez plahti i kapuljača vitlaju bakljama, pale križeve i provjeravaju sandučiće na ulicama Charlottesvillea i Londona.
Naipaul je preuzeo engleski jezik od svojih gospodara, kao što to mi svi radimo, i preokrenuo ga kako bi odgovarao formi njegove kolonijalne duše. On je doista majstorski pisao englesku prozu, ali onu ropskog uma sumnjičavog prema trijumfalnom otporu. James Baldwin je također divno pisao englesku prozu, kao što je to radio i Edward Said, ali čitanje njih oplemenjuje naše duše, a čitanje Naipaula je vježba u samokažnjavanju.
Naipaul je bio indijski Čiča Toma katapultiran na trinidadski ćošak britanskog kolonijalizma – izlučujući rasističke stereotipe i predrasude za koje su ga njegovi britanski gospodari naučili da vjeruje o sebi i svom narodu.
Primjerak rasizma
Da, on je bio rasistički bigot – najfiniji primjerak rasizma i netrpeljivosti svojstvenog britanskom kolonijalizmu koji je oblikovao njegovu prozu, hvalio njegovu pribranost i istovremeno ga proglasio vitezom.
On je bio ženomrzac jer je to ono čemu ga je britanski liberalni imperijalizam naučio da jeste. Savršeno je glumio tu ulogu. Stvorio je u sebi mračnu dušu kako bi dokazao da su njegovi rasistički gospodari u pravu. Njegovi gospodari su voljeli kada je pisao o našim zločinima, “vidite, on je jedan od njih, ali tako dobro piše na našem jeziku”, a kada je djelovao grubo i necivilizirano, njegovi gospodari bi uz smiješak kazali “vidite, on je i dalje Indijac sa Trinidada”. Za njih je to bila situacija u kojoj uvijek pobjeđuju, za nas situacija u kojoj uvijek gubimo.
Naipaul je prezirao Trinidad i mrzio je Englesku – želio je da sakrije odakle dolazi i da uništi mjesto koje nije mogao zvati svojim. Nigdje i ničemu nije pripadao. Tražio je utočište u svom pisaćem stolu. U prve tri knjige The Mystic Masseur (1957), The Suffrage of Elvira (1958) i Miguel Street (1959) on se prisjetio onog što je ostalo od njegovog karipskog djetinjstva. U A House for Mr Biswas (1961) je nastojao da predstavi svoj odnos s ocem u knjizi koji njegovi obožavatelji smatraju remek-djelom. U objavljenoj prepisci koju je vodio s ocem, Between Father and Son: Family Letters (1999), on je stvorio i ubio svoje porijeklo u jednom književnom potezu.
Tokom svojih putovanja – u Africi je vidio tamu, u Indiji banalnost i bijedu, u muslimanskim zemljama fanatizam i glupost. Svijet, gdje god je otišao, bio je produžetak njegovog Trinidada, zamračene sjene njegove vlastite brutalno kolonizirane duše.
Zlobna Alisa
Čitao sam njegovu Among the Believers (1981) od korica do korica dok sam pisao svoju knjigu o iranskoj revoluciji – i tresao sam se s gnušanjem zbog njegovog čvrstog puta gluposti, neznanja i nepodnošljivog rasizma. Nije znao gotovo ništa o Iranu ili bilo kojoj drugoj muslimanskoj zemlji koju je posjetio. U svima njima je bio zlobna Alisa u ćaknutoj zemlji čudesa koju je sam stvorio. Kako se usuđuje, sjećam se kako sam pomislio, da piše s takvim bezobzirnim neznanjem o nacijama i njihovim brutaliziranim sudbinama, njihovim plemenitim borbama, njihovim malim ali dugotrajnim trijumfima!
U svojoj briljantnosti i banalnosti, i svom majstorskom vladanju engleskom prozom i okrutnosti prizme kroz koju je gledao, VS Naipaul je bio svjedok, kako je s pravom Edward Said napisao. Ali pod onim što je Said vidio kao “svjedoka zapadnog progona” prebivala je mnogo gadnija istina. Naipaul je bio živuće utjelovljenje evropskog kolonijalizma – u činjenicama, u fikciji i u stvarnosti. On je bio proizvod tog svijeta – u svojoj fikciji je mapirao njegov globalnim spektar, a lično je napredovao i imao unosnu karijeru dokazujući sve njegove netrpeljive banalnosti.
Možda više nikada ne vidimo ljude poput VS Naipaula. Da više nikad ne vidimo ljude poput VS Naipaula.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
