Njemačka vanjska politika prema islamskom svijetu nikada nije bila konzistentna.
Kompleksnost i zamršenost odnosa između Njemačke i islamskog svijeta proističe iz složenosti njemačke vanjske politike, s jedne, te preplitanja na sceni na nivou islamskoga svijeta, s druge strane.
Ovdje je važno istaći da se slučaj Njemačke ne može porediti s drugim kolonijalnim državama koje imaju nepromjenjive odrednice vanjske politike već duži vremenski period, poput Velike Britanije i Francuske. Njemačka vanjska politika prema islamskom svijetu nikada nije bila konzistentna: nekada se čini jasnom, a nekada konfuznom. Razlog leži u dominaciji vanjskih nad unutrašnjim faktorima u kojima presudnu ulogu imaju industrija i energenti, što ima utjecaja i na političke odluke.
Kratak historijski pregled
Niz krstaških pohoda u kojima je učestvovao njemački element – imperija ili kraljevstvo – pokazao je snagu vanjskoga utjecaja predstavljenu u katoličkoj crkvi. U tom vremenu, prijetnje i podsticanja pape bili su dovoljni za uvjeravanje odmetnutih vladara Evrope da se pridruže kolonijalističkim kampanjama odjevenim u ruho vjere.
Uprkos banalnosti opravdanja za huškanje narodnih masa u to vrijeme, pozivi iz prošlosti da se kršćanske svetinje i kršćani istoka spasu od tlačenja onih koje su nazvali „nevjernicima muhamedancima“, danas se mogu pronaći u tvrdnjama pojedinih o potrebi iskorjenjivanja terorizma ili spašavanja šiitskih svetinja od „tekfirovaca“, na što pozivaju neki drugi.
U srednjem vijeku, Njemački pogled na arapski istok i zapad, tadašnji Andalus, izvirao je iz svete veze između crkve i institucija vlasti, gdje su obje strane zadirale u stratešku dubinu jedna druge. Do poboljšanja odnosa dolazi nakon kaznene kampanje pod vođstvom Sulejmana Veličanstvenog protiv vladara Njemačke koji su podržali Austrijance kada su Osmanlije opsjedali Beč.
Izlazak crkve iz krugova donositelja političkih odluka, te nadmetanje Njemačke i njenih susjeda, ojačali su veze Nijemaca i Osmanlija u kasnijem periodu, kada su prisne veze došle na razinu savezništva u pojedinim slučajevima. Ovo je pomoglo u rušenju zajedničkog neprijatelja, a to je ruska imperija nakon što je upala u kandže boljševičke revolucije iz 1917. godine. Njemačka i osmanska imperija zajedno su predstavljale značajnu prepreku u evropskoj kontinentalnoj dubini koja je sprečavala da se engleska i francuska pomoć, tokom Prvog svjetskog rata, dostavi njihovom savezniku u ruskom carstvu.
Grozničavo kolonijalno nadmetanje s Britanijom i Francuskom navelo je Njemačku da stane uz ideju islamskog jedinstva u vrijeme vladavine osmanskog sultana Abdul Hamida II. Stručnjak za njemačko-islamske odnose dr. Abdel Raouf Sinno ovakav potez smatra „igranjem na kartu islamskog svijeta do te mjere da je njemačka imperija proglasila svoje prijateljstvo sa svim muslimanima svijeta, prkoseći time francuskom i britanskom utjecaju u zemljama Levanta, što bi Njemačkoj donijelo ogromnu ekonomsku korist.”
Poređenja sa prošlošću pokazuju uravnoteženost njemačkog diskursa u pogledu ophođenja prema vlastima i narodima islamskih zemalja zajedno. No, u današnjem slučaju prednost se daje vlastima i dolazi do udaljavanja od naroda. Diskursu ove vrste može se zamjeriti i to što je brojne pokrete otpora svrstao u terorističke organizacije. U isto vrijeme, Njemačka se optužuje za podršku Kurdistanskoj radničkoj partiji (PKK) uprkos tome što je ona klasificirana kao teroristička organizacija.
Također, Nijemcima se prigovara i to što podržavaju cionističku tvorevinu još od njenog utemeljenja na račun palestinskog naroda. Neprihvatljivo je da se problemi Njemačke sa njenim građanima Jevrejima rješavaju na račun drugog naroda. Neprihvatljivo je i pružanje podrške cionističkoj okupaciji milijardama i arsenalom oružja, dok se istovremeno otpor okupaciji smatra terorizmom. Takva podrška čini Njemačku saučesnikom u tragediji raseljavanja i genocida nad Palestincima što, gledano s pravne strane, ne podliježe zastari.
Njemački stav prema islamu
Orjentalizam je bitan elemenat za razumijevanje odnosa između Njemačke i islamskog svijeta još od srednjeg vijeka. Upravo je kroz orjentalizam apsorbirano naučno i civilizacijsko nasljeđe islamskog svijeta i Andalusa na čemu je i sazdana evropska industrijska revolucija, posebno proizvodnja motora u čemu su se Nijemci isticali još od kraja 19-og stoljeća. Pri tome su korištena otkrića andaluskog učenjaka Ismaila al-Jazarija, izumitelja prvog motora u historiji čovječanstva.
Prema tome, izjava bivšeg njemačkog predsjednika Christiana Wulffa da je islam utkan u njemačko društvo nije bila izvan konteksta. Međutim, ovaj njemački političar morao je podnijeti ostavku nakon iznenađujuće lavina reakcija i osporavanja. Njegovi kritičari u sredstvima informiranja i među političarima ograničili njemačke korijene na kršćanstvo i judaizam!
I, gle paradoksa. Samo nekoliko godina kasnije, uz pritisak industrijskog sektora da se prime sirijske izbjeglice kao radna snaga, kao što su primljene izbjeglice iz zemalja Magreba nakon Prvog svjetskog rata ili turska radna snaga nakon okončanja Drugog svjetskog rata, dolazi do prilagodbe diskursa. Tako su nekadašnji kritičari Wulffa, a među njima i aktualna kancelarka Angela Merkel, počeli govoriti isto što i bivši predsjednik, ali ovog puta bez značajnije medijske pažnje.
Ovakav stav pokazuje koliko je konfuzna njemačka politika kada se konkretno radi o odnosu prema islamu. Stoga se postavlja pitanje: ”Kakav je stav Njemačke prema islamu?” Stavovi, a ne izjave, su ti koji pružaju kompletan odgovor. U političkom i medijskom smislu, stav Njemačke je danas bliži stavovima sekularne radikalne desnice u Francuskoj, nego stavovima švedskih i kanadskih inkluzivnih i tolerantnih sekularista. Njemačko priznavanje islama i njegova integracija u obrazovni sistem znatno je zakasnila u poređenju sa susjednim državama: Austrijom, Belgijom i Danskom.
Njemačka danas gaji takve stavove, bez obzira na to što veliki procenat muslimana živi u ovoj zemlji, što učestvuju u ekonomiji, industriji, kulturi i turizmu, ali i ogromnim trgovinskim interesima Njemačke u islamskom svijetu i enormnim prihodima koje medicinski turizam ostvaruje kroz liječenje pacijenata iz arapskih zemalja. Stvarnost je takva kakva jeste, iako su sve jači glasovi da je neophodno izvršiti pozitivnu integraciju različitih komponenti njemačkog društva.
Njemačka je posljednjih godina dozvolila učenje arapskog, turskog i bosanskog jezika, kao i islamske vjeronauke u državnim školama ako se prijavi dovoljan broj zainteresiranih učenika. Međutim, neke savezne države su ispolitizirale ovo pitanje te suspendirale njegovu primjenu u vrijeme protesta protiv vojnog puča u Turskoj. Kao argument su navele da Uprava za vjerska pitanja (Diyanet) u Njemačkoj – koja učestvuje u programu islamske vjeronauke – podržava aktualnu vlast u Turskoj.
Uspjeh Turske u prezentiranju savremenog demokratskog obrasca koji poštuje islamske vrijednosti, te glasna odbrana islama širom svijeta i desetljeća nastojanja da se pridruže Evropskoj uniji stavlja tursko-njemačku relaciju u srž odnosa sa islamskim svijetom.
Ovdje se može primijetiti da je današnji odnos Njemačke prema ovom pitanju suštinski i formalno različit od imperijalne prošlosti, ali se ne može pronaći velika različitost u odnosu Turaka prema Njemačkoj danas i u prošlosti.
Nakon što je osmanska država bila strateška dubina njemačkoj imperiji prema toplim vodama, izvorima energije, tržištima plodnog polumjeseca i Indije i Kine istočno, njemački partner danas ipak preferira slabu i fragmentiranu Tursku sa strateškim okvirom koji neće biti ništa drugo sem topovska cijev uperena u pravcu ruskih ambicija u regionu jugo-istočne Evrope, ili slavina koja zatvara bujicu izbjeglica prema Zapadu. Možda je promjena karte njemačkih savezništava nakon Drugog svjetskog rata ono što je dovelo do toga da se promijeni odnos prema Turskoj iz statusa saveznika u status države koja treba slijediti Njemačku, uprkos činjenici da su ove dvije države partneri u NATO savezu.
Izazov redefiniranja interesa
Može se reći da ekonomija predstavlja okosnicu njemačkih vanjskopolitičkih interesa, uzimajući u obzir da se radi o drugopozicioniranoj izvoznoj sili na svjetskoj razini. Njemačka je opsjednuta pitanjem energije, budući da električna energija proizvedena u njenim hidroelektranama ne pokriva ni četvrtinu potreba njene industrije i stanovništva. Također, Njemačku zabrinjava i pitanje sigurnosti u kontekstu ruskih prijetnji sa istoka, kao i demografski problem jer je ova država u potrebi za mladim radno sposobnim kadrovima u društvu koje ima uglavnom stariju populaciju.
Nemogućnost diverzifikacije izvora gasa i njemačko oslanjanje na gas uvezen iz Rusije predstavlja njenu slabu tačku – što je pokazala i posljednja kriza u Ukrajini kada se ovo pitanje iskoristilo kao adut za ucjene. Jedna od bitnih lekcija ove krize je važnost oslanjanja na jakog saveznika preko kojeg se Evropa može povezati s izvorima energije i tržištima na Istoku, gdje dolazi do izražaja značaj Turske kao geopolitičkog partnera.
U tom smislu, iračka i sirijska kriza potvrdile su potrebu Nijemaca i Evropljana za drugačijom vizijom kojom se uvažavaju strateški interesi na dugoročnom planu, zasnovanu na očuvanju stabilne Evrope sa diverzificiranim izvorima energije. Ovakva vizija ima prednost u odnosu na trenutnu korist koja se ostvaruje uništavanjem Istoka kroz prodaju oružja, u čemu njemački elemenat ima ogroman značaj.
Kako američki ‘kišobran’ nije pružio Evropi zaštitu od ruskog upada u istočnoj Ukrajini, tako ni svrstavanje država na stranu Amerike u njenoj želji da razori Irak, Siriju i Afganistan nije zaštitilo stabilnost Evrope pred talasom izbjeglica. Kampanje sijanja mržnja i huškačke retorike protiv muslimana, koje su dovele do jačanja ekstremne desnice do te mjere da je ugrožen opstanak i same Evropske unije, sada predstavljaju prijetnju da će vladajuće strukture koje podržavaju američku politiku i same biti primorane otići sa scene. Radi se o istim onim strukturama koje su odbile turski prijedlog da se formiraju sigurne zone za civile kako bi se zaštitili od granatiranja.
Vrijeme je pokazalo da je ovaj prijedlog prije svega bio u interesu Evrope, što dokazuju i talasi izbjeglica koji su preplavili Evropu nakon masakara i genocida u Siriji i Iraku, što je samo produbilo političke, ekonomske i socijalne krize u ovim državama. Pored toga, evropska populistička desnica počinje formirati savezništvo sa rivalom Rusijom, Evropska unija počinje pucati izlaskom Velike Britanije, dok se ruska opsada Evrope, u smislu nabavke energenata, zaokružuje preuzimanjem kontrole nad gasom Mediterana na njenom jugu.
S druge strane, svrstavanje Evropljana na stranu pučista u Turskoj samo je donijelo dodatnu stabilnost turskog političkog sistema. Što se tiče evropskih sankcija Rusiji one su doživjele fijasko, dok je Turska nastavila tražiti svoje interese kako na Istoku tako i na Zapadu.
Tačno je da je kolonijalna utrka, iz koje je Njemačka izašla kao gubitnik u dva svjetska rata, što je donijelo i nove obaveze, poput potrebe da se potvrdi dobro ponašanje kako bi se smirili strahovi pobjednika. Tačno je i to da je njemačka vanjska politika, u nekim svojim aspektima, podanička u odnosu na sadašnje saveznike i jučerašnje neprijatelje, kao što je slučaj sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Tačno je da članstvo u Evropskoj uniji ima determinante kojima se moraju povinovati sve njene članice, ali je tačno i to da sa svojom ključnom ulogom Njemačka nije uspjela navesti Uniju da usvoji samostalniju vanjsku politiku, u kontekstu potrebe za američkim ‘kišobranom’ pred ruskim ekspanzionističkim aspiracijama na istoku i daljnjoj ovisnosti tržišta od ruskog gasa na istoku i zapadu.
Iz svih ovih razloga, čini se da Njemačkoj više nego ikada treba nova strategija u vanjskoj politici – ona koja je u stanju da joj pruži veću političku težinu na svjetskoj sceni shodno ekonomskoj moći koju ima. Bez toga, Njemačka će u zadatku odbrane svojih ekonomskih interesa, kao druga ekonomska sila i izvoznik u svijetu nakon Kine, imati ogromne poteškoće i bit će žrtva brojnih ucjena.
Drugi izazov je konkretno vezan za relacije Njemačke s islamskim svijetom, a to je redefiniranje zajedničkih vitalnih interesa obiju strana u dugoročnom periodu na osnovu suživota civilizacija, umjesto sukoba civilizacija, na čemu insistiraju političari i mediji, te djelovanje u pravcu artikuliranja cjelovite vizije međusobnih veza koje bi uvažavale novonastale promjene na sceni aktualnih sistema i njihovih naroda koji podižu revoluciju s vremena na vrijeme. Također, morat će se uvažiti i pokreti otpora koji izražavaju nade naroda bez obzira na sve isprazne polemike, poput one o opasnosti Erdogana, Hamasa, Ahrar al-Shama i saudijskih akademija na Zapadu.
Stoga je nužno nazivati stvari njihovim imenom. Podržavanje diktatorskih režima, ili pučista, organiziranje prijema za ubice – poput vođe egipatskog puča – nije nešto što priliči bilo kojoj evropskoj državi čiji ustavi daju građanima pravo da podignu revoluciju u slučaju da se ugrozi demokratski sistem u državi. Suzbijanje razloga migracija sa juga na sjever s njemačkim donacijama za razvoj pojedinih društava trećeg svijeta nije ravan sistematskoj i masovnoj otimačini koju provode njemački partneri u Evropskoj uniji.
Iskrena borba protiv ISIL-a nije ravna podršci koju mu u vojnom i logističkom smislu pružaju njemačke države saveznice. Pristalice judaizma, kršćanstva i islama slijede nebeske objave i među njima ne bi trebalo biti diskriminacije. Stoga je nužno suzbijati govor i kulturu mržnje kroz zabranu poticanja na mržnju prema svima podjednako.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
