Tematskom analizom kur’anske upotrebe riječi vjera {ed-din) zapazit će se da ona ima različita značenja koja određuje kontekst. Ponekad znači nagradu kao u suri El-Fatiha, 4. ajet: ponekad pokornost, kao u suri En-Nisa, 164. Ajet; ponekad temelj vjere i vjerske doktrine kao što je u suri Eš-Šura, 13. ajet., a ponekad i vjerovanje u koje vjeruje neki narod, makar bilo i neispravno.
Vjera i islam
Tematskim proučavanjem riječi vjerai islamu Kur’anu, zapaža se da riječ islamima šire značenje od pojma vjere.Riječ vjera(ed-din) može imati isto značenje kao i islamako joj se pridoda ili ako se pridoda Allahu, kao npr., vjera islamili Allahova vjera.Ali ako se riječ vjeraupotrebljava samostalno, onda bez sumnje ima uže značenje od pojma islam.Islam označava vjeru i ovaj svijet, vjerovanje i vjerozakon, obred i ophođenje, misiju i državu, moral i snagu. Dok vjeraili religijaoznačava samo vezu između Boga i čovjeka.
Definicija politike (es-sijase) i njena upotreba u islamskoj kulturnoj baštini
Politika se najčešće definira kao umjetnost upravljanja poslovima i problemima ljudi, ili, umijećem upravljanja ljudskim zajednicama.[2]
Politika (es-sijase) nije spomenuta ni u mekkanskoj niti u medinskoj objavi. Ovu činjenicu su neki uzeli kao dokaz za svoj stav da se ni Kur’an ni islam ne zanimaju za politiku. Međutim, takvo razumijevanje Kur’ana i islama je apsolutno pogrešno, jer je moguće da se neka riječ ili termin ne spomenu eksplicite u Kur’anu, ali su njihova značenja involvirana u značenjima Kur’ana, ili se na njih aludira na jedan od kur’anskih načina, kojima on ukazuje na značenja, norme i propise.
Npr., riječ vjerovanje (el-akide) također nije eksplicite spomenuta u Kur’anu, ali su i pored toga njena značenja prisutna u cijelom Kur’anu. Tako i riječ dobro (el-fadile)ali i pored toga, Kur’an od početka do kraja podstiče na činjenje dobra i odvraćanje od zla.
Isto pravilo važi i za riječ politika (es-sijase). I pored toga što nije eksplicite spomenuta u Kur’anu, on ipak sadrži riječi koje aludiraju na nju i detektiraju njena značenja, poput riječi: vlast (el-mulk) sura En-Nisa, 54, El-Bekare, 247, snaga i moć (et-temkin) sura Jusuf, 56, El-Hadždž, 41, naslijeđivanje (el-istihlaf), En-Nur, 55, El-Araf, 129, suđenje i vladanje (el-hukm) El-Maide, 44, 45, 47, 50, itd.
Međutim, sa sunnetom je drugačiji slučaj. Postoji hadis u kom je upotrijebljena izvedenica iz riječi politika. Hadis je vjerodostojan i prenosi ga Ebu Hurejre. Između ostalog, u njemu se veli da su Israilićane vodili poslanici, i kada god bi jedan od njih umro, Allah bi im poslao drugog.[3]
U Kuvajtskoj pravnoj enciklopediji, pod naslovom Politika (Es- sijase) stoji: “Čini se da je najstariji tekst u kom se riječ politika upotrebljava u značenju vlasti, je govor Amr b. Asa upućen Musau el- Eš’ariju u kom opisuje Muaviju na sljedeći način: “Ja smatram da on može biti nasljednik halife Osmana kome je učinjena nepravda. On traži osvetu za njegovu krv, lijepe je politike i dobrog rezonovanja.”[4]
Ova tvrdnja bi se mogla prihvatiti, ukoliko se misli na korijen riječi politika. Međutim, ako se misli na njene izvedenice, onda ta konstatacija nije tačna i ne može se uvažiti, jer je demantira navedeni hadis koji prenosi Ebu Hurejre kao i predanje Ebu Sejba u Musannefui Hakima u Mustedreku od Mustezilla b. Husajna koji je rekao: “Omer b. el-Hattab nam je održao hutbu, i između ostalog, rekao: ‘Tako mi Gospodara Kabe, shvatio sam kada će Arapi biti uništeni.’ Neko od muslimana je ustao i upitao: ‘Kada, Vođo pravovjernih?’ ‘Kada vođstvo nad njima preuzmu oni koji se nisu borili protiv džahilijjeta, niti su se družili sa Poslanikom.’ – odgovorio je.”[5]
Islamski pravnici su u različitim prilikama govorili o politici, a posebno kada se radilo o diskrecionoj kazni {et-t’azir), tj. sankciji koja nije definirana pravnim tekstom. Neki su šerijatskoj politici davali mnogo prostora u pravnim izvorima, dok su je drugi ignorirali i bili suzdržaniji prema njoj. Čini se da su šafijski pravnici najmanje pribjegavali instituciji šerijatske politike, jer ne priznaju pomoćni pravni izvor – opći interes {el-maslehatul-mursele). Hanefijski i hanbelijski pravnici su pribjegavali instituciji šerijatske politike više od šafijskih pravnika, a malikijski su je koristili najviše od svih.[6]
