Kredibilitet NATO-a će dosta ovisiti o tome šta će se dešavati u Afganistanu nakon povlačenja međunarodnih snaga.
S obzirom na to da NATO naredne godine planira povući svoje vojnike iz Afganistana, uspjeh Alijanse će se naći pod povećalom. Ako nestabilna država zapadne u haos i to dovede do regionalnog konflikta, kredibilitet NATO-a će biti doveden u pitanje, a predstavljat će ozbiljne lekcije za buduće krize.
NATO snage su poslane u Afganistan 2002. godine, kao direktan odgovor na napade Al-Kaide na Sjedinjene Američke Države 11. septembra, za koje se smatralo da su planirani iz afganistanske baze Osame bin Ladena. Jedanaest godina kasnije, sa preko 100.000 vojnika iz 51 države koji se još uvijek nalaze u ovoj zemlji, pobuna nije ugušena, a afganistanska državna struktura je i dalje krhka.
Neki analitičari procjenjuju da 30.000 talibanskih pobunjenika ima nepresušan izvor novih regruta iz baza u sjevernom Pakistanu i na drugim mjestima.
Malo ko vjeruje da Afganistan može nastaviti funkcionirati kao stabilna i samoodrživa država kada NATO završi sa svojim operacijama krajem 2014. godine. Kabul se i dalje oslanja na ogromnu stranu pomoć, a njihove goluždrave snage sigurnosti su sve više upletene u vojne kampanje protiv dobro ukopanih, iskusnih i nemilosrdnih pobunjenika.
Ograničeni broj američkih vojnika, koji će ostati da pomažu afganistanskim sigurnosnim snagama, neće biti dovoljan da se nosi sa preporodom talibana.
Osim problema rasprostranjene talibanske pobune, postoji bojazan da bi se zemlja mogla podijeliti po plemenskoj liniji. Politički haos bi uslijedio i nema tih izbora i institucija koje bi osigurale i pružile legitimnu centralnu administraciju.
Bojazan od podjela
Bez štita NATO-a raste opasnost da bi se Afganistan mogao rascijepiti, sa mogućnošću da razne etno-nacionalne grupe zatraže priključenje u susjedne zemlje centralne Azije. Ovim bi centralna država Pashtun bila iskidana plemenskim i regionalnim nadmetanjem, a bila bi i potencijalna sigurna luka za teroriste. Pokretanje teritorijalnih revizija bi moglo upetljati Kabul u direktan sukob sa Uzbekistanom, Tadžikistanom i Turkmenistanom.
Pobunjenici bi, također, mogli radikalizirati susjedne države, mogli bi potaknuti socijalni revolt, rušenje vlada, separatističke konflikte, pa čak i unutardržavne ratove za utjecaj i resurse.
Zvaničnici iz centralne Azije su iskazali svoju bojazan zbog mogućnosti obnovljenih napada nakon što se NATO povuče. Vlada Kirgistana je izrazila svoju strepnju da bi se mnogi strani borci, koji se sada nalaze u Afganistanu, mogli vratiti u svoje matične zemlje da nastave sa vođenjem bitaka širom centralne Azije.
Može se povući i historijska paralela. Kada se Sovjetski Savez povukao iz Afganistana 1988, mnogi strani borci iz jugoistočne Azije su se vratili u svoje matične zemlje, gdje su iskoristili mreže i resurse stečene tokom dugog rata da osnuju terorističke grupe i da uzrokuju nestabilnost.
Kazahstanski Komitet za nacionalnu sigurnost je naglasio da je pokret Jund al-Khilafa velika prijetnja nacionalnoj sigurnosti zemlje. Islamski pokret Uzbekistana je još jedna grupa koja ima borce u nekoliko zemalja Centralne Azije. Mreža Ansar al-Dinea je objavila nekoliko videosnimaka u kojim tvrde da će, nakon što se ostvari pobjeda u Afganistanu, borba biti nastavljena širom njihove “sfere interesa” u centralnoj Aziji.
Kina je, također, izrazila rastuću zabrinutost da su mnogi borci u Afganistanu “ujgurski ekstremisti” iz kineske autonomne regije Xinjiang. Njihova glavna grupa, Islamska partija Turkestana, trenutno se nalazi u graničnoj regiji između Afganistana i Pakistana. Kinesko Ministarstvo sigurnosti je saopćilo da su nedavni napadi u Kini doveli do zaključaka da se “vraćaju teroristi iz Istočnog Turkestana”.
Kredibilitet Alijanse
Pripadnici oružanih grupa koji se vraćaju iz Afganistana mogu iskoristiti lokalne međuetničke razmirice ili manipulirati i dovesti do protivljenja protiv državnih vlada. Neredi u Xinjiangu usmjereni protiv Pekinga, etnički sukobi u Kirgistanu, protesti protiv vlada u Kazahstanu i Uzbekistanu, previranja u multietničkoj dolini Fergana i tekuća nestabilnost u provinciji Gorno-Badakshan u Tadžikistanu, sve je to podložno manipuliranju terorističkih organizacija. Doista, potonji bi mogli onemogućiti ili preuzeti nezrele opozicijske pokrete.
Eskaliranje sukoba u centralnoj Aziji bi, također, moglo pojačati namjere velikih sila da iskorijene terorističke pokrete ili da spriječe njihovu infiltraciju. Nestabilan, radikalan Afganistan ili Afganistan u raspadu, koji prijeti sigurnosti centralne Azije, mogao bi navesti Ruse da pokrenu intervenciju kojom bi se blokirali utjecaji oružanih grupa širom regije. To bi moglo ubrzati direktniji kineski angažman, kojim bi se zasjenila ruska prisutnost u središtu Euroazije, koju Peking uspostavlja zadnju deceniju.
Povlačenje NATO-a, koje će ubrzano dovesti do regionalne nesigurnosti, također će imati značajne posljedice po Zapad. Ako se Afganistan vrati na talibanski režim ili dođe do teritorijalnog rasparčavanja zemlje, to bi bio veliki neuspjeh Zapada. Time bi se znatno smanjio kredibilitet Alijanse, otkrili bi se njihovi ograničeni kapaciteti i smanjila bi se vjerovatoća da dođe do budućih kopnenih misija NATO-a izvan evropske scene.
Budućnost operacija Alijanse izvan Evrope je već neizvjesna. Washington nije sklon da djeluje kao dio koalicije u sukobima za koje smatra da direktno ugrožavaju američke državne interese. U međuvremenu, nedavni sukobi u Libiji i Maliju su doveli do male koalicije koju predvode samo dvije zapadnoevropske sile sa vjerodostojnom vojskom (Francuska i Britanija), umjesto da se radi o sveobuhvatnoj misiji NATO-a.
Neuspjeh da se stabilizira i osigura Afganistan značajno će potkopati veličanstvenu ideju o “globalnom NATO-u”, koju su prije samo nekoliko godina izložili neki analitičari i politički moćnici. To bi, također, oživjelo raspravu o ulozi i opravdanosti Alijanse u haotičnom svijetu. Zloslutnije je to što će takav scenarij potaknuti nove nestabilnosti kada vlade i pobunjenici budu testirali do koje mjere je Zapad spreman da se upliće.
