Ženska odjeća i nakit nisu bili isti u svim historijskim razdobljima, ali, uvijek su bili uvjetovani društvenom diferencijacijom, praktičnošću, ali i upotrebnom svrhom samih predmeta.
Tako je ženska nošnja u Gota sadržavala maramu ili veo, a haljina je bila bez rukava, dok je kosa padala slobodno. Od nakita su nosile ogrlice, naušnice, narukvice, prstenje…
Odjeća kraljice i “obične” žene
– Iz vremena avarskog kaganata na području današnje Bosne i Hercegovine nema dovoljno arheoloških dokaza za rekonstrukciju nošnje osim nekoliko nalaza zlatnog nakita. U ranom Srednjem vijeku ženska nošnja sastojala se od dugačke rubače i jedne gornje haljine s uskim rukavima, izrađena od sukna ili vune i pričvršćena pojasom. Ovo je osnovni tip nošnje koji će vremenom evoluirati i dobijati sve dekorativniji izgled korištenjem skupocijenijih materijala. Osim toga, nalazi fibula u nekropolama ili dugmadi na desnom ramenu upućuju na postojanje plašta, dok se kasnije javlja vez i drugi ukrasi kojima se naglašavaju rubovi na dijelovima odjeće. Najčešći nalazi nakita iz tog perioda su: naušnice, prstenje, ogrlice i privjesci, te rjeđe kopče i dugmad kao dijelovi odjeće. Viši slojevi koristili su luksuzni tekstil i ukrase od dragog kamenja, kao i bogatiji vez, a vrlo rano se usvaja i dvorski ceremonijal – istaknuto je u knjizi “Nakit i nošnja žena u srednjovjekovnoj Bosni”.
Zanimljivo je da se u srednjovjekovnoj Bosni izgled nošnje, barem visokog sloja društva, nije mnogo razlikovao od onog u tadašnjoj Evropi. To se najbolje može primijetiti na nadgrobnom spomeniku kraljice Katarine. Kraljica je obučena u dugačku haljinu, čiji blagi nabori sežu do stopala. Gornji dio, nešto dubljeg proreza okovratnika haljine ukrašen je trostrukim nizom dekorativnih elemenata kružnog oblika, široki pojas s nizom kvadratnih dekorativnih motiva vjerovatno je autohtonog bosanskog porijekla. U tom periodu omiljeni znak je bio ljiljan, zbog čega je vrlo često bio zastupljen na odjevnim predmetima.
– Za niže slojeve društva teže je detaljno opisati i približiti izgled odjeće osim da je ona izrađivana od grubljih materijala kao što su vuna, lan i sukno te je slabije ukrašena nego što je to slučaj s plemićkom nošnjom. Raznovrsnost nakita pokazuje da je trgovina dragocjenim metalima, kao i izrađevinama od njega, bila rasprostranjena u srednjovjekovnoj Bosni. Najčešći nalazi nakita su naušnice, prstenje i ogrlice koje su uvozili, ali bilo je i izrađevina domaćih majstora. Materijali koji su korišteni prilikom izrade odjeće viših slojeva i kraljevske porodice izuzetne su vrijednosti i kvalitete. Ostaci brokata pronađeni su u Arnautovićima kod Visokog, a zlatom vezeni grb bosanskih kraljeva Kotromanića potvrđuje da se tu nalazila kraljevska grobnica – pojašnjeno je u pomenutoj knjizi.
Da su nakit i odjeća označavali status i položaj u društvu pokazalo se i poslije. Detaljan pregled 19. i 20. stoljeća postoji u Zemaljskom muzeju BiH na Odjelu za etnologiju, a o tome smo razgovarali sa kustosicom Maricom Filipović. Važno je napomenuti da je u to vrijeme način oblačenja i nošenja nakita govorio mnogo više o nekoj osobi, posebno o ženi…
– Kao kustos na Odjeljenju za etnologiju mogu vam reći da je nakit prisutan na odjeći, posebno na ženskoj, i to na različite načine. Nakit možemo podijeliti na kojem dijelu tijela se nalazi. Tako imamo nakit za glavu i kosu, za vrat, pojas, ruke, kod muškaraca imamo čak i nakit za noge. Nakit je izrađivan od različitih materijala, prema tome koliko je bila imućna osoba koja ga nosi. I nakit je bio nošen u različitim prilikama, a najčešće za neke posebne dane, kao što su neki vjerski praznici ili važni događaji u životu ljudi. Nakit je označavao zapravo status osobe koja ga nosi. Tako naprimjer mlade djevojke, kada po mišljenju porodice, odnosno lokalne zajednice u kojoj žive, kada stupaju u zajedništvo ili izlaze u društvo, počinju nositi malo skupocjeniji nakit od zlatnih novčića ili dukata, odnosno posrebrenih novčića, kovanica koji su bili u opticaju – istakla je Filipović.
I ogrlice oko vrata pravljene su od kovanica, ili su to bile liske dukata kod bogatijih djevojaka. Mlađe žene i udate žene često su na svojim kapicama imale niske pozlaćenih novčića srebrenih, ili jedan veći. I kosa se ukrašavala. To su tzv. upletnjaci koji su sadržavali neke elemente nakita u smislu nekih privjesaka različitih materijala. Mogli su biti od srebrenih novčića, staklenih perlica, nekih ukrasnih traka, koristile su se šljokice i bakreni privjesci.
– Postoji veza sa srednjovjekovnim nakitom u vidu posebne vrste, uvjetno ću reći naušnice, iako to nije naušnica, nego privjesak na pletenici, na kosi, koji se zove oboci. Direktnu vezu sa sa srednjovjekovnim nakitom imaju i krupne halke sa jagodičastim privjescima, jednim do tri na donjem dijelu, koji su se vješali sa kape na traku, pa su padali preko pletenice. Zatim, kada govorimo o nakitu dosta možemo govoriti više o gradskom stanovništvu, bogatijem sloju. Naprimjer vrlo su zanimljive pafte. To su ukrasne kopče na pojasevima ženskim koje su izrađivane ili od čistog srebra ili je to bila bakrena podloga koja je bila posrebrena, a nekada i pozlaćena. Izuzetno bogate porodice su u inostranstvu kupovale pafte ukrašene biserima – naglasila je Filipović.
Nakit bosanskih žena
Prstenje u ranijim vremenima nisu nosile djevojke. Prstenje se počelo dobijati kao zaručnički poklon, i nosile su ga udate žene, različitih oblika i vrsta koji se ogledao prema kraju iz kojeg neka žena dolazi, odnosno prema ekonomskom statusu i položaju u društvu, da li je to bio zlatni prsten sa dijamantima ili je to bio obični srebreni prsten ili samo bakreni. Postojalo je čak i prstenje od slame.
– Često je narodni nakit izrađivan od alpake. To je legura koja ima veći postotak srebra u sebi, a pored toga ima cinka i bakra. Takav nakit možete vidjeti dosta u antikvarnim izlozima kod naših filigrana i kujundžija na čaršiji. To je onaj malo masivniji nakit, ali izuzetno lijep – pojasnila je naša sagovornica.
Narukvice su dosta često nosile i žene i djevojke. Bile su različitih oblika, od pravog kruga koji se natiče na ruku, do onih narukvica koje su poravljene od lančića.
Tradicionalna odjeća je izrađivana od više vrsta materijala. U starija vremena dosta se koristila konoplja i lan u seoskoj odjeći za izradu platnenih odjevnih predmeta kao što su košulje i gaće. Koristilo se i domaće sukno za izradu gornjih dijelova odjeće kao što su prsluci, jeleci, zubuni, gunjevi…
– U crnoj boji uglavnom je bila svakodnevna odjeća, a kod siromašnijeg stanovništva i odjeća za izlazak. Postojali su i odjevni predmeti od bijelog uvoznog sukna, koje je bilo kvalitetnije od našeg domaćeg, a bilo je i više nakićeno, pa samim tim i skuplje. Također, koristila se čoha, mekanija vuna koja je dolazila u različitim bojama: crvena, zelena, plava, a od nje su terezije izrađivale gradsku odjeću. Seoske žene izrađivale su odjeću za cijelu porodicu i to ukrašavale. Kupovalo se samo ono što se moralo. Pamuk tek sredinom 20. stoljeća nalazi širu primjenu u našoj zemlji – priča nam Filipović.
Odjeća je ukrašavana na vidljivim dijelovima. Ukrašavani su rukavi, sredina rukava, rubovi rukava, ukrašavani su zadnji dio na ženskim košuljama i rubni dijelovi. Ukrašavani su prednji dijelovi i kragnice. Najprije su to bile male kragnice, ono što zovemo ruska kragna, a poslije su se počele izrađivati ležerne kragne današnjeg tipa.
– I na toj odjeći izrađivala su se i oglavlja, ono što se stavlja na glavu. Kod djevojaka su to najčešće bile razne kapice na različite načine ukrašene. Nekada su te kapice bile potpuno vidljive, a nekada su bile prekrivene i nekom maramom. Djevojke su najčešće nosile pletenice puštene niz leđa ili sa prednje strane, a udate žene su uvijek imale pletenice savijene oko glave. Oglavlje je bilo posebno ukrašavano, sastojalo se iz nekoliko dijelova, i uvijek je postojalo posebno oglavlje za djevojke, a posebno za žene. Razlikovalo se i ako su žene u žalosti i ako su starije žene. U ranije doba starije žene su nosile odjeću sa puno manje ukrasa u svjetlijim bojama. Žalobna boja u to vrijeme bila je bijela, odnosno samo bi izvrnuli naopako oglavlje. To je bio znak da je ta osoba bila ožalošćena. Kod Bošnjaka, se posebno zamotavala bošča na glavi kada je žena u žalosti. Dakle, kroz odjeću se moglo iščitavati puno elemenata. Više se razlika uočavala kod žena nego kod muškaraca. Moglo se iščitati porijeklo, odnosno iz koje regije dolazi, moglo se iščitati da li je djevojka ili je udata žena, moglo se iščitati je li siromašna ili bogata, da li je ožalošćena. Sve se to kroz odjeću moglo vidjeti – ističe je Filipović.
Kozmetika i uljepšavanje
Žene su koristile i kozmetičke preparate: surmu, prah za crtanje očiju, posudu za mirisnu vodu, imale su pribor za nokte, pudrijeru, a opet je i to zavisilo od njihovog statusa, odnosno šta su sebi mogle priuštiti da ukrase lice i istaknu oči.
– Bogatije žene su mogle priuštiti da uvezu kozmetičke preparate, a siromašnije su koristile latice cvijeća da narumene lice ili usne. Kod siromašnijih žena dekorativni element bio je cvijeće koje su nosile zataknuto za uho ili u kosi. Služilo je i kao ukras, ali je pružalo i miris koji je zamjenjivao današnji parfem. Znam da su postojala neka bjelila za lice. Ne znam koliko su bila skupa, ali u jednom momentu bila je moda izbjeljivanje lica. Poznato je da su Bošnjakinje koristile knu za bojenje kose, ali korištena je i u obredne svrhe, recimo prilikom pripreme vjenčanja poznat je bio običaj – knivenje mlade. To je jedan proces inicijacije zapravo, kada su određeni dijelovi tijela mazani knom. Jedna vrsta obilježja trajnog je i tetoviranje koje je bilo prisutno kod kršćanki naročito u srednjoj i zapadnoj Bosni, a dijelom i u Hercegovini. Malim djevojčicama, kada ulaze u pubertet, tetovirali su ruke, gornji dio šaka i dio prema laktu. Tetovirani su razni znaci, a između tih znakova uvijek je bio križ, da bi se znalo da su to kršćanske djevojke, kako bi se na taj način zaštitile od mladića koje nisu njihove vjere. Ta tetovaža je ostajala za cijeli život, ali na neki način je to bio i ukras. Treba reći da je nakit podlijegao modi i promjenama. Nakit je često bio veoma skup. Tako je ežder, metalni pojas sa paftama, izrađen od srebra i pozlaćen koštao kao jedan vo. Za poljoprivrednika iz tog perioda to je bila izuzetno visoka cijena, ali je otac te djevojke morao nabaviti ako je želio da mu se kćerka uda – govori Filipović.
Udaja u to vrijeme je posebno planirana. Zapravo, za taj čin, roditelji su kćerke pripremali od rođenja, jer, neudata kćerka smatrala se teretom porodici.
Kćerka i snaha
– Govorimo o poljoprivrednom stanovništvu, početku 19. i 20. stoljeća. S druge strane koliko god se vlastita kćerka smatrala teretom, ako bi ostala neudata, toliko se pridošla snaha smatrala dobro došlom radnom snagom. Nije bilo dobro ni da sin ostane neoženjen, jer je trebalo radne snage. Bilo je slučajeva i da se priženi momak, to se zove domazet. On je primao prezime djevojke ili ga je dodavao svom – navodi Filipović.
A što se tiče miraza, to je također bilo u direktnoj vezi sa imetkom porodice. Uvijek je bio neki miraz, da li je to bila junica, žensko tele koje je stasalo za oplodnju, nekada komad zemlje, nakit, ili sve to. U starija vremena postojala su pravila opravljanja mirazom. Bilo je krajeva gdje je ta žena mogla raspolagati sa prihodom tog miraza. U gradskim porodicama miraz je davan u drugom obliku – nakitu, novcu…
Filipović je napomenula da je ovo područje velikih promjena, puno je naroda prolazilo našom zemljom, a svi su ostavili traga stoga je tema o kojoj smo govorili vrlo široka i kompleksna.
