Milorad Dodik je pod sankcijama i u izolaciji, što znači da skoro pola države ne može ostvarivati svoju ekonomsku i vanjskopolitičku funkciju.
Poimanje politike (i ne samo politike) na Balkanu često je povezana s jednom genetskom greškom koja se može svesti na poučnu narodnu izreku: ‘Pomislila žaba da je vo i toliko se jadna napumpala, da je totalno pukla’.
Rasprla se u paramparčad. Što u glavi, što u tijelu jer, žaba nema mjere. Prave mjere, bez koje nema ravnoteže. A za takve žabe, obično se kaže da su neuravnotežene.
Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, niti kome ide, niti mu ko dolazi. On je, kratko rečeno, pod sankcijama i u izolaciji, što (u praktičnom smislu) znači da skoro pola države ne može ostvarivati svoju ekonomsku i vanjskopolitičku funkciju.
Istina, ponekad navrati Petar Ivancov, ambasador Ruske Federacije u BiH, tek da se uvjeri da su ruske investicije i interesi pod kontrolom.
Jedino Dodik misli da će politički živjeti vječno
Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, dolazi samo kad su neka otvaranja, mosta ili autoputa, mada, sve rjeđe i sa retorikom koja je, čini mi se, potpuna drugačija od one koja je bila prethodnih godina. Jer, sve je prolazno, ali građevine ostaju.
Jedino socijaldemokrat Dodik misli da će (politički) živjeti vječno i za svoje snove pronalazi podršku u predsjedniku profašističke Slobodarske partije Austrije (Hans Christian Strahe). Pa, zar mu je jedino taj populist ostao od tolikih prijatelja u svijetu?
I, to je to… A sjećam se, u početku – koliko je delegacija i ambasadora prolazilo kroz njegove odaje. Još od vremena kada je bio ‘dašak vjetra’ onih koji su ga doveli na vlast.
Šta se to, u međuvremenu, desilo među partnerima da su mu uveli sankcije i sad mora da piše pisma i moli za oproštaj? Je li u pitanju antidejtonsko ponašenje, zloupotreba referenduma, neispunjena obećanja ili nešto drugo?
Možda ćemo jednom saznati, ali je primjetno da ga više niko ne uzima ozbiljno i da je ‘na ledu’.
Varanje ‘političke smrti’
Zanimljiva je ta ljudska reakcija – kako političar pokušava prevariti vlastitu političku smrt. Isto kao utopljenik koji mlatara rukama da bi se nekako održao iznad površine. Doduše, on sad ne pominje referendum jer više ne pije vode, ali je formulacija (valjda nakon događaja u Kataloniji) da je pravo vrijeme da se razgovara ‘o mirnom razlazu’.
Jedino je nejasno s kim će diskutovati o tome. Možda sam sa sobom jer je svima (pa i njemu) jasno da je to nemoguće. Nema zakonskog uporišta, izuzev ako se ‘tri strane ne dogovore’.
Sve u svemu, Dodik je sam na svijetu, a pošto sam ja iz Bratunca i namjeravam ostariti i umrijeti u zavičaju, jako sam tužan i zabrinut.
Predsjednik jednog entiteta u BiH, nema više prijatelja i sad ja treba da umrem u izolaciji zbog njega. Ili, da živim u najsiromašnijem dijelu Evrope, gdje su plate i penzije ispod granica egzistencijalnog opstanka, ali i ljudskog dostojanstva.
Zato svi bježe iz zemlje, što njemu i njegovoj klijentelističkoj grupi odgovara. Za njih će uvijek biti dovoljno.
Postao čak i glavni revizor
On sebi daje za pravo da naš zajednički prostor svađa sa cijelim svijetom, osim s onima koji će mu pomoći da ostvari svoje snove.
Jedino je pitanje da li su to snovi (oni nikad nisu realni) ili se radi o pragmatičnom odnosu: ostati po svaku cijenu na vlasti i vladati, pošto je sve drugo rizično i manje profitabilno.
Zato Dodik, drži sve konce u svojim rukama, čak i one koji mu po Ustavu ne pripadaju. On je predsjednik etniteta, ali i predsjednik Vlade, i zakonodavac, i ministar svakog ministarstva, a pogotovo Ministarstva finansija…
Sad je čak i glavni revizor jer je Duška Šnjegotu otpustio. Naime, nekako mu se ne dopada revizorski izvještaj (zbog sadržaja ‘car je razgolićen’ i ‘u Trajana kozje uši’). Izvještaj koji je razotkrio da je Vlada potrošila puno više para nego što je planirala i imala, a ‘mrski’ MMF, stalno iznova, postavlja nemoguće uslove za nove tranše. Koje će vraćati neko drugi jer više, moš’ misliti, niko ne otpisuje dugove?
Bliža prošlost je nemilosrdni sudija
Sram da bude međunarodne finansijske moćnike koji imaju toliko para da ne znaju šta će s njima. I ne samo to – već zahtijevaju transparentnost i zakonitost u trošenju već dodijeljenih kredita. Zapravo, njihovo namjensko trošenje, a ne da se Dodik ili njemu slični, iživljavaju i bahate sa parama koje nisu njihove. Zato su nove akcize na naftne derivate u BiH (kojim MMF i Svjetska banka žele zaštiti svoje plasmane) sporne.
Niko normalan ne bi imao ništa protiv kad bi taj novac stvarno išao za izgradnju autoputeva ili drugih infrastrukturnih objekata, ali bliža prošlost je nemilosrdni sudija kako i u šta su se trošile pare.
Znate već onu narodnu izreku o žabi i gloginju. Ili, priču za djecu i omladinu ‘Pale, sam na svijetu’, ali i onu za odrasle ‘Kako sam izdao nacionalnu stvar’.
Pare ljude kvare.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
