Samo pred izbore ili kada se obilježavaju godišnjice osnivanja Armije Republike BiH, političari se sjete boraca, a u međuvremenu bi najviše voljeli da ih nema. Dok oni polažu cvijeće na mezarja, organiziraju razne prijeme u povodu Dana Armije, sinovi ove zemlje gladuju.
Naježim se sav od muke kada su godišnjice Armije RBiH. Obećavali su nam u ratu kule i gradove, a sada, nema nas nigdje. Ja živim od 40 eura penzije. Imam 30 godina staža ukupno sa godinama ratovanja i nisam ovo zaslužio kao i moje mnoge kolege. Da me nije stid zaplakao bih od muke, vjerujte mi – priča nam Dževad Jašarević, demobilisani borac Armije RBiH iz Brčkog.
Kaže da mu nije ženine familije koja živi u inostranstvu, ne zna kako bi preživljavao.
“Ovako, oni nam pomažu. Pa šta možete kupiti za 43 eura? Ni struje ne možete platiti”, ogorčen je Jašarević.
Sličnu priču čuli smo ovih dana, dok se obilježavala 22. godišnjica formiranja Armije RBiH, i od demobilisanog borca iz Sarajeva Mustafe D.
“Ništa od ove države nisam dobio. Bar da hoće djecu da nam zaposle koja su završila fakultete i truhnu po biroima. Ali izgleda da je došlo vrijeme da ne treba ni da se priča kako smo branili i odbranili našu Bosnu. Pa pričat ću, ponosan sam na to. Nisam pobjegao kao mnogi kada sam joj najviše trebao, nego sam ostao sa puškom u ruci. Neka je na sramotu ovim političarima koji gledaju samo sebe”, kazao je Mustafa.
Ismet Harbinja, predsjednik Udruženja penzionera vojnih osiguranika BiH, poručuje da borci nisu zaslužili da budu na ulici.
“Nisu zaslužili da budu oni koji rove po kontejnerima. Od završetka rata do danas 3.500 boraca nam se ubilo. Zar su to zaslužili ?! Ne nisu. Zaslužili su da političari njih shvate kao one koji su njima odbranili teritoriju, dali živote, dijelove tijela. Umjesto toga, političari su im okrenuli leđa. Svim braniocima poručujem da se sjete šta su im politika i političari do sada napravili i da to imaju u vidu na sljedećim izborima”, kaže Harbinja.
Kada je trebalo braniti zemlju onda su nas tapšali po ramenu
I Bahrija Kadić je branio ovu zemlju, a za to je dobio penziju od 33 eura.
“Mislim da je suvišno više bilo šta reći. Ne priznaju nas, ne cijene, a kada je trebalo braniti zemlju onda su nas tapšali po ramenu, bodrili da izdržimo i gladni i žedni. I eto sada nas se niko i ne sjeća. Sramota je to”, priča Kadić.
