Tog 4. maja 1980. godine, kao i svake nedjelje ujutro, poslije emisije za pripadnike tadašnje JNA, koja se – stariji se dobro sjećaju – zvala „Dozvolite da se obratimo“, na jednom od tadašnja dva kanala Jugoslovenske radio-televizije emitovan je film Tri. Bila je to jedna mračna priča na nekakvoj željezničkoj stanici na kojoj su se neposredno nakon aprilskog rata 1941. godine i rasula vojske Kraljevine Jugoslavije, odvijale prave životne drame uplašenih ljudi i vojnika koji su se nakon kapitulacije vraćali kućama. Glavne uloge bili su, dabome, Bata Živojinović i čuveni makedonski glumac, u vrijeme snimanja filma golobradi mladić, Kole Angelovski, koji je glumio regruta pozvanog u vojsku koje više nema – skršena je u naletu njemačke ratne mašinerije. Film je bio crno-bijeli, s nekom turobnom fabulom bježanja kroz močvare i nekakve šume, kakva i priliči aprilskom rasulu, a kroz cijelu radnju zbog nečega se provlačila ništa manje tmurna pjesma Sadim bostan, sadim belu ružu.
Majka i ja ispratismo oca, koji je, slučajno ili zbog nekog drugog razloga znanog samo planerima tadašnje Teritorijalne odbrane, pred sami kraj filma krenuo na vojnu vježbu u Derventu. Što baš tamo, ni danas mi nije jasno. Dan prije napunio sam jedanaest godina i nisam mogao da shvatim šta se to dogodilo, pa je sve tako teško i tugaljivo, a samo dan prije, na mom rođendanu, bilo je tako veselo i lijepo…
Muk
Iako su sve informativne emisije već sedmicama prije počinjale biltenom ljekarskog konzilija iz Kliničkog centra u Ljubljani, koji je brinuo o zdravlju doživotnog predsjednika socijalističke Jugoslavije Josipa Broza Tita, malo ko je slutio da će to neveselo nedjeljno jutro nagovijestiti jedan od najkrupnijih i najznačajnijih trenutaka, ne samo u postojanju nekadašnje zajedničke države, nego i mnogo šire – pokazaće se to četiri dana kasnije, kad su se na sahrani u Beogradu okupile 124 državne delegacije, 38 predsjednika i kraljeva, među kojima i sovjetski lider Leonid Brežnjev, čitava svita predsjednika vlada i parlamenata, potpredsjednika država, ministara, prinčeva i raznih drugih visokih funkcionera.
Kad su čuveni spikeri, Miodrag Zdravković u Beogradu i Branko Klubička u Sarajevu, u sami suton izrekli čuvenu rečenicu „Umro je drug Tito“, nastao je muk kakav je teško objasniti ljudima koji nisu bili rođeni u to vrijeme. Bilo je suza, plača, dostojanstvene šutnje, zaklinjanja da se s Titovog puta neće skrenuti, a svojevrsna simbolika te noći može se i danas pronaći na internetu – splitski stadion Poljud, utakmica Hajduk – Crvena Zvezda, igrači okupljeni na centru, desetine hiljada ljudi na stadionu i huk pjesme sa tribina „Druže Tito, mi ti se kunemo“…
Neizvjesnost
Teško će danas bilo ko mladim ljudima objasniti teret strepnje i neizvjesnosti te majske noći. Šta će biti poslije čovjeka koji je (ako ćemo računati predvođenje partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu) četiri decenije bio apsolutni lider i predvodnik Jugoslavije, i to u vremenu hladnog rata, i koji je, šta god danas tvrdili istorijski revizionisti, bio značajan politički faktor u svijetu? Mnogi su već te noći dobili poziv da se jave „u rezervu“, na zborno mjesto teritorijalnih jedinica u koje su bili raspoređeni, a stariji su sa zebnjom nagađali hoće li „Rusi“ (pod čim se tada podrazumijevao predvodnik realsocijalističkog lagera, moćni Sovjetski savez), iskoristiti priliku i ostvariti svoje višedecenijske težnje potčinjavanja Jugoslavije Varšavskom paktu. Mi, djeca, malo smo šta razumjeli od šaputanja starijih da je vojska već izašla na bugarsku granicu, „za ne daj Bože“.
Od Ljubljane do Beograda stotine hiljada građana stajale su pored pruge kojom je prolazio predsjednički „plavi voz“ sa tijelom preminulog predsjednika, da bi se sve nastavilo u auli Skupštine Jugoslavije, gdje su desetine hiljada građana, šutke ili sa suzama u očima prolazile pored, kako su to govorili smrtno ozbiljni televizijski komentatori, odra maršala Tita da „najvećem sinu naših naroda i narodnosti“ odaju posljednju počast. Smjenjivali su se mnogobrojni rukovodioci, i mladi i stari, u počasnoj straži pored kovčega s tijelom predsjednika. Iz svih dijelova tadašnje Jugoslavije stizale su u ime radnika, seljaka, partijskih kolektiva, sindikata… poruke, kako je to tada saopštavano, „nepokolebljive odanosti djelu druga Tita“.
Počast
Kuća cvijeća u elitnom beogradskom naselju Dedinje, posljednje počivalište jugoslavenskog predsjednika, mjesecima je bila možda i najposjećenije mjesto na planeti. Stizale su hiljade autobusa iz cijele Jugoslavije, organizovano se dolazilo na odavanje počasti maršalu. Na mermernom pločniku pored Titovog groba smjenjivali su se obični ljudi, radnici, rudari, sindikalci, visoki jugoslavenski rukovodioci, strani funkcioneri… I tako mjesecima. Svakog četvrtog maja tačno u tri sata i pet minuta popodne, u gradovima širom zemlje zavijale su sirene u znak sjećanja na trenutak kad je zauvijek otišao Josip Broz Tito.
Tačno četiri decenije kasnije put me nanese u Kuću cvijeća. Nema više autobusa na platou između nekadašnjeg Stadiona JNA i uzbrdice prema posljednjem počivalištu doživotnog jugoslavenskog predsjednika. U kućici za kupovinu karata sredovječan čovjek, ljubazan kao da ga je voda donijela iz nekog drugog vremena, poželje mi ugodan dan i zahvali što sam došao…
Hladna pustoš mermernog zdanja prosto kao da me pogodi u grudi. Ko bi rekao da su prije četrdeset ljeta ovuda prolazile nepregledne rijeke ljudi smjenjujući se iz dana u dan. Fontana pred ulazom je bez vode, prazna i dobro načeta vremenom. U samoj Kući cvijeća, pred posljednjim počivalištem maršala više nema njegove garde, mladića koji su nekad dan i noć – nepomični, ni okom da trepnu – u plavim odorama držali počasnu stražu smjenjujući se svakih deset minuta u savršenom redu pokreta, nepogrešivo kao roboti ili nekakva vanzemaljska bića.
U Kući cvijeća nema nikoga. Čak ni cvijeće nije više ‘zeleno’ kao nekad, po njemu je pala nekakva tama, valjda teret vremena. Lijevo od predsjednika danas je grobnica Jovanke Broz, nekad svemoćne žene, koja je smjenjivala generale, visoke funkcionere i čitava partijska rukovodstva, sve do one noći 1977. kad je shvatila da i nije tako svemoćna, kad su je ljudi u uniformama zauvijek odvojili od predsjednika zbog njima znanih razloga i poslali u doživotnu izolaciju, da bude predmet raznih teorija zavjere o bespoštednim sukobljavanjima u redovima jugoslavenskih komunista.
A i čitava Kuća cvijeća nekako se smanjila, kao da to više nije ista ona zgrada iz prvih godina poslije Tita, kad je bila stjecište ljudi iz cijele tadašnje zajedničke domovine, koje više nema. Od nje su ostale samo priče starijih, koji se sjećaju vremena kad se živjelo „od Triglava do Đevđelije“ i kad se s crvenim pasošem bez viza moglo do na kraj svijeta. A mnogi od onih, koji su se tih majskih dana zaklinjali da neće skrenuti s Titovog puta, za samo deset godina promijenili su dresove i od nepokolebljivih komunista postali nacionalističke perjanice velikodržavnih političkih projekata, koje se danas sjećaju „mračne tiranije“ Titovog apsolutizma.
Samo mermerna grobnica ‘blješti’ kao tog maja 1980. godine…
