Pjesnik, muzičar, filmaš koji uživa u miješanju umjetničkih žanrova i različitim umjetničkim izražajima. Zove se Saidin Salkić. Kada se dešavao genocid u Srebrenici, on je imao samo 12 godina. Danas je, po mnogima, jedan od najvećih umjetnika Australije.
Njegov rad inspirisan je svime onim što je preživio. U Srebrenici je izgubio oca, koji danas ‘živi’ kroz njegov rad i i dalje mnogo utiče na njega. Ovo je njegova priča.
Da li je miješanje žanrova bijeg od monotonije ili prosto lična potreba da se kroz različite grane umjetnosti prenese određena poruka?
”To je je jedna beskrajna potreba i intenzija ispirisana mojim životnim iskustvima koja mi je jednostavno izgradila jednu vrstu čudno-magični, moćnih krila da u svakom tom žanru umjetnosti dosegnem ono čemu težim. Vrlo je teško to objasniti bilo kako drugačije, nego da je to moja intimna, podsvjesna reakcija na moje iskustvo, i na jedan način dio mog procesa dokazivanja. Da sam ja, sin svog oca koji je ubijen, kako to sada zavu moji suvremenici u Australiji, ‘Clearly one of the best Australian film makers currently’ ili neke druge hvalospjeve i poštovanja. To je za mene uvijek bilo bitno jer ja sam jedna refleksija mog oca. I rad je direktno povezan i sa dokazivanjem i pokazivanjem njegove veličine, i ti koji su to uradili, i svijet, da kroz moj rad se zagledaju u to i kako su to mogli. Jer moj rad će trajati zauvijek, u tome je razlika između mog i rada ostalih ‘umjetnika’.“
Daleko od Bosne i Hercegovine izgradio je ime i karijeru. Njegov otac je stradao u genocidu u Srebrenici – a ispričao nam je koliko je to utjecalo na njegov kreativni put.
„To sam govorio i u razgovoru za državnu televiziju ovdje, u novembru prošle godine, mnogo godina sve sam radio u čast i slavu svog oca. A kada se Sevdah rodila, shvatio sam da sam sve radio i za nju.“
U jednom intervjuu je jednom kazao da je njegov „otac bio jedna od najdivnijih osoba pod nebom“ koja će uvijek ostati s njim. Koliko je to utjecalo na odabir karijere, koliko ga prati kroz rad. Koliko ga inspiriše?
“Konstantno me inspiriše. To je ona stvar koja me inspirisala da ustajem u šest ujutro na mrazu i idem u hladni studio, i slikam. I da radim mnoge druge stvari”..
Srebrenicu je preživio kada mu je bilo 12 godina. Bio je samo dječak. Kasnije patio je d depresije. Ima li prave umjetnosti bez depresije?
“Ne, prave umjetnosti nema bez depresije i prave tuge. Istinskog života i shvatanja njegove moći nema bez istinske tuge. Ti koji je superficijalno pokušavaju da osjete, oni nemaju nikakvu vrijednost ni kao ljudi ni kao umjetnici. Rekao sam jednom ovdje – čovjek je poseban onoliko koliko može da osjeća iskrenu tugu, i da uspije i da se iskreno smije”.
“The Arrival of a Phoenix” je njegov šesti film. Iz ruševina svog djetinjstva – ponovo biva rođen i sretan. Odabrao je kompoziciju eksperimentalnog filma. Kakvu film poruku nosi, čime je inspirisan – osim ovim što je očigledno. Njegovim životom i sudbinom.
“The Arrival of a Phoenix je da inspirisan intimom, kao sto prava, ona umjetnost koja će da traje, jedino može biti. Inspirisan je također potrebom da se evoluira film kao umjetnost i da krene jednim putem metamorfozičnog preporođenja. Da se i on, kao ja uzdigne kao feniks i da se redefiniše od onih uštogljenih kvaziumjetničkih izražaja punog senzacionalizma, koji paradiraju crvenim trepisima oni koji sami sebe zovu ‘umjetnicima.’ Dok njhovi bijeli zubi blješte, njihove prazne inznutricje zjape… I to je inspiracija mog filmskog rada, da se film uzme iz ruku tih ‘umjetnika’ i da to čime se oni bave bude redefinisano u ono što u principu i jeste…Ali nema nikakve veze ni sa fimom ni sa umjetnošću…”
Koliko je javnost u Australiji upoznata sa genocidom u Srebrenici, općenito o dešavanjima u Bosni i Hercegovini tokom dešavanja s početka devedesetih godina?
“Mnogo je upoznata. Tri puta je državna televizija dolazila u moj studio, mnogo članaka u raznim novinama, čak i onim suhim, i političkim. Mnogo je upoznata.”
Koliko umjetnost vaša, ali i drugih autora doprinosi kulturi sjećanja.
„To je vrlo delikatna tema, ja mogu govoriti samo o sebi i o svojoj umjetnosti u tom smislu. Karasevdah; Srebrenica Blues je moj prvi film, i smatra se jednim od najunikatnijih filmova tog žanra, prikazuje se i prikazivan je studentima filmske umjetnosti ovdje na jednom od najvećih univerziteta. Najveća Australska Aboridžanska umjetnica Tracey Moffat je na osnovu tog filma pomogla sponzoriranje mog drugog filma itd…“
Na koji način vi doživljavate svaki 11. septembar, daleko od mjesta dešavanja?
„Doživljavam ga u tišini, izbjegavajući naslove iz novinama i grozna lica govornika o Srebrenici, onih koji su dok smo gorjeli, sjedili negdje u svojim stolicama, i to ih nije zanimalo uopšte. Provodim ga također igrajuci se sa Sevdah, i slušajući njen smjeh u hodniku.“
Uskoro završavate i vaš sedmi film. Rekli ste da ima momente Davida Lyncha (Eraserhead) i Grandieux’s La vie nouvelle. Mini film – koji izaziva noćne more. Šta nam možete više o njemu reći. Kada će ga javnost moći vidjeti.
„O filmu su to rekli drugi. Također su rekli: ‘Novi mini film Saidina Salkića je vjerovatno film koji će vam izazvati najgore noćne more.’“
2007. godine ste objavili Karasevdah: Srebrenica Blues. Od tada je prošlo 11 godina. Održali ste sjećanje na Srebrenicu živim, i za sebe i za preživjele žrtve. Koliko je važno da umjetnici svojim radom doprinesu osvješćivanju dijelova društva koji negiraju, poriču ono što se desilo u julu 1995. godine.
„Mnogo je važno da oni koji su to preživjeli kazu i govore, i da time na jedan način zaustave one senzacionalističke ‘umjetnike’ i ‘umjetnice’ koji stoje u redu sa svojim pričama iz četvrtog i petog lica. Ti ‘umjetnici’ se moraju zaustaviti, a to se jedino može tako sto će oni koji to istinski žive, o tome da govore.“
Zanimljivo, te 2007. godine ste bili u Bosni i Hercegovini. Ali u Srebrenicu niste mogli otići. Rekli ste da “nije pravo vrijeme”. Kako, možete li nam to objasniti?
„Nisam bio spreman da se suočim sa svim uspomenama i lirikom koja je u meni tada bila roze boje, nisam mogao da je pretvorim u tamnu liriku sjećanja mog djetinjstva, osmjeha mog oca,koji su bili slavni, i još su za one koji su ga znali. Nisam mogao da se sjetim svega, majke, sreće, i svega drugog.“
Da li umjetnici u svijetu dovoljno pridodaju pažnju genocidu u Srebrenici. Da li taj dio historije svijeta ima dovoljno veliku važnost, kada se uzme u obzir kontekst, vrijeme i mjesto gdje se on dogodio?
”Umjetnici u svijetu nisu nikakvi sveci, i oni koji to nisi ustinski zivjeli,nemaju pravo o tome govoriti. Važnost toga nikada neće nestati, samo će postajati sve veća i veća.”
Nakon svega – možete li odrediti ključni momenat u Vašoj karijeri koji je promijenio i odredio sve, osim genocida. Kada ste shvatili da svoj život i rad trebate posvetiti tom mjestu i dešavanja u tom mjestu.
„Karasevdah je bio prekretnica. Nije bilo lako mnogima, ali ne najbitnijima, shvatiti da 25-godišnjak može napraviti takav film.“
Vaš rad se ocjenjuje kao vrlo kontroverzan. Neki će reći da “nije za svačije oči”. Zbog čega je to tako po Vašem mišljenju?
„U poređenju sa senzacionalističkim, plastičnim i bezdušnim formama kojima su ljudi izloženi i postali žrtve, ovo što ja radim naravno jeste kontraverzno.“
Kada ponovo planirate posjetiti Bosnu i Hercegovinu, Srebrenicu. Kada planirate bh. javnost više upoznati sa svojim radom i umjetnošću?
„Često sam tamo u snovima, iako se odupirem. Prije par sedmica sam sanjao o tome. I tako je svijet u čovjeku ujedinjen u jedan. Već odavno je sve počelo da liči jedno na drugo, samo su čovjekova sjećanja i uspomene ono što stvari čini unikatnim. Sjećam se kada sam iz Haga dosao u Sarajevo 2011. bila je noć i hladno, i nikoga nije bilo vani, i ja sam počeo da od uzbuđenja trcim uz čarsiju… Nadam se biće prilike uskoro.
S kim najčešće sarađujete u Australiji, ali i u svijetu. Što se filma tiče – odabirali ste kratki – eksperimentalni film, što je jedan od najhrabrijih poduhvata i odabira.
„Surađivao sam i surađujem sa nekim najbitnijim ljudima u ovoj zemlji i svijetu te umjetnosti. The Arrival of a Phoenix se prikazuje 21. jula ovdje, programiran od strane Multicultural Arts Victoria, glavne i krovne umjetničke organizacije u ovoj zemlji. Kao što rekoh najveća aboridžanska umjetnica svih vremena Tracey Moffat je pomogla sponzoriranje mog drugog filma.
Umjetnička dužnost je da evoluira formu kojom se bavi. Tako je i sa filmom. Moraš da pokušaš da evoluiraš ono čime se baviš. Oni koji se prikače na ‘dugometražni film’ i time se bave i zovu se umjetnicima, to je isto kao kada sad čovjek ode u helikopteru na sjeverni pol, i spuste ga merdevinama, gdje su ranije istraživači mukom stizali, i onda se oni smatraju istim. Nisu isti, nikada neće biti isti. Ista paralela se može napraviti sa ‘umjetnicima’ koji ‘istražuju’ uštogljeni, dugometražni film.“
Imate li u planu možda raditi dugometražne filmove. U kojoj formi i žanru?
„Naravno da imam u planu, Silence’s Crescendo je već igranog formata, 40 minuta, crno bijeli. Imam i jedan stari scenario o Bosni i Srebrenici, ljudima. I to me interesuje naravno, i kada zato dođe vrijeme, počet ćemo praviti taj film.“
