Na jednom ostrvu, bogatom raznovrsnim plodovima, živio je džin vjernik koji se zvao Abdurahman, sa svojom suprugom, također čestitom i čednom vjernicom koja mu je bila istinska podrška u životu i u pokornosti Allahu. Sa njima je na tom ostrvu živio i jedan čovjek, zvao se Muhalif Almavi i njegova supruga koji su bili sušta suprotnost bračnom paru iz svijeta džina. Naime, za razliku od džinskog bračnog para koji je život provodio u pobožnosti, ljudski bračni par s vjerom nije imao ništa. Njihova životna deviza bila je: ‘’Uzmi sve što ti život pruža!’’
Iz poštovanja prema svome komšiji, da ga ne bi plašio i uznemiravao, džin Abdurahman se nikada nije prikazivao u svom prirodnom, džinskom obliku, već u liku vrlo skromnog, poniznog i kulturnog čovjeka. Džin Abdurahman je bio vrlo pobožan, skroman, dobronamjeran i iskren. Nikog nije mrzio, nikome nije zavidio niti je ikome nasilje činio. Uz sve to nije bio uopće bogat. Imao je skromnu kolibu u kojoj je, zajedno sa svojom suprugom, provodio većinu svoga vremena obožavajući Allaha dž.š. Kada bi nastupilo vrijeme namaza, džin Abdurahman je izlazio izvan kolibe da prouči ezan. Njegov glas i poziv na namaz svakodnevno su slušali čovjek Muhalif i njegova supruga. Džin je namjerno učio ezan naglas nebi li i njegov komšija došao da klanjaju u džematu ili nebi li ga barem ezan podstaknuo da klanja sa svojom suprugom u kući. Umjesto toga, jednog dana je Muhalif, srdit i bijesan, došao kod džina Abdurahmana i zapodjenuli su sljedeći razgovor:
Čovjek: Znaš li ti da me svojim učenjem ezana uznemiravaš? Ezan u zoru, ezan na podne, ezan poslije podne, ezan za akšam, ezan u toku noći! Čovječe, izludiše me tvoji ezani!
Džin: Al’ komšija, to je poziv na namaz! I tebi je također dužnost da se odazoveš i da klanjaš namaz.
Čovjek: Šta tebe briga za mojim namazom! To je stvar mog slobodnog izbora i ja imam pravo da radim šta ja hoću, jer sam slobodan čovjek.
Džin: Dragi brate, ja tebe ne prisiljavam. Međutim mi živimo na istom mjestu, mi smo komšije i moja dužnost je da te na najljepši način posavjetujem.
Čovjek: Nemaš ti sa mnom ništa! Ja samo želim da ti prestaneš učit ezan, a ako već hoćeš da to radiš, onda to čini u kolibi, a ne izvan nje.
Nakon te žučne rasprave, čovjek se vratio svojoj kući, a džin vjernik i njegova supruga, nastavili su provoditi vrijeme u pobožnosti i dobrim djelima. Samo što džin Abdurahman nije više ezan učio izvan kolibe da ne bi ometao svoga komšiju. Jednog dana, dok je džin Abdurahman učio Kur’an u kolibi, čuo je povišen glas izvan kolibe, pa je pomislio da neko uči ezan. Izašao je da vidi o čemu se radi, kad ono njegov komšija Muhalif pustio muziku i pjesme neke pjevačice, a on uz tu muziku pleše. Džinu Abdurahmanu se nešto steglo u grudima od tuge za komšijom koji vrijeme provodi u orgijanju i besposličarenju. Nije mogao otrpit.
Otišao je do Muhalifove kuće i blagim glasom, punim poštovanja, rekao mu: ‘’Dragi komšija, zar ne znaš da je naš Gospodar zabranio muziku?’’
Muhalif, ljut što je ovaj uopće došao, cinično je odgovorio: ‘’Kakav je to grijeh? Pa, to je samo muzika, hrana za dušu!’’
Džin: Međutim, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je muziku i muzičke instrumente u mnogim vjerodostojnim hadisima koje je zabilježio imam Buharija i drugi muhadisi.
Čovjek: Ja ne poznajem tog tvog Buhariju. Valjda je i on bio čovjek od krvi i mesa, i ne mislim da je bio bolji od mene. Uostalom, ljudski razum je mjera stvari i sudija, a ne hadisi koje bilježi taj Buharija. Ako ljudski razum nešto prihvata onda je to dobro, ako ne prihvata, tek tada se to odbacuje.
Džin: Međutim, mi ne posjedujemo svi isti razum i pamet, i kad bi svako od nas postupao po onome što mu njegov razum nalaže i stvarao zakone na temelju razuma, svi bismo bili u zabludi i svaki čovjek bi vlastiti razum uzeo za sudiju.
Čovjek: Dosta mi je tebe i tvog mudrovanja! Ostavi me na miru! Idi, zatvori se u svoju kolibu i začepi uši ako ti se ne sluša muzika!
Džin: A što si se onda žalio na moje učenje ezana i govorio da ti smeta?
Čovjek: Pa, šta? Žalio sam se zbog toga što imaš ružan glas, a ja slušam muziku i pjevače čiji glas mi dušu dira i budi najljepša osjećanja. Naravno, ti to ne možeš shvatit, jer nemaš pojma o umjetnosti.
Na to je džin Abdurahman zašutio. Okrenuo se i pognute glave otišao do svoje kolibe, razočaran zbog lošeg ponašanja njegovog komšije čovjeka.
Jednog popodneva, nakon što je klanjao namaz, Džin Abdurahman je otišao da lovi ribu u moru. Međutim, kada je došao na obalu zateko je prizor zbog kojeg se morao vratit kući. Naime, on je na obali mora zatekao Muhalifovu ženu koja se skoro gola, sunčala na obali. Nimalo se nije uznemirila niti postidila kada je vidjela Abdurahmana. Naprotiv! Umjesto da se ona postidi i vrati kući, džin Abdurahman je morao pokupit svoje stvari i vratiti se kući. Kad se vratio njegova supruga je primjetila da je tužan i neraspoložen, pa ga je pitala što se brzo vratio i šta je razlog njegovom neraspoloženju. On joj je ispričao šta je i koga vidio na morskoj obali, a ona mu je rekla: ‘’Ne brini zbog toga! Idem ja da je posavjetujem. Možda će me poslušati i primit savjet.’’
Supruga džina Abdurahmana je obukla džilbab, stavila hidžab na glavu i otišla da posavjetuje svoju komšinicu. Bila je oprezna i odmjerena.
Rekla joj je: ‘’Draga sestro, ja bih željela da ti nešto kažem ako me želiš saslušat?
Muhalifova supruga: Reci, šta želiš?
Abdurahmanova supruga: Draga sestro, mi živimo zajedno na ovom mjestu i svako od nas bi trebao paziti na osjećanja onog drugog. Mi smo komšije i dijelimo ovaj životni prostor. Nije dobro da uznemiravaš mog muža svojom golotinjom, a osim toga, Allah je zabranio razgolićavanje.
Muhalifova supruga: Šta zapravo hoćete ti i tvoj muž? Ja radim što ja hoću! Sloboda je moje ljudsko pravo, zar ne?! Ili možda želiš da budem ekstremna tako kao ti i da nosim hidžab? Znaj, da se to neće desiti.
Abdurahmanova supruga: Ali sestro, šta ti imaš protiv hidžaba? On je zaštita za ženu od pokvarenih muških pogleda, i to je naredba našeg Gospodara, a ne nečija druga.
Muhalifova supruga: Naprotiv! To nije zaštita, to je simbol zaostalosti i dekadencije. Svijet je danas postao progresivan i napredan. Ženi je dao apsolutnu slobodu i ona nije ničim sputana niti je njena ljepota skrivena pod kojekakvim hidžabima. Žena je poput cvijeta i njenu ljepotu niko ne smije pokrivati ni skrivati.
Abdurahmanova supruga: Ali, kako to može bit? Ta Allah nam je naredio da pokrijemo našu ljepotu i ukrase i da ih zaštitimo od pogleda nemoralnih muškaraca koji se Allaha ne boje i koji u ženskoj ljepoti vide samo slastan zalogaj s kojim će utoliti svoju strast. Allah je naredio ženi hidžab kako bi bila zaštićena kao biser u školjci u čijoj ljepoti ne može i nema pravo uživati niko osim njenog muža.
Muhalifova supruga: Ostavi se pametovanja, već skini taj čador i uživaj zajedno sa mnom!
Abdurahmanova supruga: Bože sačuvaj da skinem sa sebe odjeću čestitosti i da, udovoljavajući niskim strastima, obezvređujem svoju ličnost i izazivam Allahovu srdžbu.
Muhalifova supruga: Onda mene ostavi na miru i pusti me da radim šta hoću!
No, nije se završilo samo na tome. Nije prošlo puno vremena kad se čovjek Muhalif ponovo obreo pred kolibom džina Abdurahmana.
Rekao mu je: ‘’Ova tvoja koliba remeti izgled ovog mjesta i ne mogu da, pored svoje ovako lijepe i velike kuće, gledam ovu tvoju trošnu kolibu. Zahtjevam da je što prije ukloniš sa ovog mjesta!’’
Džin: A gdje ću onda živjet i gdje ću učit Kur’an i klanjati namaz?
Čovjek: Klanjaj gdje hoćeš, samo ovdje više nećeš moći.
Džin: Ali, komšija ti si mi stalno govorio o demokratiji, o ljudskim i građanskim pravima, o toleranciji i prihvatanju drugog i drugačijeg. Zašto svoj praktični život ne uskladiš sa onim što proklamuješ?
Čovjek: Ja sam ovo mjesto nastanio prije tebe i mnogo sam napredniji i civiliziraniji od tebe. Moje mišljenje ima mnogo veću težinu od tvoga i ja sam sigurno u pravu.
Džin: No, bez obzira na to ko je prvi nastanio ovo mjesto, mi smo komšije i mi zajednički dijelimo ovaj prostor. Svoje želje hoćeš da ostvariš, a zaboravljaš na želje i potrebe tvojih sugrađana. To je po vjerskim propisima nedopustivo.
Čovjek: Ne spominji mi vjeru. Vjeru i Šerijat možeš sprovoditi samo unutar svoje kolibe, i nipošto je ne unosi u život!
Džin: Ali, to je nemoguće! Allah nam je objavio vjeru i Šerijat upravo zbog toga da život po njima uredimo?!
Čovjek: Ne proturječi mi! Ovo je moja želja.
Džin: A šta je sa mojim željama? Zar ja nemam prava kao i ti? Zar ja nisam stanovnik ovog ostrva kao i ti?
Čovjek: Da, ali znaj da su moje želje, hiljadu svjetlosnih godina ispred tvojih i onih koji su kao ti!
I pored vrlo ozbiljnog upozorenja, džin Abdurahman nije srušio svoju kolibu niti ju je izmjestio na drugu lokaciju. Nastavio je vrijeme provoditi u namazu i učenju Kur’ana, sve dok se jednog dana nije ponovo pojavio čovjek Muhalif, ali ovaj put s krampom u ruci, odlučan da vlastitim rukama sruši kolibu. Kad ga je džin Abdurahman ugledao, istrčao je pred njega i upitao: ‘’Šta to smjeraš uraditi?’
Muhalif: Ja sam te upozorio i rekao ti da sam srušiš ili izmjestiš svoju kolibu, ali ti to nisi učinio. E, sad ću je ja srušit!
Džin: Ne čini to nipošto, jer tako mi Allaha, ako to učiniš doživjet ćeš nešto što ti se nimalo neće svidjeti!
Čovjek: Hajde, pokaži mi da vidim šta ćeš to ti uradit!
I nakon što je čovjek Muhalif zamahnuo da krampom sruši kolibu, džin Abdurahman nije imao izbora. Morao mu je pokazati ono što je obećao. U tom trenutku džin Abdurahman se vratio u svoj izvorni džinski oblik i pustio takav krik da je Muhalifu ispao kramp iz ruke i da se, od silnog straha, zajedno s krampom svalio na zemlju. Bio je izbezumljen od straha. Tada mu je džin Abdurahman prišao i rekao: ‘’Uistinu sam ja dugo trpio tvoju nepravdu i tvoje uznemiravanje, a evo došlo je vrijeme da ti pokažem svoju stvarnu moć i da ti također shvatiš svoje pravo stanje. Uznemiravao si me na sve načine, nisi čuvao komšijsko pravo, zapravo nisi mi dao nikakvih prava, ali sam ja saburao na svemu što si mi činio. Međutim, nisam mogao saburat kad si napao moju vjeru. Ti si me neprestalno ponižavao i vrijeđao, i to uznemiravanje se iz dana u dan povećavalo, ali ja i pored toga nisam želio da ti uzvraćam i da te plašim. Na tvoju žalost sad si prevršio mjeru. Napao si nešto zbog čega mi je ponestalo sabura. Zato zapamti što ću ti reći! Od danas nikada više neću ćutati kada napadneš na moja prava, a posebno ti neću dozvoliti da mi napadaš i vrijeđaš vjeru. Znaj da je meni vjera vrijednija od mene samog, i znaj da će se od danas na ovom ostrvu čuti ezan i da će se na njemu obožavati Jedan i Jedini Bog, Allah, sve dok ja budem živ, a nadam se i nakon moje smrti, do Sudnjega dana.
Naravoučenje
Muslimani, vi ste najbolji ummet koji se pojavio na Zemlji, imate ono što ni jedan drugi narod nema, Allahovu Objavu u kojoj je snaga, moć, progres, sreća i svako dobro i napredak. No, i pored toga, vi ste drugima, koji ni blizu nemaju ono što vi imate, dozvolili da vas porobe i ponize i to vašim oružjem. I još ih trpite, saburate, i čekate da vam se smiluju oni koji milosti nemaju, oni koji su posijali zlo od mašrika do magriba, i koji su, koristeći se vašim dostignućima u nauci, zloupotrijebili tu Allahovu blagodat da bi porobili ljude i borili se protiv Allahove istine. Vrijeme je da se trgnete iz sna i u svoje ruke uzmete ono što vam prirodno pripada i da izbavite muslimane iz ovog silnog poniženja, ali i cijelo čovječanstvo iz ropstva silnicima i lažnim bogovima, i da ih izvedete iz robovanja ljudima u robovanje Gospodaru ljudi, koje donosi istinsku slobodu, iz tmina nevjerstva u svjetlo islama, iz tjeskobe dunjaluku u prostranstvo i sretan život na dunjaluku i na Ahiretu. Uistinu je vrijeme!
