Jedan od izazova u sadašnjoj muslimanskoj zajednici je izgradnja neovisnosti i identiteta, naročito kada je slika islama puna zlobe i nasilja.
Da bi izazov bio teži složnost muslimana u vlastitoj zajednici nije toliko jaka koliko je bila za vrijeme Poslanika Muhameda, a.s.
Ipak ostaje važno za muslimane da teže ka neovisnosti i identitetu u cilju da postanu sastavni članovi društva koji pokazuju integritet i suosjećanje za zajednicu u cjelini.
Džamija u srcu zajednice
Džamije su oduvjek bile srce i duša muslimanske zajednice. Džamije u islamu nisu samo obični hramovi već samo jezgro islamske zajednice.
Prva islamska zajednica izgrađena je oko al-Masdžid al-Nabawi (Poslanikova džamija u Medini), sama ustanova bila je središte muslimanske neovisnosti i identiteta, a takav značaj ima i dan danas.
Naravno, primarna funkcija džamija je da obezbijede zajedničke namaze. Kao sto je al-Masdžid al-Nabawi pomogla ojačavanju veza između Ensarija (naroda Medine) i Muhadžira (emigranata iz Mekke) tako i današnje džamije služe kao veza između braće različitih kultura i nacionalnosti, onih rođenih kao muslimani i onih koji su to postali poslije-ustanova koja je često zanemarena u današnjem društvu.
Zajedničke molitve treba da uključuju muškarce, žene i djecu na njihovom svakodnavnom putu ka obožavanju Boga. Za vrijeme Poslanika, a.s., omladina i žene su uvijek učestvovali u džamijskim aktivnostima i tako bi trebalo da bude i sada.
Tradicionalno, džamije su dom osobama kojim je potrebna pomoć i siromašnima. Bajtu al-mal (prva javna zadruga) koja je bila smještena u džamiji omogućavala je skromnu financijsku pomoć za Ashab as-Suffah (nezaposlenima i osobama bez rodbine). Istaknutiji članovi Ashab as-Suffah bili su Bilal bin Rabah, prvi muezin u historiji islama; Abu Hurajrah, poznati prenosilac hadisa; i Abdullah bin Mas` ud, kojeg su svi znali po tečnom učenju Kur` ana.
Džamije bi također trebale biti mjesto širenja znanja, držanja dialoga i umjerenih rasprava. Oživljavanje važnosti (Poslanikove džamije) bi značilo da današnje džamije budu otvorene za svakoga-putnike, pridošlice u zajednicu i sve one koji imaju pitanja ili interesovanja o islamu.
Džamija je također bila mjesto donošenja propisa koji se tiču fikha, braka i razvoda, trgovine, politike pa čak i zakona ratovanja. Rješavanje razmirica je također bilo jako učestalo. Postoje mnogi navodi gdje Poslanik Muhamed, a.s., rješava nepravdu (kao sto je vraćanje duga ili poštena raspodjela bogatstva među djecom) nakon preslušavanja neslaganja među novim muslimanima.
Džamija bi trebala biti i mjesto slavlja i druženja. Što se slavlja u al-Masdžid al-Nabawi tiče misli se na vjenčanje između Ali ibn Abu Taliba i Fatime, kćerke Poslanika Muhameda. Današnje džamije bi mogle razmisliti o slavljenju vjenčanja u svojim zajednicama.
Džamija je i mjesto zabave. Aiša, r.a., kaže:
„Jednom me je Allahov Poslanik pokrio dok sam gledala kako se Abesinjani igraju sa svojim kopljem unutar džamije.“ ( Al-Bukhari i Muslim)
Ashabi su uobičavali da čitaju poeziju, u to vrijeme to je bilo jako cijenjeno, čak i prije dolaska islama. Vježbali su svoje govorne sposobnosti pred Poslanikom, a on je sjedio i posmatrao a ponekad im se i nasmješio.
Iskorištavanje individualnih prednosti
Nijedan čovjek nije otok, a tako je i sa muslimanima. Muslimani trebaju jedni druge kao što trebaju i da nauče kako iskoristiti individualne prednosti. Tkaninu muslimanske zajednice čine jedinstvene i prepoznatljive individue sa jedinstvenim vještinama i interesima. Poslanik Muhamed preporučivao je da se radi sve što se želi dok god vas nije stid toga što radite. Muslimanima je dozvoljeno upuštati se u bilo koje polje interesa i stručnosti dok god se to određeno polje ne smatra “zabranjenim“ po Kur` anu i Sunnetu.
Uspješna zajednica je ona koja je samoodrživa – ona koja može preživjeti bez oslanjanja na druge. Ako je svaki musliman u mogućnosti da se usavrši u njegovim /njenim prednostima i uloži u njegovo/njezino društvo, bilo bi daleko više kohezivnosti u izgradnji muslimanskog identiteta i neovisnosti. Ovo bi također osiguralo pobliže upoznavanje fikha, kao npr. u nabavci dozvoljene hrane, da muslimanske žene pomažu majke na porodu i sveobuhvatan obrazovni program koji bi se snažno oslanjao na islamske principe.
Međusobno potpomaganje i zajednički rad rasplamsavaju ljubav prema bratstvu. Poslanik Muhamed je rekao:
„ Nijedan musliman nije vjernik dok ne želi drugom ono sto želi sebi“ (al-Bukhari)
Veza između Ensarija i Muhadžira je bila ojačana neuslovnim povjerenjem među strancima koji su nastojali da udovolje samo Bogu. Muslimanima Bog zapovjeda da se drže zajedno i da se kreću kao jedan. Ovo je bitno kako bi se osiguralo najbolje drugarstvo jednih za druge, kao što je u ljudskoj prirodi da slijede religiju prijatelja.
Stvaranje samodostatne zajednice omogućava nove prilike koje se mogu pojaviti kroz partnerstva i zajedničke projekte. One mogu da budu oblikovane u potrebu pružanja stalne da’we za nemuslimane i za izgradnju čvrstih veza s onima koji su znatiželjni o islamu.
Sudjelovanje u društvu u cjelini
Izgradnja jakog muslimanskog identiteta i neovisnosti ne znači izolaciju iz društva kao cjeline. Muslimani su dužni da budu participativni članovi društva, da sudjeluju u svim aktivnostima iz svih sfera života dok ta aktivnost ne proturječi islamskom učenju.
Muslimani trebaju biti obrazovani, pokazati cjelovitost i integraciju, kao i po sunnetu. Ponekad, kao dio zajednice u cjelini, muslimani se podsjećaju na blagodati svog Gospodara dok žive u privremenom prebivalištu svijeta. Prateći sunnet u svim vremenima, muslimani neizravno šire mirnu poruku islama i predstavljaju svoga voljenog Poslanika Muhammeda, koji predstavlja jezgro muslimanskog identiteta.
Dolaskom tehnologije i društvenih medija, lahko je da islam, Poslanik i muslimani budu pogrešno predstavljeni, tako da muslimani moraju poduzeti dodatne mjere i sebe prikazati u ispravnom svjetlu, prema onome što je navedeno u Kur’anu i Sunnetu. Poslanik je uvijek podsjećao da se ne pravi razlika između susjeda prilikom darivanja, čak i ako je najbliži susjed bio nemusliman i da treba zadržati dobre odnose sa nemuslimanima u svim vremenima, čak i ako oni ne žele da prihvate islam.
Kur’an također podstiče muslimane da odgovore dobrotom, čak i na uvrede od nemuslimana:
„Dobra djela nisu jednaka onim zlim. Otjerajte tuđa zlodjela svojim dobrim djelima. Vidjet ćete da ce onaj s kim ste imali neprijateljstvo, postati vaš bliski prijatelj“ (Fussilat 41: 34).
Bog podsjeća: „Pozovite (sve) na Put svoga Gospoda s mudrošću i lijepim propovijedanjem, i raspravljate s njima na način koji je najbolji i najviše milostiv …“ (al-Nahl 16: 125)
Islam je sveobuhvatan a muslimani su podstaknuti da izgrade snažan identitet i neovisnost u svim vremenima, čak i prilikom razmirica. Nesuglasice između muslimana treba riješiti brzo i između muslimana i nemuslimana, sa dobrotom i u miru.
Muslimanski identitet i neovisnost je pokazstelj prve islamske civilizacije viđene u Medini. Kroz desetljeća, islam i dalje napreduje, ali ponekad izgubi svoju snagu u suvremenom svijetu, s manjim brojem muslimana koji su u stanju stajati zajedno, ujedinjeni i jaki.
Autor: Maria Zain
Izvor: Onislam.net
Za Akos.ba prevela: Nermina Gegić
