Očevidac monstruoznosti srpskih snaga na Kosovu: Pravili su lampe od albanskih lobanja

Slobodan Stojanović, penzionisani komandir Policijske stanice Crna Trava, bivši pripadnik Četvrte čete 37. Odreda Posebnih jedinica policije, nekadašnji zaštićeni svjedok države, govori za e-novine o zločinima nad albanskim civilima koje je vidio na Kosovu od avgusta do oktobra 1998, zločinima. Njih su, kaže, počinile “horde kriminalaca” u policijskim uniformama. Policajci koje optužuje su za sve učinjeno na Kosovu odlikovani i unapređeni, pokrenuta je istraga protiv njih, ali je obustavljena.

Stojanović je, kaže, motivisan činjenicom da za monstruozne zločine nad civilima i zarobljenicima niko od počinilaca iz policije nije odgovarao; konstatuje da je Tužilaštvo za ratne zločine, konkretno zamjenik tužioca Dragoljub Stanković, pripremalo svjedoke odbrane srbijanskih haških optuženika.

On ističe da je uvršten u program zaštite svjedoka, u okviru kojeg su on i njegova porodica prošli kroz šikaniranje, što ukazuje na namjeru države, zapravo Tužilaštva za ratne zločine, da ga onemogući u svjedočenju.

“Pokrenuta je istraga protiv 17 pripadnika PJP, protiv kojih smo svjedočili. Nakon toga istražni sudija Milan Dilparić ispitao je samo B. Z. i mene, polovično. Sve je obustavljeno, svi su bili na slobodi već poslije tri mjeseca, čak i komandant Radoslav Mitrović kome se sudilo i u slučaju Suva Reka. Kao da se ništa od onoga o čemu sam svjedočio nije dogodilo. Kada sam ispitivan, ispred sudnice se tužilac Stanković pozdravio sa svima koje optužujem za ratne zločine, mene kao da nije ni poznavao”.

UBIJANJE CIVILA: Na Kosovu sam bio avgusta, septembra i oktobra 1998. Poslati smo tamo bez ikakvog obavještenja o tome šta se dešava, kao da obavljamo redovne poslove, običnu pozorničku službu, nismo znali da se tamo vode žestoke borbe sa OVK. Bili smo potpuno nepripremljeni, a poslati smo direktno u borbu.

Bili smo najprije smješteni u fabrici kablova u Suvoj Reci i odatle smo otišli u borbu. U slijedeća tri mjeseca video sam strahote – kako se ubijaju djeca, civili, i muško i žensko. Kako se pljačka na veliko, preko noći kamioni odvoze ukradenu robu razrađenim kanalima i slično. Pripadao sam 37. Odredu Posebnih jedinica policije, komandant je bio Radoslav Mitrović, a komandir moje Četvrte čete Nenad Stojković. Tada je, na početku, bio potporučnik, a za nepuna dva mjeseca unapređen je u čin majora. A 1999. postao je načelnik Policijske uprave u Leskovcu.

Mislim da je važno to što sam poslije učešća u operacijama na Kosovu ministru policije Vlajku Stojiljkoviću, 2000. godine poslao iscrpnu informaciju na sedam kucanih strana o tome šta se dole dešavalo. Nisam se, dakle, prvo obratio javnosti. A odgovor na tu svoju predstavku nisam dobio, ni od ministra, koji se docnije ubio, ni od ljudi iz njegovog kabineta. U toj informaciji opisao sam ubijanje Albanaca, njihove djece, paljenje kuća, krađe.

Opljačkano je sve na šta se naišlo. Istog dana su policajci opljačkanu robu preprodavali Albancima u Prizrenu i Orahovcu, gdje smo bili kasnije stacionirani. Krali su stoku iz štale, pa su prodavali Albancima – mesarima. Čisto profiterstvo, to nije bila policija, nego horda. Vjerujem da se tako ne bi ponašali ni neki kriminalci. Nisu imali kodeks ponašanja ni prema kome.

Bila je određena grupa, ne mogu da kažem da su svi krali i činili zločine, ali, bilo ih je oko 150, u svakoj četi po dvadesetak njihovih, spremnih na zločin i pljačku.

LOBANJE I RUČNI RAD: Jedan pripadnik pirotske čete je mrtvom Albancu isjekao glavu, onda je danima kuhao u jednoj posudi. Izvukao je iz nje tri zlatna zuba, a posle toga otišao je kući i izlakirao lobanju i napravio stonu lampu. Tijelo tog Albanca bilo je na brdu iznad Orahovca, ubijen je u borbi.

Kad smo se poslije tog događaja vratili, jer, išli smo na kraća odsustva, isto je uradio sa jednom ubijenom ženom. I njoj je odsjekao glavu, na isti način kuhao glavu, odnio kući i napravio od nje stonu lampu. Govorio je da hoće da ima par. Normalni ljudi su bili zgroženi, svi smo znali, i komandant odreda, komandiri četa i osamdesetak posto policajaca. Mislim da je taj psihopata pripadao 87. odredu Posebnih jedinica policije, kasnije sam čuo da je, ipak, završio u duševnoj bolnici u Toponici.

UBITI DIJETE U KOLEVCI: Septembra 1998. borili smo se u selima iznad Prizrena, Res, Ljubičevo, Zagorska Hoča, takozvano čišćenje terena. Ne bih pominjao ime policajca, i danas je živ, penzioner je, iz čista mira je ubio dijete u kolevci koje nije bilo starije od četiri mjeseca. Sa izgovorom „Bolje mrtav Šiptar, nego živ Šiptar“. Tada sam ja htio da ubijem njega. Shvatio sam da nisam otišao na Kosovo sa grupom policajaca, nego sa grupom koju ne mogu da definišem, jer oni nisu bili ni kriminalci. Bio sa sadistima, bolesnicima, maltene kanibalima, samo što nisu jeli one ljude tamo.

To je grupa bandita koja je bila spremna da krade i ubija, a nikome zbog toga nije odgovarala. I dan – danas mi to nije jasno, ko im je to sa vrha dozvoljavao.

POSLIJEDICE: Nisu imali nikakve poslijedice, a svi su se obogatili. Kada su otišli na Kosovo bili su u teškom materijalnom položaju, a vratili su se sa debelim zlatnim lancima, njihove žene su nosile prstenje, i danas su to vrlo bogati ljudi.

SISTEM PLJAČKE: PJP su formirane od Posebnih jedinica milicije, sa kojima sam od 1991. bio nekoliko puta na Kosovu. Nisam ni znao zašto se formiraju jedinice. Tada, početkom devedesetih, ponašali smo se strogo po Pravilu službe. Bili smo pojam profesionalne policije, za to smijem da garantujem.

Kada su poginula tri policajca iz naše, leskovačke, čete, avgusta 1998. četa se rasturila, niko više nije smio da se vrati. Pozvali su nas starije da je osposobimo, psihički pripremimo. Bio sam tada običan policajac, (diplomirao sam znatno ranije, ali nikada nisam unapređen zbog sukoba sa starešinama, bio sam „kontraš“).

Od leskovačkih policajaca formirana je Četvrta četa 37. odreda, prvi komandir bio je Milivoje Stojilković koji je bio komandir policije u Leskovcu. Kada su poginula tri policajca, zamjenjen je i na njegovo mjesto došao je Nenad Stojković.

Četa počinje da djeluje od ubistva Adema Jašarija, marta 1998. učestvovala je u tim borbama u Drenici. Tada su počeli da se ponašaju kao kriminalci, a ne kao policija. Jer, tada je u nekoliko dana ubijeno više od 70 Albanaca, djece, žena, muškaraca. I mi smo imali žrtve, ubijen je jedan pripadnik SAJ iz Prištine i bilo je nekoliko lakše ranjenih policajaca. mislim da je zverstvo počelo tada. Nastavljeno je u kontinuitetu. To ne može da se vidi ni na jednom filmu.

ZLOČINAČKI TRANS: Radili smo Glogovac, ispred nas je išla Vojska, od ranog jutra pucala je po brdskim selima višecevnim bacačima raketa, ubijali su sve što je moglo da se kreće. Tada je jedan moj kolega tražio pare od jednog civila koji je imao više od 70 godina. Pitao sam ga da li je normalan i zašto to radi. On ubi čovjeka jer je imao samo deset maraka… Nisam mogao to da razumijem. A taj policajac i dalje radi. Stvarno ne razumem, jeli smo istu hranu, pili istu vodu, oni kao da su bili u nekom transu. Govorim o tih dvadesetak policajaca iz naše čete. A sa svim njihovim radnjama bio je upoznat komandir Nenad Stojković. On je lično bio prisutan kada su policajci iz naše jedinice u selu Bajgora, kod rudnika „Trepča“ ubili retardiranog mladića i njegovu majku, u čijoj smo kući prenoćili. Pitao sam zašto, rekao mi je da nam ne trebaju svjedoci.

Preko noći nestanu kamioni koje smo koristili. Oni odu u pljačku i dovoze robu u Leskovac i u sela u kojima se skladišti, kod policajaca koji su bili u toj grupi. To su bili traktori, automobili, motorne testere, mnogo toga iz „Jehu“ pumpe, vlasnika bogatog Albanca. Opljačkano je 300 novih motokultivatora, 20 – 30 tona rakije iz orahovačke destilerije… Sve što im je oko videlo, ruke nisu ostavljale. Čak su i sekli prste kada ne bi mogli da skinu prstenje. To sam video svojim očima, zgražavao sam se. Već pet godina sam u penziji, viđam te policajce u gradu, sramota me da ih gledam, sramota me što su u policiji.

SVI SU ZNALI: Ne može niko da me laže, prvo, po subordinaciji, komadir odjeljenja mora da izvesti komandira voda o tome šta se dešava, a komandiri četa da prenesu komandantu. Tu dolazimo do Sretena Lukića, koji je komandovao operacijama, on je te informacije trebalo da prenese nekome ko je bliži Slobodanu Miloševiću. I taj neko je sve to znao.