Neki su pročitali hadis koga bilježe Ebu Davud i El-Hakim od Ebu Hurejre, a on prenosi od Poslanika da je rekao: “Zaista će Allah na početku svakog stoljeća poslati ovom Ummetu nekoga ko će im obnoviti njihovu vjeru”27, pa su razumjeli da se pod obnovom (tedždidom) misli na razvoj vjere i njenu izmjenu kako bi bila u skladu s vremenom. Onda su rekli: ”Vjera se ne može razvijati. Vjera je konstantna i ne mijenja se. Zadaća vjere nije da bude u skladu s razvojem, već obratno.”
Ideja o obnovi vjere znači da u svakom stoljeću treba izdati novo dorađeno izdanje načela vjere i njenih učenja, koja će odgovarati potrebama ljudi i ići u korak s progresom. Očito da je ovo neprihvatljivo. Jedino ostaje da se odbaci hadis koji takvo što implicira.” Sve ovo, što je pretpostavljeni rekao, bi bilo tačno kad bi se pod tedždidom (obnovom) vjere u hadisu mislilo na ono što je on iz njega razumio i kako ga je on shvatio.
Kako sam pojasnio u jednom svom radu,28 obnova vjere spomenuta u hadisu jeste obnova njenoga razumijevanja, vjerovanja u nju i rada po njoj. Obnoviti nešto znači pokušati nešto ponovo vratiti u ono stanje u kome je bilo kad se prvi puta pojavilo tako da i pored svoje starosti izgleda kao novo. To se postiže ojačavanjem elemenata koji su oslabili, saniranjem onoga što je vremenom propalo, dotezanjem onoga što je popustilo… da bi ponovo izgledalo kao onda kad je prvi puta napravljeno.
Prema tome, obnova ne znači promjenu naravi staroga, niti njegovu zamjenu nečim savremenim i novim. To je sve drugo, samo ne obnova. Uzmimo primjer iz konkretnog svijeta. Ako hoćemo renovirati ili obnoviti staru zgradu od izuzetne kulturne vrijednosti, obnova će značiti da sačuvamo samu zgradu, njen originalni stil i obilježja; da sve što nije dotrajalo ostavimo sa svim njegovim karakteristikama; da ono što je zub vremena oštetio renoviramo, da uredimo puteve koji do nje vode; da olakšamo pristup do nje; da je promovišemo i popularišemo… itd. Obnoviti tu zgradu ne znači srušiti je i na njenom mjestu podići ogromnu zgradu najmodernijeg tipa.
Tako je i sa vjerom. Obnoviti vjeru ne znači uraditi njeno novo izdanje, već znači povratak onakvoj vjeri kakva je bila u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., njegovih ashaba i onih koji su ashabe dosljedno slijedili.
Islam je utemeljen na pet stubova
Među najčudnije primjere odbacivanja sahih hadisa zbog pogrešnog razumijevanja za koje sam čuo u novije vrijeme jeste to da su neki ljudi odbacili najpoznatiji hadis koga pamte muslimani, mladi i stari, puk i ulema. Mislim na hadis koga prenose Ibn ‘Umer, ‘Ali i drugi, a koji glasi: “Islam je zasnovan na pet temelja: svjedočenju da nema božanstva osim Boga, i da je Muhammed Božiji poslanik, uspostavi namaza, davanju zekata, postu Ramazana i hodočašću Kabe za onog koje u mogućnosti.”
Argument drznika koji se osmislio ovaj hadis proglasiti neautentičnim jeste to što u hadisu nije spomenut džihad i pored njegove važnosti u islamu. Po njemu to je dokaz njegove apokrifnosti. Zaboravio je da je džihad obavezan samo za neke ljude, a ne za sve, i da nije obavezan za svakog pojedinca, osim u posebnim uvjetima i specifičnim situacijama, za razliku od pet temelja vjere spomenutih u hadisu koji su univerzalni po karakteru i obligatni za sve ljude. Da je logika ovoga čovjeka tačna, morao bi odbaciti sve kur’anske ajete koji opisuju vjernike, bogobojazne, robove Milostivog, čestite, dobročinitelje, razumne i druge kategorije ljudi koje je Allah pohvalio u Svojoj knjizi i obećao im najljepšu nagradu, jer se u mnogima od njih ne spominje džihad kao jedna od njihovih karakteristika.
Pročitaj, naprimjer, odlike bogobojaznih u prvim ajetima sure El-Beqare (2-5), dobročinitelja i iskrenih u 177. ajetu El-Beqare, vjernika na početku sure El-Enfal (2-4), razumnih u suri Er-Ra’d (20- 22), vjernika koji će u Džennet ući na početku sure El-Mu’minun (1- 10), robova Milostivog na kraju sure El-Furqan (63-77), bogobojaznih i dobročinitelja u suri Edh-Dharijat (15-23), i onih u Džennetu počašćenih u suri El-Me’aridž (22- 35)… Na svim ovim mjestima kao i na mnogim drugim mjestima u časnoj Allahovoj knjizi džihad nije spomenut. Hoće li ova drska neznalica zbog toga odbaciti ove ajete časne Allahove knjige?
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje daje svoje objašnjenje zbog čega je Islam u ovom hadisu sveden na pet spomenutih temelja te zašto nisu spomenute druge primarne obaveze kao što su džihad, dobročinstvo prema roditeljima, održavanje rodbinskih veza, i ostalo, pa kaže:
Ljudi se pitaju: Ako je broj djela koje je Bog učinio obaveznim veći od pet, zašto je Alejhisselam rekao: ‘Islam je zasnovan na pet stvari.’? Neki su odgovorili da su to najeksponiraniji i najveći simboli islama. Ko ih ispuni, taj je kompletirao svoj islam, a ko ih zanemari, osjeća da se njegova veza sa islamom kida.
Zaključak do koga se stiže nakon studiranja jeste da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., u ovom hadisu spomenuo one elemente dina koji znače apsolutnu predaju roba njegovu Gospodaru; koji su obavezni za sva- kog pojedinca da ih čini samo u ime Allaha da bi pokazao svoju pokornost Bogu. Ko god je kadar činiti ih, obavezan je da obavlja ibadete iskreno obožavajući i robujući samo Allahu.
To su tih pet elemenata. Sve ostalo je obavezno na osnovu vidljivih koristi koje se njima postižu i one, zbog toga, nisu obavezujuće za sve ljude. Naprotiv, neke su fardi kifaje (grupna / kolektivna obaveza), tj. obavezujuće samo za jednu grupu vjernika, kao što su: džihad, naređivanje dobra i sprečavanje zla, upravni poslovi islamske države, uprava, izdavanje fetvi, podučavanje Kur’anu i Hadisu, i ostalo.
Neke druge obaveze su propisane od Boga zbog prava drugih ljudi, i dok ih ispunjava, čovjek vodi specijalnog računa o onome zbog čega mu je dotična radnja stavljena u obavezu. Ponekad onaj koji ima to pravo može osloboditi čovjeka te obaveze. Obaveza prestaje postizanjem koristi ili oslobađanjem od obaveze od strane onoga čije pravo je u pitanju.
Te obaveze spadaju ili oprostom ili ostvarenjem tražene koristi. Dakle, pravo ljudi kao što su vraćanje duga, povratak otetog, pozajmljenog ili na čuvanje povjerenog, traženje pravde kad su u pitanju krv, imovina ili čast, jesu propisane zbog ljudi i oni u tom imaju pravo. Ako im bude oprošteno od strane vlasnika prava, više ni pred Bogom nemaju obaveze. One su obavezne za neke ljude dok za druge nisu, kao što su obavezne u nekim slučajevima dok u drugim nisu. One nisu propisane svakom čovjeku kao sredstvo približavanja Bogu. Zbog toga su one podjednako obavezujuće za muslimane, kršćane i židove, a za razliku od pet u hadisu spomenutih stubova islama koji su karakteristični za muslimane.
Isto je i sa obavezama u vezi sa čuvanjem rodbinskih veza, prava supružnika, djece, roditelja, poslovnih partnera i siromaha, a među tim obavezama su i svjedočenja pred sudom, izdavanje fetvi, organizo- vanje sudstva i uprave, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, džihad… Sve su to obaveze koje su zbog određenih razloga propisane za neke ljude dok za druge nisu, da bi njima bila ostvarena određena korist a spriječena šteta. Kad bi se to moglo postići bez ljudskog udjela, ne bi ni bile obavezne. Ono iza čega leži pojedinačna korist obavezno je za Zejda, ali ne i za ’Amra. Kako Zejdova žena nije Amrova i kako njegovi rođaci nisu i Amrovi rođaci, to se i obaveze njih dvojice razlikuju, nasuprot obavezama vezanim za ramazan, hadždž, pet dnevnih namaza i zekat. Jer zekat, na primjer, iako je finansijska obaveza, ona je Allahovo pravo, a osam Kur’anom određenih kategorija su ono na što se ima potrošiti. Zbog toga je pri njegovu izvršenju obavezno imati namjeru da se radi samo u ime Boga, i ne može je za čovjeka obaviti niko drugi osim sa njegovom dozvolom. Iz istog razloga se davanje zekata ne traži od kafira. Na drugoj strani, u obavezama prema ljudima se ne uslovljava da ih čovjek čini u ime Boga. Ako ih i neko drugi obavi umjesto onog ko je trebao, i bez njegove dozvole, obaveza spada s njega. Konačno, one su propisane i za nevjernike.29
Brzopleto odbacivanje sahih hadisa makar nam bili i nejasni je avanturizam
Brzopletost u odbacivanju hadisa koji nam je nejasan – makar bio sahih – je opasan, avanturistički pothvat na koga se ne odvažavaju u nauku dobro upućeni. Takvi imaju visoko mišljenje o prethodnicima ovoga Ummeta. Kada se utvrdi da su prethodnici prihvatili određeni hadis kao vjerodostojan, i da ga nije zanijekao ni jedan poznati učenjak, to znači da oni u njemu nisu našli nikakvu ozbiljnu mahanu ili kontradiktornost (šudhudh).
Obaveza objektivna učenjaka je da prihvati hadis i da pokuša naći razumno značenje i odgovarajuće tumačenje. To je u stvari razlika između mu’tezila i ehlu sunneta (sunnija) po ovom pitanju. Mu’tezile odmah odbacuju svaki problematični hadis koji je u suprotnosti sa njihovim vjerskim i spoznajnim aksiomima, dok sunnije upotrebljavaju svoje umove u nastojanju da nađu prihvatljivo objašnjenje, da spoje dva – na prvi pogled – nespojiva hadisa i da izmire naizgled kontradiktorne predaje.
Zbog toga je imam Ebu Muhammed Ibn Qutejbe (u. 267. H.) napisao svoje poznato djelo Te’vilu mukhtelefi-l-hadith (Tumačenje kontradiktornih hadisa), odgovarajuće na sumnje koje su potakle Mu’tezile oko nekih hadisa za koje su tvrdili da su u kontradikciji sa Kur’anom i umom ili da opovrgavaju stvarnost i druge hadise.
Nakon njega je došao muhaddis hanefijskog mezheba, imam Ebu Dža’fer et-Tahavi (u. 322. H.), i napisao svoje djelo Muškilu-l- athar (Problematične predaje) u četiri toma, u pokušaju da za ove problematične hadise nađe prihvatljivo tumačenje i razumno objašnjenje.
Otuda se mora biti krajnje precizno i oprezno u razumijevanju hadisa ako do nas dođe sahih senedom od Poslanika, s.a.v.s. I otuda nužnost opreza, punog opreza, od odbacivanja takvog hadisa samo na osnovu racionalnih diskvalifikacija koje i same mogu biti netačne. Najbolji primjer za ovakvo brzopleto odbacivanje hadisa je ono što se prenosi od majke vjernika, h. Aiše, r.a. Naime, ona je odbacila pojedine hadise misleći da su u kontradikciji sa Kur’anom, temeljnim postulatima islama ili nečim drugim, dok su to ispravni hadisi koje prenose ashabi u čiju iskrenost i preciznost se ne može sumnjati.
Uzmi, naprimjer, hadis o mački i kazni za njeno mučenje do smrti. Tako imam Ahmed od ‘Alqame prenosi da je rekao:
Bili smo kod Aiše pa je ušao Ebu Hurejre koga ona upita:
-Ti pričaš da je žena stavljena na patnju zbog mačke koju je svezala, pa niti ju je hranila, niti pojila? Odgovorio je:
– Čuo sam ga od njega. (Misli na Vjerovjesnika, s.a.v.s.) Ona mu
reče:
– Znaš li ko je bila ta žena? Ta žena – uz to što je uradila – je bila nevjernica. A zaista je vjernik kod Allaha mnogo časniji od toga da bi ga kaznio zbog mačke. Kad prenosiš nešto od Poslanika, s.a.v.s., gledaj kako pričaš!30
Majka vjernika, h. Aiša je ukorila Ebu Hurejru zbog kazivanja ovog hadisa ovim riječima. Smatrala je da nije bio precizan i pažljiv kad ga je čuo od Poslanika, a.s. Njen argument je to što je smatrala velikim da čovjek-vjernik bude kažnjen zbog mačke, i da je vjernik uvaženiji od toga da ga Bog pošalje u vatru zbog životinje koja ne govori!
Da Allah oprosti Aiši! Propustila je da ovdje primijeti jednu stvar koja je od izuzetnog značenja a koju implicira postupak te žene. Zatvaranje mačke dok ne umre od gladi je, odista, kristalni dokaz mrtvila srca te žene i njene okrutnosti prema slabim Allahovim stvorenjima i pokazatelj da zrake milosti nisu prodrle u njenu unutrašnjost. A u Džennet ne ulazi do onaj ko je milostiv. Allah je milostiv samo prema milostivima. Da je bila samilosna prema onima koji su na Zemlji, smilovao bi joj se Onaj koji je na nebesima.
26. Slučaj navodi El-Hejthemi u Medžme’u-z-zeva’idu (10/190) i kaže: ”Zabilježio ga je Ahmed, a ljudi od kojih ga prenosi su pouzdani… Sam hadis o ulasku žene u vatru zbog zatvaranja mačke od Ebu Hurejre bilježe El-Bukhari, Muslim i drugi.” Vidi: Sahihu-l- Džami’i-s-sagir, br. 3374.
Ovaj, kao i drugi hadisi sličnog značenja, su ponos islama u domenu humanih vrijednosti koje poštuju svako živo biće i kojc određuje nagradu za dobročinstvo učinjeno prema svemu što je živo!
Hadis koga bilježi El-Bukhari o čovjeku koji je napojio psa pa mu je Allah zahvalio i oprostio samo dopunjuje ovu ideju. Tu je i hadis o nemoralnoj ženi koja je napojila psa, pa joj je Allah oprostio! Dodajmo da Ebu Hurejre nije jedini koji prenosi ovaj hadis da bi se moglo reći da nije bio oprezan i precizan u prenošenju Poslanikovih riječi. Kako to može biti kad je on najveći poznavalac hadisa među ashabima uopšte?
El-Bukhari i Muslim od Ibn ’Umera bilježe da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Žena je stavljena na patnju zbog mačke jer ju je zatvorila dok nije uinrla od gladi. Zato je ušla u vatru. Allah joj je rekao: ‘Niti si je nahranila, niti napojila kad si je zatvorila, niti si je pustila da jede insekte po zemlji.’”31
Imam Ahmed od Džabira, a on od Poslanika, s.a.v.s., prenosi da je rekao: “Žena je kažnjena zbog mačke koju je držala svezanu dok nije uginula. Nije je pustila da se hrani kukcima po zemlji.”32
Dakle, nije Ebu Hurejre jedini koji prenosi ovaj hadis, a i da je jedini ništa mu to ne bi smetalo.
Fusnote:
27 Zabilježili: Ebu Davud u Kitabu-t-tevhid-u svoga Sunena (br. 4270), El-Hakim u
Mustedreku (4/522), El-Bejheqi u Ma’rifetu-s-suneni ve-l-athar, i drugi. Ovaj hadis sahihom smatraju El-Hakim, El-Iraqi i Es-Sujuti, kako stoji u Fejdu-l-Qadiru (2/282).
28 Vidi studiju “Tedždidu-d-din fi dav’i-s-Sunne” (Obnova vjere u svjetlu Sunneta), Medželletu Merkezi Buhuthi-s-Sunneti ve-s-Sire, Katar, br. 2, str. 29. Rad je objavljen i u knjizi Min edžli sahvetin rašide. Bejrut: El-Mektebu-l-islami.
29 Ibn Tejmijje, El-Iman u Medžmu’u fetava, 7/3 14-16.
30 Slučaj navodi El-Hejthemi u Medžme’u-z-zeva’idu (10/190) i kaže: “Zabilježio ga je Ahmed, a ljudi od kojih ga prenosi su pouzdani… Sam hadis o ulasku žene u vatru zbog zatvaranja mačke od Ebu Hurejre bilježe El-Bukhari, Muslim i drugi.” Vidi: Sahihu-l-Džami’i-s-sagir, br. 3374.