Tada sam ga upitala: ‘Allahov Poslaniče, kako će biti utjerani u zemlju od prvog do zadnjeg kada će među njima biti i podređenih, a i prisiljenih?’ On reče: ‘Bit će utjerani od prvog do zadnjeg, a zatim će biti proživljeni prema svojim nijjetima.1‘”2
(Muttefekun alejhi) Tekst hadisa je El-Buharijin.
“Vojska” – Allah najbolje zna koja je to vojska. Međutim, vanjština hadisa daje prednost mišljenju da je to vojska koja će biti poslana za borbu protiv El-Mehdija, koji će naći utočište kod Kabe. Ta vojska će biti dio ovoga ummeta, kao što se jasno navodi kod Muslima, a ne oni koji će srušiti Kabu, a to su Abesinci. Postoji i druga činjenica, a ona kaže da će Abesinci zauzeti Kabu, ali ova spomenuta vojska bit će utjerana u zemlju prije nego što dođe do Kabe.
“Veliko pustinjsko prostranstvo” – To je zemlja na kojoj nema rastinja. Neki prenosioci hadisa kod Muslima protumačili su ovo prostranstvo kao prostranstvo Medine, a odnosi se na poznato mjesto između Mekke i Medine, koje se naziva Šeref, a nalazi se ispred Zul-Hulejfe u pravcu Mekke.
“Utjerani” – tj. Upast će u zemlju. Uzvišeni kaže: “I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali.”3 ; “Neke u zemlju utjerali, a neke potopili”4
“Podanici” – su ljudi koji nisu na stepenu vladara.
“Bit će proživljeni prema svojim nijjetima” – Allah Uzvišeni proživjet će ih iz njihovih kabura, te će, shodno svojim namjerama, biti nagrađeni ili kažnjeni. Dakle, na osnovu njihovih namjera, pravit će se razlika između prisiljenih i onih koji su svjesno učestvovali, i putnika koji su se zadesili na tom putu.
– Neophodno je udaljiti se od nepravednika, tirana i drugih pokvarenjaka, te izbjegavati druženje s njima, kako čovjeka ne bi zadesilo ono ćime su oni kažnjeni.
– Ko god bude dobrovoljno prisustvovao skupovima koji su ogrezli u nepokornosti i grijesima, neminovno će se i na njega sručiti (Allahova) kazna.
– Djela se vrjednuju prema nijjetu (namjeri op.PV.) djelatnika.
– Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nagovijestio je neka dešavanja koja će se zbiti u budućnosti, o kojima ga je obavijestio Allah Uzvišeni. Ova Poslanikova nagovještavanja smatraju se jednim od temelja vjerovanja, te je stoga dužnost biti uvjeren u njihovu istinitost. Pri tome ne treba praviti zabunu činjenica da ovakve obavijesti prenose pojedinačni vjerodostojni prenosioci. Ove predaje uzimaju se za argument u pitanjima vjerovanja i šerijatskih propisa bez ikakve razlike, što sam pojasnio u svojoj knjizi “El-Edilletu veš-ševahid fi vudžubi el-ahzi bil-haberil-vahid fil-ahkami vel-akaid.”
– U ovom hadisu ima jedna naznaka koja se doima problematičnom, jer je majka vjernika Aiša, radijallahu anha, smatrala nepojmljivim da se kazna sruči i na one koji ne žele učestvovati u nečemu što iziskuje kaznu, u ovom slučaju vojnom pohodu.
U pogledu rješavanja ove problematičnosti izrečena su različita tumačenja kao na primjer: “U ovom slučaju kažnjavanje je generalno jer je određeno da se podudari sa vremenom nastupanja njihovih edžela (smrtni čas), a zatim će biti proživljeni prema svojim nijjetima”, ali postoje i neka drugačija tumačenja.
U ovom kontekstu je i moje razumijevanje, odnosno smatram da će kazna biti generalna i njome će biti obuhvaćeni i prisiljeni, i podanici, i putnici-prolaznici; dakle, smutnja će pogoditi i njih, a ne samo one koji su počinili nepravdu, jer bujica nepravde natjerala ih je da se, protivno svojoj volji, pridruže zulumćarima.5
Na to ukazuju ajeti i hadisi, jer kada kazna nastupi, tada obuhvati i dobre koji u datom trenutku nisu iskazali negodovanje i srditost u ime Allaha (zbog činjenja nepravde), a bit će spašeni samo oni koji su svoje djelovanje usmjerili u pravcu popravljanja stanja (u društvenoj zajednici).
Uzvišeni Allah kaže: “A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili! A oni koji su zulum radili odavali su se onome u čemu su uživali, i grješnici su postali. Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su stanovnici njihovi bili dobri.”6
U ovom ajetu ukazuje se na jedan od Allahovih zakona propisanih svim narodima. Naime, ako se u jednom društvu u kojem anarhija postane dominantan oblik ponašanja i djelovanja, odnosno u kojem nadređeni počnu svojim podređenima nametati naredbe koje su u koliziji sa Allahovim zakonima – pojave ljudi koji će se odlučno suprotstaviti takvim devijacijama i konkretno djelovati, u tom slučaju na tu društvenu zajednicu neće se sručiti Allahova kazna i neće biti uništena.
Međutim, u društvima u kojima niko ne diže svoju riječ protiv tiranije, anarhije i nepravde, ili pak postoji neko ko iskazuje svoje nezadovoljstvo tim devijacijama, ali je to negodovanje toliko slabo da nema nikakvog uticaja na postojeće stanje, u tom slučaju nad tom društvenom zajednicom bit će sproveden Allahov zakon, odnosno Allah će ih uništiti na jedan od dva načina: ili tako što će dati da u potpunosti ogreznu u nemoralu i anarhiji, ili će pak biti fizički uništeni; a u oba slučaja kazna vodi u nestanak i promjenu drugim narodima.
Ovdje do izražaja dolazi vrijednost pozivanja u Allahovu vjeru i djelovanja u pravcu čišćenja Zemlje od nereda koja je njime ispunjena, jer je poziv ka Allahu okosnica sigurnosti naroda. Oni koji pozivaju ka Allahu, ne izvršavaju samo svoju obavezu prema Gospodaru i vjeri, nego time bivaju zapreka između drugih naroda i Allahove srdžbe i realizacije Njegove kazne i uništenja naroda.
