Prošlo je otad i dvadeset godina… Moj poznanik imao je prastaru “Škodu” – ostala mu od oca. Sredio on auto, mogao je s njim otići i dva puta do pekare, po hljeb, a da ne prokuva. Snimi on da je, negdje između Bara i Ulcinja, neko uz put ostavio “Škodu” – istu kao njegovu.
Priču prekidamo zbog (ne baš) kratkog objašnjenja. Kada u Crnoj Gori, poglavito na prostoru od Bara do Ulcinja, nekome više ne treba auto, on ga ne vozi na otpad. Jok. Skine tablice i samo ga ostavi na cesti – u centru grada, tako da zauzme parking mjesto, ili na ulazu u nečiju kuću, ili u nekoj sporednoj uličici, tako da ljudi koji koriste taj put tuda mogu proći samo na pješke ili na biciklu…
Estete Crne Gore
Ako je u pitanju natprosječno savjestan građanin, on svoju krntiju ostavi negdje van grada, uz magistralu, gdje najmanje smeta drugim ljudima. Tako se, uz put, ne bacaju samo automobili – nego i stari ormari, kauči, kade, WC šolje, lavaboi, razbijeni zidovi i ostali građevinski otpad.
Ulcinjani, recimo, svoj građevinski otpad, u principu nastao na objektima koje bespravno grade ili renoviraju (što znači bez papira proširuju i dodaju sprat), najviše vole da bace uz put koji od magistrale vodi ka Valdanosu.
Za osnivanje mini deponija biraju isključivo mjesta sa spektakularnim pogledom na prirodne ljepote. Jedno, odakle pogled pada na Solanu, Veliku plažu i planine Albanije, puca sve do Otranta, takoreći. I drugo, odakle se najbolje vidi divlja raskoš valdinoškog zaliva – mjesto na kojem je opština podigla vidikovac opremljen, između ostalog, i solarnim panelom za punjenje mobilnih telefona.
E, tu dođu traktorom i izruče svoje smeće. Olako je to označiti kao besprizorni primitivizam – iako bi se, priznajem, baš tako moglo reći na prvi pogled i prvu misao. Ja sam, pak, sklon da to tumačim kao dokaz iznimno rafinirane kulture mojih sugrađana: u pitanju su, kako ja to vidim, ljudi koji dunjaluk gledaju očima njujorškog galeriste, pa je za njih sve na svijetu ili umjetnost ili izložbeni prostor za nju, ljudi koji sve estetizuju, ljudi snažnih estetskih potreba, ljudi estetskog imperativa, koji čak i za svoje smeće biraju isključivo najljepše lokacije.
Ljudi koji, kada ugledaju proplanak iza kojega se, u beskraj, pružaju brežuljci posuti makijom i more, taj plavi čaršaf koji je skliznuo sa kolijevke abrahamskih vjera pa pao na naše obale, pomisle: e, ovo je Bog stvorio da ja tu bacim svoj stari ćenef i otoman.
Felne i duhan
Elem, snimi moj prijatelj olupinu “Škode” i ode da sa nje skine felne, koje, pogađate, njegova “Škoda” nije imala. Naiđe policijska patrola i privede ga. Sudija ga, zbog krađe, pošalje na nekoliko mjeseci u spuški zatvor.
Kako tada, tako sada. Onomad, kada su mog prijatelja strpali u zatvor zbog felni sa auta koje je neko bacio, Crna Gora je bila puna bogataša koji su imetak stekli švercom duvana i goriva, puna uglednih domaćina koji su se u Bosni i na Kosovu ostvarili kao ratni zločinci. Niko od njih nije završio na robiji.
Danas je ovako: ako vas država uhapsi i optuži zbog šverca nekoliko tona kokaina, imate razloga za slavlje – to će završiti tako što će vam ista ta država godinama isplaćivati odštetu za pretrpljenu materijalnu i nematerijalnu štetu. Ako vas, pak, uhapse zbog šibice trave – odležaćete svoje.
Nema tu mjesta čuđenju, još manje zgražavanju. Odrasli smo ljudi, znamo kako to ide. Ako ubiješ jedno ljudsko biće, ubica si. Ako ubiješ stotine, nacionalni si heroj.
Ako si opljačkao prolaznika na ulici, lopov si. Ako si opljačkao hiljade radnika, biznismen si i investitor. Ako si uz pomoć države prisvojio cijelu šumu, koncesionar si, ugledni akter u oblasti eksploatacije drveta.
Ako si posjekao tri metra drva, kao Fikret Dedić iz Dobrog sela kod Bužima u Bosni i Hercegovini, odvelo te je je da odležiš šest mjeseci u zatvoru.
Fikret nije izuzetak: poznanici koji umjesto u kakvom SPA centru, s vremena na vrijeme, od žene, djece i posla odmore u spuškom zatvoru, kažu mi da su kazamati u Crnoj Gori puni ljudi koji su posjekli par metara državnih drva – ili svojih, ali bez dozvole za sječu.
Što nas dovodi do poente ovog teksta.
Selektivna pravda
Selektivna pravda najgora je vrsta nepravde. Da u zatvor ne ide niko, mnogo je bolje nego da u zatvor ide samo sirotinja koja nema nikoga.
Mnogo je bolje da nema ni zakona ni ustava, nego da zakon važi samo za slabe i sirote. Ako će samo takvi u zatvor, bolje je da zatvora ni nema. Ako vam je ovo vaše pravo – bolje je bezakonje. Ako vam je ovo vlast, bolja je anarhija. Ako vam je ovo država, bolje je da nema države.
No, kako svega toga ima i biće ga, i kako će sve što jeste nastaviti da radi u korist pare a na štetu fukare, onako kako je jedino i bilo i kako će dovijeka i biti, slijedi pitanje: ima li u državi Bosni i Hercegovini ikoga ko može pomilovati Fikreta Dedića, prije nego mu se djeca smrznu i crknu od gladi?
Je li sevap pustiti tog čovjeka, o dobri vjernici?
Fikreta Dedića, koji je sedam puta ranjen dok je branio državu koja je zatvorila njega, koji je za nadnicu od 10 eura sjekao drva, ali nije ni pipnula gazdu za kojega je drva posjekao.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
