“Ne smijemo dozvoliti da ostane neispričana priča o ubistvu jednog umjetnika, prosvjetnog radnika. Ovo je priča o ubistvu cijele njegove porodice. Nastavnik Rašid važio je za čovjeka koji nikad ni mrava ne bi zgazio i to će vam svi koji su ga poznavali potvrditi. Rašid i njegov maloljetni sin Mersad posljednji su put živi viđeni u logoru Sušica. Rašidova je dženaza bila 2011. godine, a pored njegovog mezara na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, u subotu 22. aprila, tokom zajedničke dženaze, bit će ukopan i njegov sin Mersad”.
Ako ukucate ime i prezime Rašida Dautovića na Googleu, o njemu nema nikakvog traga. Ali, kada neko spomene tog čovjeka, poznatog vlaseničkog slikara i nastavnika likovne kulture, pred očima mi je samo jedna slika – sjedim u klupi, u kabinetu likovnog, učenik sam šestog ili sedmog razreda, a nastavnik Rašid stoji s moje desne strane i odlučnim pokretima kistom popravlja moj rad, objašnjavajući mi kako šta trebam raditi. Ja gledam malo u njegovu ruku, a malo u trag koji ostavlja na listu iz bloka.
Ovako se ubijenog nastavnika Rašida Dautovića sjeća Izudin Čamdžić, kojem je Rašid bio rođak i razredni starješina u osnovnoj školi koja se nekada zvala XIX Birčanska brigada. Pored Rašidovog mezara na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, u subotu 22. aprila, tokom zajedničke dženaze, bit će ukopan i njegov sin Mersad. Cijela je Rašidova porodica ubijena. Osim njega i Mersada, koji je u trenutku ubistva imao 17 godina, ubijeni su Rašidova supruga Hajrija, djevojačkog prezimena Sušić, i njihova devetogodišnja kćerka Mersiha zvana Seka. Ubijena mu je i majka Hanka, te brat Mevludin, sestra Almasa i njen sin. Oni su dio spiska koji je predat Crvenom krstu, a na kojem su 2.643 imena ubijenih Vlaseničana, od kojih je manje od polovine žrtava identificirano i ukopano.
Za ratne zločine počinjene u ovoj prije rata pretežno muslimanskoj čaršiji pod brdom Viselac osuđen je Dragan Nikolić u Hagu na 20 godina dugu zatvorsku kaznu, dok je Sud Bosne i Hercegovine osudio Predraga Bastaha na 22 i Gorana Viškovića na 18 godina, a zbog starosti oslobodio Veljka Bašića. Nedugo nakon što je Novosadski korpus, potpomognut desetinama lokalnih stanovnika srpske nacionalnosti i paravojnim jedinicama, okupirao Vlasenicu 21. aprila 1992. godine, za Bošnjake ovog mjesta počinju svakodnevne torture, pljačke, odvođenja, silovanja, ubistva… Situacija se čak i pogoršala po odlasku Novosadskog korpusa, kada su se lokalni Srbi počeli takmičiti u činjenju zla i iživljavanju nad dojučerašnjim poznanicima, radnim kolegama, njihovom djecom… Situacija je eskalirala osnivanjem logora Sušica, u kojem su se dešavala neviđena zvjerstva nad civilnim zarobljenicima i masovna ubistva.
“Priča se da su zločinci imali poseban pik na Dautoviće, jer je početkom Drugog svjetskog rata kroz Vlasenicu prošlo mnogo vojske, a kako je koja vojska dolazila, tako je odvodila omladinu kada krene dalje. Moj je daidža Dautović i on je tada odveden u ustaše sa 17 godina. O njemu se nikad ništa nije saznalo, a našim predratnim komšijama Srbima to je bio argument za ubistva, i svi Dautovići u Vlasenici etiketirani su kao ustaše. Zbog toga su tražili da ubiju sve koji imaju neke veze s ovom porodicom. Uspjeli su nekako preživjeti samo Rašidov brat Hajrudin, koji je prije nekoliko godina umro u Mostaru, i sestra Šaha, koja je u Americi. Rašid i Mersad posljednji su put živi viđeni u logoru Sušica. Rašidova je dženaza bila 2011. godine. Osim težine samog događaja kao što je dženaza, bio je to dodatno tužan i potresan prizor jer, nakon što je klanjana dženaza, preživjeli sinovi, braća, bratići ili zetovi prilazili su i uzimali tabute svojih članova porodice, a pored Rašidovog nije bilo nikog od njegovih bližih. Svi su ubijeni. Naravno, mi rođaci, drugo ili treće koljeno, prišli smo, ponijeli i spustili njegov tabut. Što se tiče Mersadove dženaze, nije mi poznato ko je potpisao identifikaciju i dao pristanak za dženazu. Čuo sam da je pronađena samo jedna njegova kost”, pojašnjava Čamdžić.
Govoreći o sjećanjima na svog razrednog starješinu, Čamdžić kaže da se radovao kada je u petom razredu njegovo odjeljenje dodijeljeno nastavniku Rašidu.
“Učenici su ga voljeli. Bio je blag čovjek i na greške nam je uvijek ukazivao na poseban način i bez galame, a ne kako je to radila većina tadašnjih nastavnika, koji su znali čak i udariti, te povući za kosu ili uho učenika. Iako nikad nije povisio glas, imao je autoritet i svi učenici i roditelji voljeli su ga i poštovali. Svojim predanim radom prenosio je na nas tajne crtanja i slikanja, pa tako su i oni đaci koji nisu bili spretni u tome rado išli na sekciju iz likovnog, jer je on kod nas probudio interesiranje prema tom predmetu. Ohrabrivao je i očigledne antitalente, a predavao je i objašnjavao s takvom ljubavlju, kao da ćemo danas-sutra svi biti umjetnici. Rašidov cijeli svijet bili su njegova porodica, učenici, bojice, tempere, kistovi, crteži i slike. Ja nisam bio sjajan učenik, a majka k’o majka, i moja je željela da imam što bolje ocjene. Jednom se na informacijama ljutila na mene, a on je smirivao situaciju. Milovao me po kosi, govoreći da sam dobar, da slušam i da on vjeruje da ću do polugodišta popraviti ocjene.”
Zidove mnogih vlaseničkih kuća, priča Čamdžić, krasile su Rašidove slike. Motivi su bili različiti, ali najčešće je slikao vlaseničke mahale i Hajrija džamiju, a radove je u donjem desnom uglu potpisivao s “R. Dautović”.
“Vlasenicu i staru čaršiju nemoguće je bilo naslikati bez Hajrija džamije, a kada su naše predratne komšije ušle u naše domove, te su slike rasute. Oni takve sadržaje nisu željeli, pa su ih bacali ili uništavali. Ta djela imaju veliku sentimentalnu vrijednost i imao sam namjeru fotografirati ih, te u Vlasenici postaviti stalnu izložbu, no uspio sam naći samo jednu njegovu sliku na kojoj su naslikane lađe, iako mi je dosta ljudi reklo da znaju nekog ko ima jedno ili dva njegova djela”, priča naš sagovornik.
“Ne smijemo dozvoliti da ostane neispričana priča o ubistvu jednog umjetnika, prosvjetnog radnika. Ovo je priča o ubistvu cijele njegove porodice. Nastavnik Rašid važio je za čovjeka koji nikad ni mrava ne bi zgazio, i to će vam svi koji su ga poznavali potvrditi. Žalosno je to što o njegovoj dobroti pričaju i vlasenički Srbi. Pa, ako je bio dobar i nikom nije naudio, zašto ste ga ubili”, ogorčen je Čamdžić.
Naš sagovornik kaže da ne zna i da ga ne interesira koji naziv danas nosi škola koju je pohađao. Za njega je to i dalje OŠ XIX Birčanska brigada, a učionica u prizemlju kabinet je nastavnika Rašida.
“Ta je učionica bila specifična po tome što su stolovi bili poredani ukrug, s mnogo crteža na zidovima. Ja i danas kada prođem pored škole i vidim tu učionicu u prizemlju, s desne strane na ćošku objekta, uvijek vidim nastavnika Rašida u plavom mantilu kako, noseći zeleni dnevnik, ulazi u svoj kabinet i smješka se đacima. Za mene će to uvijek biti učionica nastavnika Rašida!”
Srbi su govorili Bošnjacima da ostanu jer su sigurni, a onda je krenulo ubijanje
Izudin Čamdžić je kao 15-godišnjak s roditeljima i sestrom iz Vlasenice izbjegao 7. maja 1992. godine, među posljednjim Bošnjacima koji su automobilom napustili ovo mjesto. “Od aprila su se pravili neki spiskovi i moja porodica im, mogu tako reći, nije bila interesantna. Dosta sugrađana koji su mogli možda bi i otišli, ali Srbi su ih uvjeravali da treba da ostanu, da im niko ništa ne smije. Stanovali smo u stanu broj devet, a u stanu broj 12 bio je Salih Hadžiomerović, profesor hemije. Salihova supruga i dvojica sinova već su bili u Tuzli i on je tu bio sam. Kada je vidio da iznosimo stvari, pitao je da li mi to napuštamo Vlasenicu. Otac mu je odgovorio da idemo, a on je pitao ima li mjesta i za njega. Otac mu je rekao da ima, da ćemo se svi potrpati u auto, ali da požuri sa stvarima. On je rekao da je sve spakovano i vratio se do stana po torbe. U međuvremenu je na stubištu naišao njegov kolega, pedagog Vojo, zvani Šaptalo jer tiho priča. Rekao mu je tim svojim glasom: ‘Nemoj, komšija, pa zar i ti ode? Ostani, ne brini, neće ti ništa biti. Ništa se ti ne sekiraj!’ I Salih se predomislio. Samo je rekao mom ocu: ‘Hajde ti, Ramize!’ Ubili su ga. Poslije rata kada smo prvi put otišli u Vlasenicu, sreli smo Šaptala, koji nam se ‘obradovao’. Pitao nas je gdje smo i kako smo, a drvlje i kamenje je sasuo na izbjeglice srpske nacionalnosti koje su se naselile u Vlasenici. Odjednom je okrenuo priču na Saliha. Počeo je da se opravdava, da cvili i da se kune kako nije znao da će ga ubiti. Ne kažem da je Šaptalo ubio Saliha, ali tvrdim da ima i njegove krivice što je Salih ubijen, jer je zbog njega ostao. Svjedočio sam tome”, završava Čamdžić.
