U pismu koje je prevedeno i objavljeno u knjizi V. Dedijera: „Genocid nad Muslimanima 1941-1945“, između ostalog Hitleru je prezentirana kratka historija Bosne i Bošnjaka, gdje Bošnjaci smatraju da su im preci Goti: „Premda živimo u ovoj zemlji gdje postoji većina slavenskog življa, premda govorimo bosanskim jezikom koji je sličan srpsko-hrvatskom, mi otvoreno izjavljujemo da po rasi i krvi nismo Slaveni, već da smo gotskog porijekla…“
Upravo ovo pismo me potaklo da potražim istinu o Bošnjacima i Gotima, jednom od napoznatijih i najmoćnijih starogermansskih plemena, koji su uspjeli da razdrmaju i osvoje Rimsko carstvo, pa čak i zapale Rim. Kao Germanisti to je i moje polje.
Iz pisma Hitleru Bošnjaci uzmeđu ostalog ovako prezentiraju svoju istoriju:
„Veliki greh Fireru da se to dogodilo, i to u ovog. narodu koji je Vama i nemačkom narodu tako veran i privržen. Izgleda da je sve to jedan obična politička računica, ali mi naprotiv, mi bosanski muslimani, nismo Vama i nemačkom narodu nikako odani zbog neke trenutne političke računice i interesa. Premda živimo u ovoj zemlji gde postoji većina slavenskog življa, premda govorimo bosanskim jezikom koji je sličan srpsko-hrvatskom, mi otvoreno izjavljujemo da po rasi i krvi nismo Slaveni, već da smo gotskog porekla, što dokazuju mnogi znaci i istoriske činjenice. Kada se istoriski, psihološki i antropološki istražuje naš element, vidi se jasna, istina gornjeg tvrđenja.
Mi Bošnjaci kao Goti, tj. kao germansko pleme pod imenom „Bosni“, došli smo u 3. veku sa severa na Balkan u tadašnju rimsku provinciju Iliriju. U 6.veku za vreme vladavine Teodoriksa kralja istočnih Gota, čijoj državi je pripadala i Ilirija, kao gotska granična provincija, koja je na istoku dopirala do Drine, izmenili smo stari rimski naziv za našu zemlju, narodnim imenom „Bosna“, u starom narečju „Bosen“, što je značilo „dobar čovek“. Suprotno „bijesan“ što znači „loš čovek“. Pošto je naša zemlja bila nadaleko poznata po lepim predelima, dali smo novoj domovini ime Bosna, u namjeri da je označimo kao dobru i lepu zemlju. Zbog toga smo i glavnoj reci u zemlji dali ime Bosna.
U 6. veku došli su Slaveni u našu zemlju pod imenom Srba i Hrvata. Naši preci, kao Goti, uzeli su ih za radnike na svojim posedima, jer su tada bili upleteni u užasne borbe sa carem Istočnog rimskog carstva Justinijanom. Razlike u duhovnom i antropološkim osobinama između nas Bošnjaka s jedne strane i slavenskih plemena, dakle Srba i Hrvata s druge strane, održale su se sve do danas. 90% Bošnjaka imaju tanku plavu kosu, plave oči i svetlu boju kože, a 80% Srba i Hrvata debelu crnu kosu, crne oči i tamnu boju kože. Bošnjaci su poznati kao ljudi otvorenog karktera, a Slaveni su ponizni, o čemu kod nas u narodu postoje mnoge anegdote. Srbi su odmah po dolasku na Balkan prihvatili istočno hrišćanstvo, Hrvati rimo-katoličko, dok su Bošnjaci ostali čvrsto pri svojoj gotskoj, arijskoj veri, prema kojoj Isus nije bog, već samo božansko biće, ali najsavršenije. Ovu veru, pod narodnim imenom bogumili, što znači vere bogu mile, zadržali su do dolaska Turaka u 1463. godini. Onda su svi odjednom primili islamsku veru, jer su islam, kao i naša bogumilska vera u dlaku isti po verskim načelima, tj. u odnosu na božanstvo – da je bog svemoguća nevidljiva sila, a Isus njegov prorok. Oni su ostali uporni po tome da zadrže kukasti krst, koji su Goti doneli u Iliriju, odnosno Bosnu i svoje grobove ukrašavali tim znakovima da bi naglasili razliku između sebe i doseljenih Slovena, Srba i Hrvata (vidi priložene fotografije 1,2 i 3). Nakon prihvatanja islama oni su kao muslimani, premda islam ne trpi nikakve druge oznake osim islamskih na nadgrobnim spomenicima zadržali taj znak na pojedinim od njih (vidi fotografiju 4). Kukasti krst se veoma često sreće na bosanskim narodnim vezovima i tkanju. U Srbiji i Hrvatskoj nema nigde traga kukastom krstu.
Jedan od glavnih razloga za prelazak na islam, pored gore pomenutih istih osnovnih načela veroispovesti, bio je što je istočno-rimska crkva, Srbi i zapadno-rimska crkva, Hrvati i Madjari, vodila protiv naše države krstaške ratove zbog toga što smo navodno nevernici. Tome naprotiv, od upada cara Justinijana u našu gotsku državu pa do osnivanja naše bosanske banovine i kasnijeg kraljevstva, bogumilska vera je državno bila priznata.
Došlo je do teških borbi. U tim borbama oni su otkidali delove našeg kraljevstva i prisajedinjavali ih jednom ili drugom hrišćnskom verovanju. U našim najtežim časovima, kada je situacija izgledala bezizgledna, ukazala se na Istoku zvezda spasenja u islamskoj, turskoj carevini. Iz tih razloga su Bošnjaci prihvatili Turke kao spasioce. Pošto su odmah do dolaska Turci dali Bošnjacima punu autonomiju u zemlji, to su se i trupe borbenih Bošnjaka, kao muslimani, borili rame uz rame s Turcima protiv njihovih neprijatelja, Hrvata i Madjara i priključili njihove zemlje turskom carstvu. Turski sultani su brzo spoznali ratničke osobine Bošnjaka i njihovu sposobnost za upravljanje. Tako su nam ukazali najveće počasti kada su našim plemićima dali carske kćeri za žene (sinu Hercoga Stefana Mustafe, Mehmed-paši Sokoloviću, Muhamed-paši, Ibrahim-paši itd.) i imenovali ih velikim vezirima (prvima u carevini). Kroz čitav 15. i 16 vek upravljaju Bošnjaci evropskom Turskom od Stambola do Budimpešte. Bosanski jezik je kao jedini, pored turskog, bio proglašen državnim jezikom.“
Ko su Goti i zašto ovi Bošnjaci tvrde da su gotskog porijekla?
Goti, to starogermansko pleme sa Sjevera, Germanistima je najpoznatiji po Ulfili (311-388), gotskom episkopu koji je prvi preveo Bibliju na gotski jezik, stvorivši tako novo gotsko pismo i gramatiku. Bio je veliki svjetovni i duhovni vođa za kojima su mnogi Goti sa višeboštva prešli na krišćanstvo, odnosno arijanstvo (jedna zaboravljena, velika religija Germana, koja je imala na milione pristalica i koja je bila poznata cijeloj Evropi). Historičarima su Goti najpoznatiji kao vikinško starogermansko pleme sa Sjevera, današnje južne Švedske, koje je pokrenulo najveću migraciju Evrope, i pošlo im za rukom da uđu u srce Rimske imperije i osvoje je, pa čak i zapale Rim.
U Bosni, ili, pak, ex Jugoslaviji, Goti oni koji se negiraju u najpoznatijoj narodnooslobodilačkoj pjesmi posvećene Titu, čiji je autor Vladimir Nazor i koja je prvi put izvedena baš novembra 1943. godine na Drugom zasijedanju AVNOJ-a u Jajcu, a koju su kasnije decenijama svi učenici u BiH i šire morali znati napmet. Pjesma glasi (i sada je znam napamet):
„Uz maršala Tita, junačkoga sina, nas neće ni pakao smest’!
Mi dižemo čelo, Mi kročimo sjelo i čvrsto mi stiskamo pest!
Rod prastari svi smo, a Goti mi nismo. Slavenstva smo drevnoga čest.
Tko drugačije kaže, kleveće i laže, našu će osjetit pest!
Sve prste na ruci, u jadu i muci, partizanska složila je svijest.
Pa sad, kad i treba, do sunca do neba, visoko mi dižemo pest!“
Zašto se baš Goti negiraju, a Slaveni ističu u ovoj pjesmi uz prijetnju da će svi oni koji ovako ne misle, odnosno drugačije misle osjetiti pest?
Bojim se da i danas mnogi historičari u Bosni i šire imaju strah od ove pesti, jer o Gotima u Bosni se i danas kao zaliven šuti.
Izuzetak je manji broj, koji pokušava onu historiju iz pisma Bošnjaka Hitleru, da najviše preko interneta rasprostrani i oživi.
Kad smo kod interneta, da vidimo šta nam taj virtuelni svijet o ovom fenomenu nudi? Jedna od prvih stranica koj se pojavljuje na njemačkom o Gotima u Bosni je oficijelna internet-stranica Ministarstva odbrane, odnosno armije Austije. U prezentajici historije Bosne ovdje između ostalog stoji:
„Prije gotovo 3 hiljade godina državni prostor današnje Bosne i Hecegovine pripadalo je Iliriji, koja je u 1. vijeku prije naše ere bila kao provincija Illyricum dio rimskog carstva. Poslije propasti rimskog carstva ovaj prostor osvajaju Goti, a u 6. vijeku naseljavaju se ovdje Slaveni i vladaju sve do 12 vijeka. U naredno vrijeme ovaj region pada pod vlast Mađara. Mađari su kasnije od Bosne napravili Banat (provinciju) kojom vlada Ban (zamjenik ili vicekralj). Ban Stepan Krotomanić širi mađarski utjecaj sve do Huma (isto Zahumlja), kasnija nazvanog Hercegovina.
Krotomanićev bratić i nasljednik, Stepan Tvrtko širi dalje granice i proglašavaja se 1376. za kralja Srbije i Bosne. Poslije Tvrtkove smrti propada carstvo. 1483. godine sva Bosna i Hercegovina je već pod osmanskim carstvom pod kojim biva 400 narednih godina… “
Austrija gotovo da potvrđuje ono što su Bošnjaci u pismu Hitleru govorili o Gotima. Još jedan dokaz da su Goti imali veze sa Bošnjacima, posebno ako prelistamo raznovrsne stranice naše historije, gdje se pojavljuju velike rupe i tmine, gdje kao da prije dolaska Slavena na ovim prostorima nikoga živog nije bilo?
Iz najstarijeg putopisa Bosnom Benedict Curipeschitz saznajemo da su Bošnjaci pored Srba i Hrvata 1530. godine poseban narod. On je u Bosni našao tri vjere:
„Mi smo u kraljevstvu (Wossen) Bosni našli tri vjere i nacije. Prvo su bili stari Bošnjaci, koji su rimske krišćanske vjere. Njih je Turčin poštedio i ostavio ih u njihovoj vjeri; drugi su Surffen (Srbi), koje zovu Vlasima, a mi ih nazivamo Cincarima ili Martolozima. Ovi su došli od Smedereva i Beograda. Vjera im je sv. Pavla i malo se razlikuju od rimske; treći su pravi Turci, koji su ratnici i činovnici. Nasilno vladaju nad obadvije krišćanske vjere. Sultan je ostavio ove krišćane da orađuju opustjele zemlje. “6
Franjevac, Dr. fra Leon Petrović, koji je prvi od svih hercegovačkih franjevaca postigo naslov doktora teologije, i kojeg su partizani 1945. g. kao provincijala hercegovačke franjevačke provincije streljali i bacili u Neretvu, u knjizi „Krišćani bosanske crkve“, prati istoriju kršćana bosanske crkve. U njegovoj knjizi se govori o Bošnjacima prije provale Slavena na ove prostore. Fra. Petrović komentariše ovaj dio Kuprešićevog putopisa tako što naglašava „da su katolici nazivani krišćanima sve do okupacije u god. 1878. Od onda ih počeše nazivati katolicima, „turke“ muslimanima, hrišćane pravoslavnima. I danas u širim narodnim slojevima katolici se nazivaju krišćanima, katolkinje krišćanicama. Tako ih zovu inovjerci.“
Petrović između ostalog u svojoj knjizi tvrdi kako je, pored toga što je dosta stanovništva prešlo na Islam, ili prebjeglo k Dubrovniku, Solunu i drugdje 1463. bilo katolika u Bosni i da su s Franjevcima u zemlji ostali i da su tu do dana današnjega na svom pradjedovskom ognjištu. Dokaz ovoga što tvrdi nalazi i u poznatoj Ahd-nama sultana Mehmeda II., koju je isposlovao fra Anđeo Zvizdović odmah 1463., kao i pismo Iskender-paše (Iskender bega) od 20. kolovoza 1496 istomu fra Anđelu i dodaje, kako se nepravedno „krišćanima“ i „dobrim Bošnjacima“ upisuje u grijeh i sramotu kukavstvo i izdaja domovine.
U ovoj knjizi nalazimo podatke da je prije dolaska Slavena, odnosno Hrvata i Srba na prostore Bosne u postojala jaka bosanka biskupija:
„Kao sufraganska solinska biskupija spominje se bosanska crkva na saboru u Solinu (Salona), 15. lipnja 530. Znamo dapače i za ime biskupa, koji je onda upravljao bosanskom biskupijom. U ime svoga klera, tužio je na saboru biskup Andrija, da je u tolikoj mjeri prezadužen, da ne samo ne može pomagati siromaha, nego da svećenstvo nema sredstva za svoje najnužnije potrebe. (citira Šišića, priručnik, 158). Na drugom solinskom saboru, 533. bosanski je biskup tražio, da se njegova biskupija razdijeli na dvoje, jer je prostorom prevelika. Metropolita je našao, da je molba opravdana, pa je obećao, čim bude moguće, da će je razdjeliti. Do ovog nauma, po svoj prilici, nije nikada došlo radi skorih provala barbarskih naroda, koji su uništili svaki trag ove stare bosanske biskupije. O njoj ne čujemo ništa kroz duga neobjašnjena stoljeća naše najstarije narodne prošlosti u Bosni.“8
Pisac ove knjige (dosta koristeći Restija i crkvenu zaostavštinu) naglašava kako se kasnije „na crkvenim saborima u Splitu, 925-928., ne spominje bosanska biskupija, te da se prva sigurna vijest o postojanju bosanske biskupije nalazi se u Provincijale vetus (popis nadbiskupija i njihovih sufragana), koje je pisano po prilici god. 1188., a donosi popise biskupija, koje su postojale prije god. 1076. “9
Po njegovm mišljenju, istočni raskop nije zahvatio bosansku crkvu, te da je ona ostala trajno uz zapadnu crkvu:
„Nesuglasice, koje su se, možda, zbivale, nijesu raskinule crkvenog jedinstva. Znamo pouzdano, da su dubrovački nadbiskupi, po svom metropolitanskom pravu, posvećivali bosanske biskupe, obavljali kanonske vizitacije, posvećivali crkve, uopće bili u tijesnoj vezi s bosanskim biskupima i vjernicima. I onda, kada je koncem XII. i početkom XIII. stoleća, vjera bosanskih „kršćana“ i njihova biskupa osumljičena radi krivovjerstva – hereze, ista je sumnja, istina, bez ikakva temelja, bačena i na dubrovačku crkvu i njezina metropolitu, jer da nije dostatno pazio, koga stavlja na bosansku biskupsku stolicu. Nema dakle sumnje, da je bosanska crkva trajno, od svog postanka bila u zajednici s rimskom crkvom i da tu zajednicu nije nikada svojevoljno napustila. Ona je ozloglašena, da je heretična, napuštena i obezglavljena lutala, i jedanput ostala bez pastira i bez veze s crkvenim poglavarstvom. “10
Sve ovo dosta upućuje da su bosanki krišćani, odnosno Goti ostali dosljedni arijanstvu, pravcu, ili učenju Arijana gdje se vjerovalo da postoji jedan Bog i da je Isus samo sličan njemu, a ni u kom slučaju isti sa Bogom, kao i to da se negiralo sveto trojstvo. Sljedbenik ovog učenja bio je i biskup Ulfila i većina Gota koji su prešli na arijanstvo, koje je kasnije zamijenjeno sadašnjim dogmatskim učenjem. Ako pogledamo istoriju Gota koji su naselili mnoge dijelove Španije, vidjećemo da se arijanstvo zadržali i tu sve do 7 vijeka.
Otkud to starogermansko pleme sa Sjevera u Bosni?
U zadnjim godinama razni istraživači, germanisti, historičari njemačkog govornog područja sve više istražuju i pišu o ovom plemenu. Tako, ako hoćemo više da saznamo o Gotima u Bosni neizbježno je koristiti tu literaturu i najnovija istraživanja koja danas sve više osvjetljavaju to vikinško pleme, njihov život, put, kulturu i borbu sa raznim plemenima, narodima civilizacijama, posebno sa rimskim carstvom. Izvlačim najbitnije od tih autora:11
Dolazili su trgovci iz Rimskog carstva u daleku zemlju na Sjeveru, dio današnje Švedske da kupe mnogo traženog ćilibara kojeg je ovdje bilo u velikim količinama. I pričali su oni tada da postoje zemlje, tople i rodne i da je život u tim zemljama ljepši i lakši od ove hladne zemlje Gota, gdje je zima hladna i duga, snanovništva je mnogo i teško se preživljava. Sanjarili su mnogi o tim lijepim, toplim i rodnim krajevima, sve dok jednom, početkom našeg vijeka, u proljeće, krajem aprila, kada se more bilo malo razledilo poslije duge i ciče zime, se nije odlučilo da se krene u taj svijet, u novi i bolji i lakši život. Skupilo se sve što je imalo življa, i oni koji su radili na zemlji, i koji su čuvali stoku, i majstori, i bogati i siromašni i mladi i starci, i žene, i djeca i razdijelo se sve to stanovništva na tri jednaka dijela. Po predanju, jedna od ove tri grupe ovog starogermanskog vikinškog plemena, koja izvuče los, mora ići dalje. Ono što je ostalo iz legendi Gota, a što su zapisali antički pisari, kazuje da je krenulo oko 100 hiljada stanovnika, odnosno 3 velika broda. Po mišljenju nekih historičara, najvjerovatnije se radilo o jednoj floti, koja se tri puta vraćala da pokupi stanovništvo i premjesti ga sa obale Istočnog mora na obalu Južnog mora. U to vrijeme su brodovi bili u velikoj mjeri korišćeni za daleke plovidbe i najčešće se upotrebljavao taj vid putovanja. Tako se ovo veliko pleme iz Gotlanda najprije iskrcalo nedaleko od današnjeg poljskog grada Gdanjska na (Baltičkom moru), uz zapadni dio ušća rijeke Visle. Ovdje su oni naišli na stanovništvo koje je već na ovim prostorima živjelo. Glad, vikinška borbenost i odlučnost da se ne vraćaju nazad, natjerala ih je na rat i strahote; Ubijali su sve što su stigli i tako pravili mjesta sebi za život, polako se sve više tako šireći. Obrađivali bi zemlju i gajili stoku, prije nego bi nastavljali svoj put dalje k jugu.
Godine 175. naše ere počeo je dugi marš Gota. Sada su krenuli rijekom Visle k rijeci Dunav i onda k Crnom moru.
U potrazi za ljepšim životom putovali su Goti mnogim dijelovima evropske zemlje. Najteža putanja im je, ali bila kroz močvarne predjele i stepe. Ablabius koji je često citiran piše o surovoj sudbini Gota u Pripjat močvare. Pripjat je rijeka u južnoj Bjelorusiji i sjevernoj Ukrajini, najveći pritoka Dnjepra, duga 775 km. Ovdje su Goti pokušali da zaobiđu močvare, da bi zatim krenuli direkno preko Gnjepra da pređu na drugu obalu. Jedan dio Gota je uspio preći na drugu obalu uz pomoć pokretnog mosta koji se ispod tereta ljudi i stoke, kao i drugog raznog tovara u jedno vrijeme raspao, tako da je dobar dio stanovništva ostao na zapadnom dijelu obale i o njihovoj sudbini i njihovom životu se manje zna. Pretpostavlja se da su morali da zaobiđu veliki dio kako bi stigli dalje. No, u jedno vrijeme su se dvije kolone Gota našle u pokretu k Jugu: jedna je išla istočnim dijelom, druga zapadnim dijelom ove rijeke.
Tek u vrijeme vladavine Kralja Claudiusa II. (268-270) pojavljuju se Ost i Westgoti po prvi put kao zasebna plemena sa svojim imenima i najveći historičar Ostgota Jordanes smatrao je da su ova imena došla kao geografska oznaka, što današnji istoričari pobijaju, smatrajući da su “Ostgoten” ovo ime dobili po riječi “austra”, što u prevodu znači “sjajni”, a “Westgoten” po indogermanskoj riječi “uesu” ili “wesu” što znači – “dobro”, “vjerovatno kako bi se ovo pleme razlikovalo od pljačkaša sa mora”12. No, pored novih naziva za jedno te isto pleme između ove dvije grupe Gota postojala je uvijek čvrsta veza: ženili su se među sobom, prelazili jedni k drugima i td. No, isto tako su znali ratovati među sobom.
Goti su nastavljali sa selidbama. Ratovali su tako sa raznim plemenima na koja su nailazili. Najviše su se koristili vodeni putevi i rijeke. Mjesta pored rijeka bila su i tada gušće naseljena, upravo jer je tu postjala veća mogućnost za život zbog vode koja je bila neophodna i za čovjeka i za njegovu životinju, uz to i mogućnost ribolova kao i dobra mogućnost putovanja vodenim putevima. Tako se i na rijeci Dnjepar, rijeka u Istočnoj Europi koja izvire u Rusiji i teče kroz Bjelorusiju i Ukrainu i ulijeva u Crno More, četvrta je po veličini europska rijeka, nalazio prije dolaska Gota civilizirani grad Kiev. Goti su se susreli sada sa visokom kulturom ovdašnjeg stanovništva. Poslije borbi neki su ostali u Kievu, dok veći dio Gota je ipak nastavio dalje k Crnom moru gdje su se nadali lijepom životu. Nije uvijek bilo lako prelaziti sa teritorije na teritoriju, ali ratnički narod je bio već navikao na borbu za opstanak. Ratnici su ratovali, iza sebe su imali pozadinu od svojih porodica koja ih je pratila, bodrila i često im nije dozvoljavala da popuštaju i bježe sa ratišta. Tacit nam to dočarava ovim riječima: “Priča se da su žene zaustavile neke već pokolebane na povlačenje spremne odrede svojim neodoljivim preklinjanjem, preprevčivši im put sopstvenim grudima i prigovorima da im predstoji ropstvo, a oni se najviše pribojavaju da im žene budu zarobljene… ”13
Junačke narodne pjesme otkrivaju dosta iz te historije i borbe Gota. One najčešće govore o istinitim događajima i mnogi naučnici smatraju da su narodne pjesme, posebno junačke, uopšteno nasleđe Gota, iako ih je vrijeme danas gotovo izbrisalo.
Vratimo se selidbama Gota. Godine 257. uspjelo je jednom dijelu Gota da dođu do Crnog mora i da se nastave širiti k današnjoj rumunsko-bugarskoj granici, pošto se jedan dio Gota nastanio na Krim. Od krimskih Goti nam je ostalo danas najviše dokaza. Oni su uspostavili saradnju sa Rimljanima i ovi su im odobrili da nastane brdovite prijedele Krima gdje su stoljećima i ostali. Njihove građevine su ostale da se i danas divimo. Sve do 17. vijeka se ovdje čuo gotski govor. Njihova posebnost je bila u gostoprimstvu, u građenju građevina i obrađivanju zemlje i bili su uspješni ratnici.
Stigavši na obalu Crnog mora Goti su se susreli sa civilizacijom Grka i njihovih kolonija koja je postojala vijekovima prije njih. Žitarice su uspijevale najbolje na Crnom moru i odatle su grčki moreplovci snadbijevali Grčku koja nije imala dovoljno prostora za uzgajanje za svo stanovništvo. Skiti su bili veliki zemljoradnici i polja su im bila sva obrađena. No, prije nego su Goti došli do njih dobar dio Skita je protjeralo stepsko pleme Sarmaten. Sarmati su imali dobre konje i ratnu opremu, a i imali su ratničke djevojke koje su se borile i koje se nisu mogle udati prije nego ubiju jednog od neprijatelja. Život Skita nije i život Gota. Goti su ratničo pleme i oni ne mogu da se zadovolje time da siju u čekaju da posijano i požanju. Zato oni i dalje ratuju ili otimaju od drugih. Njihov cilj je sada osvajanje Rimskog carstva, iako oni često vode ratove i među sobom.
Sa selidbom Gota u Evropi se krenulo sa nemirima i ratovima i premeštanjem starosjedilaca koji su ispred ovog ratničkog i moćnog plemena tražili za sebe novo mjesto. Tako se sa njima pokrenula selidba evropskog naroda.
Ostrogoti su naselili sada istočni dio Djnepra sve do rijeke Don. Između Djnepra i Dunava sve do Karpata naseljavaju Vizogoti ili Dobri Goti. Ovi narodi sada stvaraju svoje teritorije na kojima vladaju sada njihovi sopstveni vladari, odnosno kraljevi. Vizigogoti (Dobri Goti) imaju velikog kralja Atanariha (Athanaricus), a Ostrogoten imaju Emanariha (Ermanarich), koji je dugo živio i susjedna plemena su strahovala od njega. Atanarih je jak vladar i on za svoje vladavine ojačava Vizogote i njihovu teritoriju i susjedna plemena su strahovala posebno od njega. Kada je Rimsko carstvo bilo u najgoroj krizi tridesetih godina 3. vijeka Goti su često prelazili granice Rimskog carsta i njihovih provincija gdje su palili, pljačkali i silovali.
Kada ih je 269. Claudius II. porazio i nanio im tešku štetu kod Niša, a Aurelijan Vizogote 271. u Trakiji i Illyriji14 pobijedio, vratio se mir na Dunavskom prostoru. No, kada su Rimljani sa sobom povukli stanovništvo iz svoje provincije Dakije (većim dijelom današnja Rumunija), ušli su Goti bez borbi i naselili i taj prostor. Za vrijeme vladavine Konstantina velikog, stabiliziralo se stanje na Dunavu.
322. g. dolazi do potpisivanja ugovora između Rimljana i Visigota koji se obavezuju da čuvaju granice Rimskog carstva i da kralju daju dio vojnika za njegove tupe, a da za uzvrat dobiju godišnji porez. Tako se gotske trupe u Rimskom carstvu upoznaju sa životom Rimljana, što će kasnije Goti i iskoristiti, a Rimljane dobro koštati.
Tako u vremenu oporavka Rimskog carstva početkom 4. vijeka Goti se pridržavaju pisanih ugovora sa Rimljanima. Za njihovu ratničku pomoć, odnosno pomoćne trupe, Rimljani su im dodjeljivali dijelove svojih kolonija. Dobili su teritoriju od Banata do Dnjestra.
330. Rim gubi položaj jednog centra Rimskog carstva. Kralj Konstantin I prenosi svoj presto na Bosfor i pravi Konstantinopol (Današnji Istanbul) glavnim gradom, kada dolazi do djelidbe Rimskog carstva.
Da se vratimo 324. godini kada dolazi do odlučujuće bitke između Licinusa i Konstantina. Licinius je suparnik Konstantinu. Na strani Licinusa bore se i Goti, kojima je on prepustio granice na čuvanje. Pod vođstvom Herzoga, koji se zvao Rausimod dolazi do ulaska Gota u dubine Balkana, gdje je pogranično stanovništvo imalo isti zadatak kao i Goti. Ovdje se radilo o germanskim grupama južno od Dunava, koji su svoje plemske veze u Gotima prepoznali i osjetili Gote kao oslobodioce. Zato je Konstantin u aprilu 323. naredio da svi koji budu sarađivali sa Gotima koji su navaljivali i pomagali Licinusa stašnom smrću bude kažnjeni, a to je značilo da budu živi spaljeni. Konstantinu je tada pobijedio pleme Gota, pobio, protjerao, žene i djecu su podijeljena po rimskim garnizonima. Dunav postaje granica izmđu Rimskog carstva i Gota gdje vladaju dva velika gotska kralja.
Za vrijeme vladavine dva velika gotska kralja Visogoti (Dobri Goti) sa Atanarihom (Athanaricus), a Ostrogoten sa Ermanarihom, dolazi do napada Huna koji naviru i prelaze rijeku Don. Prvo su iransko pleme Alane protjerali i pobili da bi na red došli Ostrogoti. Huni su bili jači i dio gotskog naroda sa Alanima traži zaštitu u predjelima Rimskog carstva. Vizgoti su dugo držali odbranu, ali su i oni na kraju morali pobjeći k rimskoj zaštiti. Sa smrću ova dva velika kralja prestaje jedna uspješna era vladavine Gota. Ostrogoten postaju vazali hunskog kralja Atile i veliki protivnici svoje braće Vizogota.
Znači, navalom Huna 365. ili 370. Goti prelaze rijeku Dunav i kreću k jugu, dublje k Rimskom carstvu, znači i na prostorima današnje Bosne, gdje traže zaštitu. Dolazi vrijeme kada Goti naredna pola vijeka žive sa Rimljanima i o ovisnosti Rima.
No, iako su bili pod Rimskim carstvom Vizogoti su bili nepokorljivi. Zbog lošeg položaja i života 378. dolazi kod Edirne (grad na današnjoj na granici Bugarske i Turske) do bitke između Gota i Rimljana. Pobjeda Vizogotskog kralja bila je neopisive razmjere. Sam rimski kralj i gotovo svi oficiri i dvije trećine njegove vojske gine. Vizogoti pod vladavinom kralja Alaficha su sada sjedeli i u južnoj Illiriji. No, seljački život nije mogao da im zamijeni ratničku krv i oni su samo čekali šansu da osvoje Rim. Ta šansa im dolazi kada se zapadnorimska vojska sa Stilichom koja je sastavljena od hunskih plaćenika, Alana i istočnih Gota morala na prostoru između Save i Dunava ratovati. Gotski kralj Alarich dolazi iz ilirskog područja gdje se povukao i odakle je kasnije napadao današnju Italiju.
400. godine Alarich vodi Vizogote preko Alpa k Italiji. On ubija sve što mu je na putu i stiže do Milana. 402. god. Stilicho pokušava da oslobodi Milano. Dolazi do borbe između Gota i Stilicha. Alarih je pobijeđen. Naredne godine je došlo do bitke ove dvojice i opet je Alarich izgubio i morao se povući k današnjoj Austriji.
Goti su stizali do Bosfora i osvajali razna mjesta. Poslije pljačkanja vraćali su se Gnjepru i svojoj novoj domovini današnjem Kievu, koji se čak pominje u Nibeluškoj pjesmi.
Godine 410. su Alarihove gotske trupe su osvojile Rim. Poslije paljenja Rima iz još danas nepoznatog razloga trupe su se povukle iz grada.
429. osvajaju Španiju i Afriku, da bi opet 455. godine osvojili Rim i zapalili ga.
“472. g. postavlja panonski vojskovođa Orestes, svog sina pod imenom Romulus Augustulus na carski presto. Četiti godine kasnije barbarski vojni plaćenici, koji su vladali u rimskoj armiji “malog Augustulusa” skidaju sa prjestolja i postavljaju svoga vođu Odoakera za kralja Italije. Odoaker je priznao rimskog cara u Konstantinopolu nad njim, a ovaj ga priznaje kao kralja vazala.”15
U ovo vrijeme je znači Panonija bila dio današnje Bosne. Sve ovo potvrđuje činjenicu ne samo da su Goti prohujali ovih terenima, nego su se zadržali stoljećima, sve do navale Slavena kada se ovi miješaju sa njima.
Postavlja se sada pitanje koliko je gotskog življa ostalo na prostorima današnje Bosne prije dolaska Slavena? Bosna je ležala na njihovim putevima. Bogata rijekama ona je pružala mogućnost za lijep život, uz to brdoviti predjeli su često koristili za skrivanje od raznih ratnih i drugih nepogoda i protjerivanja, posebno od strane Rimske crkve koja je protjerivala “heretike” odnosno pristalice arijanstva. Uzmemo li činjenicu da je na bosanskim prostorima postojala jaka bosanska biskupija prije dolaska Srba i Hrvata, onda je sve ovo moguće. Jer, ko su bili tada ti koji su prestavljali krišćane i Bošnjake?
Mnogo je sličnosti u vjerovanju i gotskom arijanstvu i “ bosanksom bogumilstvu”. Da li su i koliko Bošnjaci ili Bogumili Arijani najbolje možemo vidjeti iz učenja ovog hrišćanskog pravca.
Ko su Arijani? I ko je veliki Ulfila? 6
Ulfila (318-388. g.) je prvi gotski episkop koji je preveo bibliju na Gotski jezik, a mnoge Vizogote na hrišćanstvo, živio je i stvarao u vrijeme velikih događaja; vrijeme kada je živio i vladao rimski hrišanski kralj Konstantin ivrijeme kada je došao na vlast njegov sin, heretik Konstantinus, vrijeme Hunskih napada, vrijeme vladavine oba velika Gotska kralja Athanarih i Ermanarich. Govorio perfektno 3 svjetka jezika. Smatra se da mu je otac bio Got, a majka porijeklom ropkinja iz Kapadokije (Anatolije) od hrišćana koji su govorili grčkim jezikom sa grčkim obrazovanjem.Ulfila je zbog poznavanja govora i obrazovanja postao diplomata Westgota na crkvenom dvoru i Konstantinopelu, gdje dolazi u dodir sa raznim crkvenim autoritetima, koji su većinom bili Arijani. Baš u vrijeme kada se rodio Ulfila u Aleksandriji je krenuo val najopasnijih heretika i crkvenoj istoriji. 318. je u Baukaliskoj crkvi u Aleksandriji je svećenik Arius zaprepastio svog biskupa sa svojim gledištem o biću Isusa u odnosu na Boga.
Arijus je svećenik iz Aleksandrije, velike egipatko-grčke luke, bio je poznat kao asket i veoma dobar govornik. Imao je veseo i prijatan govor sa ubeđivačkom moći. Crkvene posvećenice, kojih je u Aleksandriji u to vrijeme bilo puno, visoko su ga cijenile i on je imao mnoge istomišljenike u velikim krugovima klerika. On je prvi započeo sa velikim i prvim diskusijama i svađama unutar hrišćanstva, kada je počeo sa učenjem da Isus ne može biti isti sa Bogom koji je savršen. Isus sačinjen od velike čistote i božjeg bića tako dobija srednju poziciju i biva neko ko je između Boga i ljudi. Biskup Aleksander podigao je glas protiv ovog učenja, ali Arius je i dalje nastavljao. Da je Isusa napravio Bog, tako je argumentovao, onda bi se vremenski moralo sve poklopiti, zato on kao sin njegov ne može da se sa Ocem ovjekovječi. Uostalom ako je Isus stvoren, onda je on trebao biti stvoren iz ništa, a ne iz supstane Oca, zato on ne može da mu bude isti. Isto tako se nije slagao sa nastankom Svetog duha i Trojstva. Bišov Aleksandrije, zvani Aleksandar ne samo da je bio ovim učenjem iznenadjen, već i kada je vidio koliko klerika je za Arijanizmom sada krenulo i kako se ovo učenje tako brzo rasprostranilo. On poziva crkveni konzilij egipatskih biskupa i traži da se arinaski orijentirani biskupi povuku. No, mnogi biskupi su bili na strani Arijana i tako dolazi do sukoba. Kada se kralj Constantin poslije pobjede nad Liciniusa čuo za ova razilaženja pozvao ih je obojicu da se pomire i da se javno ne izjašnjavaju o ovakvim stvarima. No, to nije pomoglo i nastavilo se i dalje da se raspravlja o tome da li je Isus isti Bogu ili samo sličan Bogu. Ako Isus nije bio Bog, onda je svo crkveno učenje sada došlo u pitanje, a sa crkvom i državna vlast. Kada su se ovi sukobi rasprostanili po cijelom Istoku čak, Constantin je bio primoran da pozove cijeli crkveni konzilij. Godine 325. g. Constantinu dolazi 318 biskupa sa svih strana svijeta, a pored njih i mnogobrojni niži sveštenici. Skup je otvorio i vodio sam Constantin koji je na početku istakao da želi jedinstvo da se napravi. Arijus je istakao ponovo kako Isus ne može biti Bog, već samo božji stvor kroz participaciju, dodajući da je Isus stvoriteljsko biće on bi imao osobinu i da se preobražava. Athanasios, desna ruka Aleksandera i veliki govornik je iznio svoje mišljenje i dodao da bi ovaj politeizam pobijedio da nisu Isus i sveti duh isti sa bićem Boga, dodajući kako on shvata da je teško tri bitnosti u jednom Bogu da se vide, ali zato se razum mora ovoj misteriji i trinitetu potčiniti. Samo 17 biskupa nisu bili za njega svi ostali su potpisali protokol da su ovoga njegova mišljenja, dok su istomišljenici Arijana zahtijevali da se u protokolu doda da Isus nije isti sa Bogom, nego da je samo sličan Bogu. Konzil ovo nije odobrio i sastavio je drugačiji protokol koji se trebao potpisati. Samo dva sveštenika sa Arijusom nisu ni ovo htjeli potpisati. Odlučeno je da se ova trojica protjeraju iz zemlje, a da se sve knjge Arijusa zapale, a ko bude sačuvao jednu njegovu knjigu da se osudi smrću.
Sa ovim ne prestaje borba Ariusa i Athanasiosa. Mnogi sveštenici na Istoku su, neki javno, neki tajno za Ariusa.
Constantin koji je na konzilijumu 325. godine na kraju sve ovo proslavio banketom, misleći da se ovim završila borba sveštenika, nije ni sanjao da će jednog dana i on sam promijeniti mišljenje i preći u Arijance.
330. godine na ruševinama binzantijskog rada Constantin počinje da gradi grad koji naziva Novi Rim, a koji su kasnije nazvan po njemu Constantinopel. Ulaže puno u univerzitete, škole, umjetnost, filozofiju, retoriku, doktore i učitelje, podržava mlade ljude koji žele da studiraju, umjetnike da se bave svojom umjetnošću. No, borbe ove dvije struje i učenja Arijana i Athanasiosa dalje nisu jenjavale. Constantin je opet pozvao 331. godine Ariusa k sebi na zajednički razgovor. U razgvoru sa njim kralj ništa hecersko i huškasko protiv crkve nije u njegovom učenju vidio. Zato je pozvao ponovo da se Arius i njegovi istomišljenici prime u crkve. Pošto se Athanasios pobunio, konzuli istoka mu oduzimaju zvanje biskupa (335) i on je dvije godine protjeran morao živjeti u Galiji. Constantin prilazi Arijanizmu, a na dan krštenja on poziva i Aleksandera na taj događaj. Tog dana se desi nešto neobično, naime umire Arius.
Crkveni historičar Sokrates opisuje događaj koji vidi kao božju kaznu. I sam kralj Konstantin kada je čuo za ovakvu smrt Ariusa, zapitao se da li Arisus zaista heretik, ali je ipak odlučio da postane Arijanac i kršten je od strane najboljeg prijatelja Ariusa, biskupa Nikomedeje Eusebiona. Ovu vjeru je kasnije još ozbiljnije uzeo njegov sin Constantinus. Sa njim se uvodi u svim crkvama arijanizam, znači Ius je sličan Božjem biću, ali nije ravan sa Bogom. Pola stoljeća je trajala borba Athanasiosa koji je 5 puta bio protjerivan, ali on nije odustajao. Današnja crkva mu duguje veliku zahvalnost jer je njegova doktrina pobijedila.
Constantin se dva puta ženio, no prije svoje smrti svoje veliko carstvo je podijelio na tri sina iz drugog braka i njegovim dvojici neffe. Sin iz prvog braka je bio je ranije pogubljen.
Kralj Konstantin je 335 podijelio svoje carsto: najstarijem sinu Constantinus II dao je Zapad – Britaniju, Galiju i Španiju; njegovom drugom sinu Constantinusu Istok – Malu Aziju, Siriju i Egipat; najmlađem Konstancu, Nordafriku, italiju, Illiriji (dnašnja Bosna?) i Trakiju, kao i Rim i Konstaniopol, dvojici sinovaca daje Armeniju, Makedoniju i Grčku. U amanet im je ostavio jedinstvo religije i restauraciju religije.
Ulfila koji je rođen 318. godine rastao sa arijanskim učenjem i nije znao za drugo. Posebno germanska plemena na Balkanu i istočnoj Evropi nisu mogli nikako povezati sveto trojstvo sa svojim mnogoboštvom: posebno nisu mogli da shvate trojedinstvo Boga u čijem biću leži otac, sin i sveti duh. Arijanska svađa, kako se u crkvenoj istoriji nazivaju bila je u suštini jedno ramiilaženje grčkih crkvenih učenjaka i jednostavnih praktičara, koji nisu živjeli u velikim centrima, nego su na širokim prostorima rimskog carstva misionirali. Rimski kao i germansko višeboštvo bilo je jednostavnije za razumjeti nego ono crkveno pripovjedanje. Zato se arijanizam zadržao kod germana, pored prokletsva od strane konzila, posebno kod njihovih najinteligentnijih plemena Gota sve do početka srednjeg vijeka. Ulfilu nije brinulo puno ovo mimoilaženje u pripovjedanju i on je narodu govorio kako je isto radilo li se o dobrom čovjeku ili dobrom hrišćaninu.
U krug ovih ličnosti Ulfila ulazi prvo kao lektor, ali sa svojih 30 godina on postaje biskup Gota. Kada se 348. godine desilo da kralj Konstantin umire i njegovo mjesto je zauzima arijanski orijentiran sin, među Gotima nije bilo mnogo hrišćana, ili pak veoma malo. Arijansko misionarstvo je bila prvo koja je u hrišćanstvu imala uspjeha kod Gota. Smatra se da je rad Ulfile najviše alarmirao Athanaricha da počne sa hrišćanskim progonima pedesetih godina ovog vijeka. Njemu nije pravilo sada razliku radi li se od ranijih hrišćana ili od novoprešlih Gota na Arijanstvo.
Athanarich je bio najžešći neprijatelj Arijanaca, pa makar to bili i bliži rođaci. Ulfilini Goti su morali često bježati i stigli su krajem 4 vijeka do mjesta na granici današnje Rumunije i Bugarske. Balkan je u to vrijeme bio u nemirima i ratovima. Huni, Goti kao i druga plemena su se pomjerala i kretalo se k jugu. Onda kada umire i Konstantin navaljuju i Ost i Visigoti ispred Huna i prelaze Dunav bježeći k rimkom carstvu. Rim je zahtijevao od Gota koji su čekali da pređu granicu da pređu na hrišćanstvo. Iz čisto političkih razloga Goti uzimaju hrišćanske običaje kako bi prevarili samo Rimljane.
Ulfila je često putovao k Konstantinopolji i natrag k svojoj Gotskoj državi. No u vrijeme kada je bilo opasno po njegov narod koji je prešao na Arijanstvo i koji mu je vjerovao on je savjetovao da ipak ne samo treba da pređu na rimsku teritoriju, već i da preuzmu njihovu religiju, jer njima pripada budućnost. Mnogi su prešli, a mnogi su i dalje ratovali protiv krišćana i arijana sa Athanarihom.
Istočni i zapadni Goti na Balkanu sa ulaskom Huna 376. g. se sve manje razlikuju. Arijani su sada još više proganjani od strane katolika. 388. g. je poslednje putovanje Ulfile za Konstantinopel kako bi se sa katolicima dogvorio i gdje po istoriskim spisima ne dolazi do dogovora. 388.godine dolazi Ulfila ponovo u Konstantinopel, ali ubrzo je vidio da se gubi bitka oko Arijanizma protiv grčkih biskupa. U junu 388. g. umire u Konstanitolju i ne samo Arijanci, već i katočki svećenici su bili na njagovoj sahrani. U njegovom testamentu stoji da je umro kao Arijanac, iako su mnogi pokušali da to preokrenu ikažu da je on u duši umro kao katolik.
Na kraju da dodamo da je kod arijana govor crkvene mise bio i osto uvijek gotski. Govor crkvene mise u Bosni nije bio latinski, već je bio bosanski. Da li su ove sličnosti slučajne? Pored osvoga mnogo je sličnosti u bosančici i u gotskoj azbuci koju je stvorio Wulfila 370. godine, puno prije nego su se Kirilo i Metodije pojavili nekoliko stotina godina kasnije.
Na kraju, uzmemo li razna istraživanja i rezultate DNK u Bosni gdje se nalazi veliki procenat Vikinga, odnosno Gota, onda je pismo Bošnjaka Hitleru i historija koju oni ovdje prezentiraju nije za “baciti” i nije pogrešan put kojim bi se trebalo krenuti u detaljnije osvjetljavanje Gota i Bošnjaka i njihove srodnosti.
Fussnote:
1]1AVII – London – N – 13-306774-92 – Seiner Excellenz Adolf Hitler – Führer des deutschen Volkes – Berlin, Sarajevo, den 1. November 1942. Volkskomitee.
2]2Prevod memoranduma u knjizi: V. Dedijer – A. Miletic: Genocid nad Muslimanima 1941-1945, str. 256, 257, 258
3]3Isto. Ovo pismo je sastavljeno i prosleđeno „navodno na podstrek jednog majora političkog odjeljenja Vrhovne komande oružanih snaga, koji je u jesen 1942. zadržao kraće vreme u Sarajevu.“
4]4 Vidi, V. Dedijer – A. Miletic: Genocid nad Muslimanima 1941-1945, str. 256, 257, 258)
5] http://www.bmlv.gv.at/ausle/eufor/geschichte.shtml: „Vor fast drei Jahrtausenden gehörte das Staatsgebiet des heutigen Bosnien und Herzegowina zu Illyrien, das im 1.Jahrhundert v.Chr. als Provinz Illyricum Teil des Römischen Reiches wurde. Nach dem Zusammenbruch des Römischen Reiches eroberten die Goten das Gebiet, im 6. Jahrhundert siedelten sich die Slawen in dem Territorium an und beherrschten es bis ins 12. Jahrhundert. In der Folgezeit geriet die Region unter die Vorherrschaft Ungarns. Die Ungarn machten Bosnien später zu einem Banat (Provinz) unter der Herrschaft eines Ban (Vizekönig). Ban Stephen Krotomanic dehnte den ungarischen Einfluss bis zum Fürstentum Hum (auch Zahumlje) aus, die spätere Herzegowina. Krotomanics Neffe und Nachfolger Stephen Tvtko schoben die Grenzen weiter hinaus und erklärte sich 1376 zum König von Serbien und Bosnien. Nach Tvtkos Tod zerfiel das Königreich. Zu Beginn des 15. Jahrhunderts übernahm ein bosnischer Rebell die Region Hum und nannte sie Herzegowina (“unabhängiges Herzogtum”). Bis 1463 hatten die Türken den größten Teil Bosniens erobert, bis 1483 auch die Herzegowina. Die beiden Gebiete blieben 400 Jahre lang Teil des Osmanischen Reiches, obwohl es während des 19. Jahrhunderts immer wieder zu Aufständen gegen die Türkenherrschaft kam, die jedoch erfolglos blieben.
6]6Leon Petrović, Krišćani bosanske crkve, Sarajevo, Mostar, 1999. str. 264-265
7]7Isto.
8]8Isto, str. 76
9]8Isto, str. 76
10]9Isto. str. 77
10]10Isto, str. 80
11] Dietrich Claude: Geschichte der Westgoten, Stuttgart 1970, Ludwig Scmidt: „Die Westgermanen“, 1970 München, „Die Ostgermanen“, 1969 München, Rolf Hachmann: „Die Goten und Skandinavien“, Berlin 1970, Ariel Durant, „Kulturgeschichte der Menschheit. Weltreihe des Glaubens“, Frankfurt 1981, Piergiuseppe Scardigli, „Die Goten. Sprache und Kultur“, München, 1973.
12]12Ditrich Claude: Geschichte der Westgoten, str 7-9.
13]13Tacit, Germanija, Beograd 1969, str. 8.
14]14Ilirija je naziv za Panoniju i Dalmaciju. Panonija je rimska provinvija na desnoj obali Dunava (između Beča, Dakije, Save, Norika). Zahvatila je i neke naše krajeve: Srem, Slavoniju, deo Bosne i Hrvatske. Glavni gradovi su bili Siskijum (Sisak) i Sirmijum (Sremska Mitrovica). Tacit, Germanija, str. 85.
15]15Ariel Durant, „Kulturgeschichte der Menschheit. Weltreihe des Glaubens“, Frankfurt 1981, str. 235.
16]Isto.
Autor: Dr. Bisera Suljić-Boškailo
