Da smo u proteklih deset godina kao građani stalno “dosađivali” policiji kada smo god vidjeli osobe koje prose s djecom ili kad smo susretali djecu koja prose, da smo pritiskali Centar za socijalni rad, da li bi danas bio ovoliki broj djece koju iskorištavaju na ulicama.
Prolazeći pored Sarajevo City Centra prošle sedmice, pažnju mi je privukla mlađa Romkinja koja je prosila s bebom u naručju. Ugledavši bebu od samo nekoliko mjeseci, rekoh joj da makar tako malo dijete skloni s ulice. Samo mi je odmahnula rukom i nastavila tražiti novac od prolaznika.
Nemoguće je bilo zažmiriti i samo proći pokraj bebe od tek nekoliko mjeseci koju na temperaturi od plus četrdeset stepeni na ulici iskorištavaju za prosjačenje. Zastala sam kod nje govoreći da ću pozvati policiju, što sam i učinila. Nakon prvog poziva policiji, čekala sam i, vidjevši da ne dolaze, ponovno sam ih pozvala i zamolila da pošalju patrolu govoreći da su obavezni jer je riječ o iskorištavanju male bebe. Nedugo nakon drugog poziva, policija je stigla i spomenuta Romkinja je otišla.
Ono što je dodatno bilo zabrinjavajuće bila je “maramica” koju je držala na bebinim ustima. Nemoguće je pretpostaviti šta je predstavljala ta maramica, ali činjenica da bebe koje se koriste u prosjačenju skoro uvijek spavaju stvara zabrinutost. Teško je shvatiti da tako mala beba, na ljetnim vrućinama, bučnom mjestu na kojem stalno prolaze automobili, satima spava. Do sada se u više navrata pisalo da se toj djeci daju opojna sredstva kako bi bila mirna i što duže spavala. Da li je to zaista tako, mogu utvrditi samo istražni organi, ali činjenica je da je bilo kakvo iskorištavanje djece u svrhu prosjačenja zakonom zabranjeno.
Taj isti dan kontaktirala sam i mobilni tim Centra za socijalni rad Kantona Sarajevo, upravo zadužen za djecu na ulici. Obaviještena sam da rade do 16h i da će već sutradan potražiti spomenutu majku s ciljem zbrinjavanja bebe. To me ohrabrilo te sam fotografije mlade majke i bebe “postavila” na društvene mreže, kao i na razne forume u cilju da se po ko zna koji put privuče pažnja javnosti na dugogodišnji problem. Nakon objave fotografija, desilo se nešto što mi je ukazalo na jedan drugi problem.
Naime, ljudi su bili zgroženi, osuđivali su, žalili bebu, kao i u svakoj negativnoj situaciji, krivili državu i političare, krivili policiju. Zatim su se počeli javljati oni koji su nakon objave fotografija vidjeli istu ženu, ali nisu javljali policiji ili mobilnom timu, kao što sam u svojim objavama bila napomenula da bi trebalo, već meni. Za dva dana dobila sam bezbroj poruka o tome gdje je sve viđena. Kada uzmem u obzir vrijeme koje prođe između mog viđenja tih poruka, zatim mog javljanja mobilnom timu, pa njihovom odlasku na konkretne lokacije, možemo pretpostaviti da će do tada majka s djetetom vjerovatno već i otići, kao što se i desilo. Javljala sam mobilnom timu, oni su odlazili, čak su mi slali fotografije s lica mjesta, prosjakinje nije bilo, jer od trenutka kad je primijećena i njihovog odlaska prođu i sati.
Umjesto toga, postojala je mnogo lakša opcija, a to je da oni koji uoče osobu koja iskorištava djecu u prosjačenju direktno obavijeste policiju, zatraže od policije da se obavijesti socijalni radnik i jave mobilnom timu. To je, ustvari, najbrži put.
Sve to mi je pokazalo da kod nas još ne postoji svijest da možemo i trebamo uraditi nešto i sami. Navikli smo već godinama samo kriviti državu, vlast, policiju ili koga sve već, a ko je, po našem mišljenju, zadužen za dati problem.
Pitam se, da smo u proteklih deset godina kao građani stalno “dosađivali” policiji kada god smo vidjeli osobe koje prose s djecom ili kad smo susretali djecu koja prose, da smo pritiskali Centar za socijalni rad, da li bi danas na ulicama bio ovoliki broj djece koju iskorištavaju za prosjačenje? Lično vjerujem da ne bi, jer stalnim pozivanjem policije, koja je dužna izaći na lice mjesta, suzili bismo, ako ništa, krug djelovanja prosjačenja. Ali ne, nama je lakše reći da “policija ništa ne radi”. U spomenutoj situaciji uvjerila sam se da policija ipak postoji, možda patrola nije došla na moj prvi poziv, ali zato jeste na drugi.
Kao da čujem već one koji kažu: “I šta će policija kad dođe?” Tačno je da im policija može samo napisati kaznu, koju oni neće platiti, i skloniti ih s tog mjesta, međutim, kada bi prosjaci s djecom u toku dana morali deset puta promijeniti lokaciju, to bi im, ako ništa, predstavljalo prepreke u slobodnom prosjačenju. U mobilnom timu Centra za socijalni rad samo su tri osobe koje pokrivaju cijeli Kanton Sarajevo. Samim tim, nemoguće je da stignu na sve lokacije. Tu im upravo pomaže javljanje građana ili policije, koju također građani trebaju obavijestiti. Lično sam se na ovom primjeru uvjerila da mobilni tim radi, sarađuje s građanima i zaista obilazi teren.
Bitno je napomenuti da postoje situacije u kojima Centar za socijalni rad zbrinjava djecu koju iskorištavaju, pa čak ih i oduzima od porodica. Početkom ove godine, radnici Službe socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo, u saradnji s mobilnim timom, zatekli su maloljetnog dječaka u prosjačenju koji je istog dana bio privremeno zbrinut u KJU Dječiji dom za djecu bez roditeljskog staranja. Znači, ipak, postoji “nešto” što je, ako ne stalno, barem privremeno rješenje. Upravo je majci s fotografije dijete već jednom bilo oduzeto. Kantonalni sud u Sarajevu u 2014. godini donio je sedam odluka o zabrani roditeljima da žive s djecom i četiri odluke o oduzimanju roditeljskog staranja. Oduzimanje starateljstva, kao posljednja solucija, nije rješenje, ali sama opasnost postojanja te mogućnosti može navesti roditelje na promjenu odnosa prema svojoj djeci.
Možda nemamo najuređeniju državu, državni sistem i institucije, ali, isto tako, ni kao građani nismo baš “uređeni”. Imamo mogućnost makar “pogurati” državu, odnosno njene institucije da rade svoj posao, u ovom slučaju policiju i mobilni tim, ali nam je mrsko jer smo navikli samo kukati i prebacivati krivicu na druge. Ni u zapadnim državama, koje imaju kvalitetniju socijalnu politiku, ovaj problem nije potpuno riješen. Mi imamo ovu državu za koju smo se borili, druge nemamo. Već dvadeset godina samo optužujemo vlast, institucije, tražimo način kako “pobjeći”, ali nemamo svijest o tome da i mi trebamo nešto uraditi.
Promjene se ne dešavaju odjednom, ali mali koraci, udruženim snagama, mogu biti početak nekih promjena, a za to je potrebno i buđenje svijesti kod nas građana, da ipak i mi, kao dio ove države, imamo određene odgovornosti prema zajednici u kojoj živimo.
Ako je već riječ o djeci koja se iskorištavaju u prosjačenju, možemo i moramo, svaki put, bez odustajanja, pozvati policiju, tražiti da se obavijesti socijalni radnik i kontaktirati mobilni tim. I, možda ono najvažnije, ne smijemo im davati novac, pogotovo ne djeci, jer davanjem novca upravo ih navikavamo da tako mogu živjeti.
