Od završetka Drugoga svjetskog rata pa sve do početka krvavih 90-ih godina prošloga stoljeća gospodarstvo u bivšoj SFRJ razvijano je na zajedničkoj platformi.
Tijekom tih 45 godina gospodarstvo u bivšoj državi toliko je napredovalo i naraslo da se proizvodilo bukvalno sve.
Razvoj je otišao toliko daleko da su nekadašnje republike, a sada neovisne države, razvile automobilsku, informatičku, prehrambenu i brojne druge proizvodnje.
Tako je bilo uobičajeno da se hrvatski brendovi prodaju na području ostalih republika, a isto tako i suprotno. Sve je bilo uvezano, a tržište od 20-ak milijuna stanovnika, bez izvoza, omogućavalo je puno toga.
Dobri primjeri
Jedan od najboljih primjera što se i kako radilo govori i proizvodnja modernog tenka M-84 koji se proizvodio u Đuri Đakoviću u Slavonskom Brodu. U suradnji na tome projektu sudjelovale su sve bivše republike SFRJ kako bi se složio jedan takav moderan proizvod koji je kasnije postao i svojevrsni izvozni adut bivše države.
Bilo je oko 240 tvornica iz bivše Jugoslavije koje su izravno sudjelovale u proizvodnji M-84 tenka kojima treba dodati i oko 1000 onih koji su sudjelovali u tome indirektno. Slična je priča bila i s proizvodnjom automobila u kragujevačkoj Zastavi.
S stjecanjem neovisnosti, a onda i ratovima, svaka od novih država krenula je svojim putem. Pri tome je i razbijeno tržište, koje su nekada imali, ali su se gospodarstvenici otvorili novim tržištima širom svijeta.
Danas, skoro tri desetljeća kasnije svjedočimo kako su brojni gospodarski subjekti tek sjena nekadašnjih, mnogi su ugašeni, drugi na koljenima i s osjetno manjom proizvodnjom nego nekada. U isto vrijeme nastali su neki novi.
Pri tome su Slovenija i Hrvatske punopravne članice EU dok su preostale države nastale raspadom SFRJ u različitim fazama pregovora s nejasnim i procjenama kada bi mogle postati punopravne članice.
Gotovo tri desetljeća kasnije Deutsche Welle napravio je prilog u kojem navode kako ekonomija pokazuje da je unatoč političkim tenzijama i brojnim neriješenim problemima gospodarsko povezivanje bivših država nužno.
„Dugo godina smo bili jedno tržište, nemamo jezičnih barijera, imamo iste navike u potrošnji, vrlo sličan mentalitet. Logično je da smo usmjereni jedni na druge i da gradimo čvrste poslovne veze. Proizvode iz regije i kvalitetu koja stoji iza tih proizvoda poznajemo generacijama. Gospodarstvenici se manje-više poznaju međusobno“, rekao je za DW poduzetnik Mirko Grbešić koji je vlasnik više kompanija među kojima su Mepas, Saponia, Kandit i Koestlin.
Način rasta prihoda
Prema njegovim riječima države bi trebale tražiti logičan put za bolju međusobnu suradnju i to ne na način da se umjetno stvaraju ovakve ili onakve emocije ili nužno politički zbližavaju nego da se stvori dugoročna zdrava pretpostavka za poslovni odnos između država koji će osigurati rast i napredak iz kojeg će svi profitirati.
Sa Grbešićevim riječima slaže se i predsjednica Uprave Borova Gordana Odor koja je na čelu poznate vukovarske tvrtke koja je „obuvala“ cijelu bivšu Jugoslaviju. Njihova obuća, ali i gume i drugi proizvodi, bili su svakodnevica gotovo svih obitelji u bivšoj državi.
Samim tim Borovo je više desetljeća bio i temelj razvoja Vukovara, a o tvrtci dovoljno govori i to da su zapošljavali preko 20.000 radnika i godišnje proizvodili oko 23 milijuna pari obuće. Borovo danas zapošljava 600-ak radnika i godišnje proizvodi 450.000 pari obuće.
„Od 1991. godine i rata Borovo je izgubilo većinu svojih tržišta na prostoru bivše države. Nekada smo imali 640 prodavaonica širom SFRJ od kojih njih oko 120 na prostoru Hrvatske. Bili smo prepoznatljivi hrvatski brend bez kojega se nije moglo, ali su rat, odmak vremena i još mnogo toga učinili svoje“, kaže Odor koja je mišljenja kako bi snažnije ekonomsko povezivanje bivših republika donijelo dobroga svima.
Podsjeća kako je Borovo, unatoč svemu, i dalje poznati brend i kako bi brojni građani uvijek radije kupili borovsku cipelu nego obuću nepoznatog proizvođača i još sumnjivije kvalitete. Ukazuje i na činjenicu da ne postoje jezične barijere i mnogo toga zajedničkoga što je desetljećima povezivalo građane sa ovih prostora. Tu je, kako kaže, velika prednost ne prevelikih udaljenosti što je iznimno važno u proizvodnji i konačnoj cijeni.
„Činjenica je i kako sada postoji problem zakonske regulative s obzirom da su Hrvatska i Slovenija u EU dok ostale države nisu. Ipak, sigurna sam kako bi jače ekonomsko povezivanje donijelo dobre rezultate. Povećala bi se proizvodnja, a samim tim i broj zaposlenih, a sve to bi rezultiralo rastom prihoda što bi u konačnici dovelo i do otvaranja novih tržišta. Svakako da ne bi zapostavili EU tržište. Mislim kako bi sve to donijelo kvalitetnije i bolje rezultate svima što bi se odrazilo i na kvalitetu života“, ističe Odor.
Dobra saradnja
Komentirajući ove tvrdnje direktor Županijske komore Vukovar Hrvatske gospodarske komore Ivan Marjanović kaže kako je u današnjem poslovnom svijetu nebitno gdje se nalazi tržište, odnosno, jesu li to države biše države ili primjerice Njemačka ili Italija.
Smatra kako bi svakako neki od hrvatskih brendova, radi višegodišnje navike, zasigurno bili prihvatljiviji u Srbiji ili Sjevernoj Makedoniji od drugih proizvođača. Kao određene prednosti i Marjanović vidi u zajedničkom jeziku, udaljenostima i nekim drugim zajedničkim navikama ali i sjećanjima na stare brendove.
„Kada se govori o nekakvom snažnijem ekonomskom povezivanju država bivše Jugoslavije tu ima i određenih nepremostivih problema. Tu je prije svega zakonska regulativa EU kojoj pripadaju Hrvatska i Slovenija, a ostale države ne tako da bi konačnu odluku morao donijeti Bruxelless. Međutim, mislim kako niti sada ne postoji nikakvo ograničenje za poduzetnike da posluju zajedno tako da je niz kvalitetnih primjera, ulaganja i zajedničkih gospodarskih projekata. U našim prodavaonicama je masa proizvoda iz drugih država bivše SFRJ, a isto tako hrvatski proizvodi prodaju se tamo. Primjera radi HGK odlično surađuje s komorama država bivše Jugoslavije s kojima provodimo i niz projekata. Sve to govori kako ne postoje nikakve rezerve ni sa jedne strane nego jednostavno gospodarstvenici razmišljaju tržišno“, rekao je Marjanović.
Govoreći na ovu temu hrvatski ekonomski analitičar Damir Novotny ne misli kako je jače ekonomsko povezivanje nužno niti da bi ono dovelo do boljih ekonomskih pokazatelja. Podsjeća na pozitivne primjere država Skandinavskog poluotoka, Portugala i Španjolske ali i Češke i Slovačke i južnih dijelova Poljske.
Slovačka kao primjer
„Za bilo kakvu jaču ekonomsku povezanost neophodno je i da zainteresirane strane budu približno iste gospodarske razvijenosti. Dobar primjer je tvornica Airbus S.A.S. gdje su podjednako inovativna gospodarstva prihvatili jednu inovativnu proizvodnju i dalje je razvijali. To na prostoru bivše Jugoslavije nije bio slučaj jer u prije svega Slovenija kao i Hrvatske bile u gospodarskom smislu daleko ispred ostalih republika. Isto tako činjenica je i kako u vrijeme zajedničke države nije bilo previše zajedničkih gospodarskih projekata. Mogu se sjetiti samo proizvodnje tenka M-84 gdje su zaista sudjelovale sve bivše republike i donekle proizvodnje automobila u Zastavi“, kaže Novotny.
Kao dalje probleme vidi i nekvalitetnu prometnu povezanost kao i različite zakonske regulative gdje Hrvatska i Slovenija ovise o stavu EU. Podsjetio je i kako su najraširenije gospodarske grane u bivšoj državi odavno prestale s daljim razvojem i moderniziranjem što je dovelo i do gašenja mnogih gospodarskih subjekata tijekom proteklih godina. Ukazao je na iznimno jaku nekadašnju tekstilnu proizvodnju kao i proizvodnju obuće koja je sada u tragovima.
Kao moguće načine snažnijeg razvoja na području svih država bivše Jugoslavije Novotny vidi u stvaranju mogućnosti za nove investicije. Kao primjer iznio je Sloveniju, koja bilježi solidne stope rasta BDP-a, gdje su proteklih godina pogone otvorile razne međunarodne kompanije među kojima i one iz auto industrije. Posebno je istakao primjer Slovačke koja, kako je rekao, svima može biti uzor.
„Tamo su cijeli gradovi transformirani za potrebe gospodarstva. Sve to dovelo je do otvaranja brojnih sofisticiranih pogona jer su međunarodni ulagači prepoznali sve to što su učinili. Danas se industrije koje su bile najraširenije preselile u Aziju što je dovelo do ogromnih promjena. Moramo razmišljati o tome kako u Europi opstaju i razvijaju se one sofisticiranije industrije koje donose velike prihode ali i koje iziskuju stalna ulaganja i moderniziranje. Mišljenja sam kako trebamo razmišljati u tome smjeru“, zaključio je Novotny.
