Radničkim protestima jučer u Tuzli pridružio se i 25-godišnji Nusret Hodžić iz Tinje kod Srebrenika. Lice mu je još prekriveno modricama koje su mu, prije petnaestak dana na protestima u Tuzli, nanijele policijske čizme i palice tuzlanskih specijalaca. Kaže da nije vjerovao da policija može tako krvnički udarati.
Nisam huligan
– Sa svojim rođakom Seudinom bio sam pred zgradom Vlade, demonstrirao, negodovao zbog vlastite besperspektivnosti, ali nisam ništa činio zbog čega bi policija tako krvnički krenula na mene. Kada su bacili suzavac i krenuli udarati narod, ja sam potrčao prema stražnjem dijelu zgrade Kantona. Tu su me presreli specijalci, oborili na zemlju, svezali i počeli udarati čizmama, palicama, rukama… U jednom trenutku podigli su me i svom silinom udarili od drvo – prisjeća se Nusret.
Nakon što je izudaran, policija ga je u polusvjesnom stanju zaključala u autobus kojim su se prethodno dovezli specijalci. Iz obližnjeg Doma zdravlja, kaže, dotrčali su da mu ukažu pomoć, ali niko nije imao ključ da uđe u autobus. Tek nakon nešto više od pola sata, prevezen je u UKC Tuzla.
I za Seudina Hodžića izlazak na demonstracije bio je moralna obaveza. Kaže da već nekoliko godina ne može naći posao, da porodicu izdržava od nadnice.
Podnijet će tužbu
– Želio sam podržati ljude koji protestuju. Nisam ni rušilac, ni terorista, ni huligan. Kada sam čuo da je Nusret pretučen i odvezen u UKC, otrčao sam za njim. U trenutku kada sam na Hirurgiji sestru pitao za Nusreta, prišao mi je specijalac. Kazavši da sam napao policiju, stavio mi je lisice na ruke i odveo u MUP TK. Laž, čista laž. Nisu me tukli. Zadržali su me određeno vrijeme i odrezali 300 KM nekakve kazne da platim – prisjeća se Seudin Hodžić.
Nusret i Seudin Hodžić kažu da će i dalje učestvovati na demonstracijama. Nusret još osjeća posljedice premlaćivanja. Sjeća se lika specijalca koji ga je izudarao i kaže da će protiv njega, ali i njegovih šefova, podnijeti tužbu. Dokumentaciju je već pribavio.
Ovako su nas tukli u logoru Batković
Za Deliju Hodžića, Nusretovog oca, trenutak kada je ugledao krvavog sina bio je šok kojeg se ni danas ne može osloboditi. Tokom rata proveo je osam i po mjeseci u logoru Batković i slika krvavog lica njegovog sina vratila ga je u dane kada je i sam trpio teške udarce zločinaca iz Batkovića.
– Kada sam vidio Nusreta, ukočio sam se. Ovako su mlatili pojedini čuvari u Batkoviću. Sinula su mi pred očima ona krvava lica mojih sapatnika iz logora. Pa, zar da dočekam da u miru neko tako tuče moje dijete! Neću im to zaboraviti, sudit ćemo se do Sudnjeg dana – ojađen je Delija.
