Ne slavim Novu godinu. Mada sam je nekada, kao dječak, slavio iz neznanja. Nego i to je bilo na simboličan način. Bilo je tu lijepih trenutaka, priznajem, ali sva čar bi ubrzo isparila kao jutarnja magla. Kićenje jelke, bacanje petardi, pogotovo ispred tuđih vrata, (doduše ja to nijesam činio, ali je bilo zanimljivo posmatrati druge), paljenje prskalica i postavljanje svjetlucavih sijalica bile su samo neke od čarolija pred taj nemuslimanski praznik. Nekako od svega, te petarde su bile najzanimljivije iako su na mnoge moje vršnjake, kao i na ostale uzraste ostavljale destruktivne posljedice po zdravlje. Dileri su ih prodavali na javnim mjestima, a najviše ih je bilo ispred škola, kako osnovnih, tako i srednjih. Zamislite, najveća koncentracija prodaje bila je upravo ispred vaspitno-obrazovnih ustanova. Dugo vremena to niko nije zabranjivao, kako nastavnici, tako ni policija. Dakle, potpuno legalno i otvoreno. Koliko se sjećam kutija petardi koštala je negdje oko 2 marke. Dovoljno da jedan učenik priušti sebi solidan obrok u školi za nedjelju dana. Tolika je bila preokupiranost i strastvena zaljubljenost u te novogodišnje dane, da su se mnoga djeca odricala tih obroka kako bi sebi priuštili novogodišnje slavlje. Mnoge je bilo stid da dočekaju 31. decembar bez petardi. Čak su ih neki koristili kako bi se udvarali djevojkama. Baciš petardu pored one koja ti se sviđa, i dobro je isprepadaš. Tako je to funkcionisalo, iako bi efekat trebalo biti negativan, u mnogim slučajevima bio je pozitivan. Bilo je aktuelno, nepomišljeno, bacanje petardi u kape od jakni učenicima. Dakle, tolike negativne posljedice bile su do te mjere da su mnoga djeca završavala u hitnim službama. Najzanimljivije od svega bilo je baciti petardu u blizini nastavnika, pogotovo onoga koga ne volite ili koji vam je dao lošu ocjenu. Eto, ti novogodišnji praznici koristili su se i u te svrhe. Prepadaš onoga ko te obrazuje i pokuša izgraditi kao zdravu ličnost. Mada i tu su bili podjednako krivi roditelji, nastavnici i policija. Nije bilo koordinisanih aktivnosti u cilju prevencije da dođe do neželjenih posljedica. Roditelji su govorili kako oni šalju djecu u školu i da nastavnici trebaju da ih paže. Škole bi kritikovale roditelje sto djeci daju novac za petarde i da su oni odgovorni samo za stanje u školi i dvorištu, a na ulici mogu da rade šta god hoće. Naravno da su mogli, jer na ulici policija nije odrađivala adekvatno svoj posao. Dileri su ipak kako ispred škole, tako i na ulici nesmetano prodavali pirotehnička sredstva. Bio je to dugo vremena unosan biznis. Interesantno je bilo da su nastavnici tjerali ispred škola prodavce domaćih bureka i pita, a švercerima dozvoljavali prodaju raznih prazničkih nakita i zapaljivih sredstava.
Dekoracija uličnog ambijenta i kuća nezaobilazan je dio Nove godine kao i lažni Deda mraz koji uglavnom sa svojom biznis ili danas političkom motivacijom nosi djeci nekakve poklone, a koji su sastavljeni od nekoliko slatkiša, koje možete kupiti svim danima i kad god poželite. Tako da mnogi gradovi i porodična domaćinstva potroše ogromnu količinu električne energije, a mnogim siromašnim porodicama ili pojedinim džamijama isključuju struju zbog neredovnih izmirenih obaveza bez imalo racionalne tolerancije i bez prethodne najave. Novogodišnji nakit krasi mnoga domaćinstva, a sve više i muslimanska. Kod mnogih muslimanskih kuća, na prozorima visi i čeka Deda mraz, odnosno Sveti Nikola da mu omoguće ulazak u kuće. Više teško da možemo razlikovati muslimansku od nemuslimanske kuće kada je Deda mraz u pitanju. Prihvatamo tuđe običaje baš onako kako u hadisu piše: “Ko oponaša neki narod, njemu i pripada”.
Nezaobilazan dio u svemu ovome jeste sjeća i kićenje jelki. Svake godine odsječe se veliki broj stabala ovog zimzelenog drveta i na taj način se čini velika devastacija i nepravda prema životnoj sredini. Druga karakteristika tih nekoliko noći jeste, kako, gdje, sa kim i na koji način provesti Novu godinu? To se planira i po mjesec dana unaprijed. Razni ugostiteljski objekti i biznis organizacije nude kojekakve ponude a sve u cilju sticanja profita. Dakle, prodaje se moral za novac. U toj famoznoj noći, samo bog zna koliko se amorala dogodi, a posebno incidenata i tragedija. Posebno je interesantno da Novu godinu kod nas najviše slave pravoslavci i muslimani. Iako znamo da je to prije svega katolički praznik, jer se računanje vremena vrši prema Gregorijanskom kalendaru. Čak katolici na zapadu Evrope sa duplo manje pompe proslavljaju ovaj praznik. Mene u svemu ovome čudi masovno učešće Bošnjaka u proslavi iste. Koliko znam, mi sa tim nemamo ništa, nije dio naše vjere i tradicije. Nije dio našeg identiteta. Neću ulaziti u vjerske detalje koji govore o zabrani muslimanima da slave Novu godinu, jer je mnogo vjerskih tekstova napisanih na tu temu, a malo javne kampanje od strane institucija Islamskih zajednica na Balkanu, ali navodim razloge zbog kojih lično ja, a samim tim i svi Bošnjaci ne bi trebalo da slavimo nešto što nije dio naše vjere i tradicije. Tako na primjer imamo situaciju da mnogi Bošnjaci koje pitam zašto ne kolju kurban ili ne obilaze rodbinu za bajram, odgovaraju da nemaju vremena i novca. Interesantno je to da za proslavu Nove godine potroše blizu 200 eura, a nemaju za kurban da plate 100 eura. Naravno da neće imati, kad slave ono što ne treba. Prije neki dan pita me prijatelj da li sam kupio djeci balone za Novu godinu? Kažem im da nisam, jer oni imaju balone za igru tokom cijele godine, tako da ne pridaju pažnju novogodišnjim balonima.
Veoma mi je zanimljivo da na kraju centralne manifestacije dočeka Nove godine, istu dočekuju u sred pola noći, tačnije u 12h. Ovdje se dočekuje novi dan u sred pola noći, a onda mnogi idu na spavanje. Mi muslimani imamo naše računanje vremena, naše vrijeme i naš kalendar. Mi znamo da dan počinje sa izlaskom sunca, a završava se sa njegovim zalaskom. To je prirodno i jedino ispravno. Naša vjera nas uči znanju, darovala nam je to znanje da koristimo, a mi se masovno pridružujemo neznanju i čekamo novi dan u zabludi da će sunce izaći u sred pola noći. To je iracionalno i nepravedno prema noći i danu. Ja u to doba počinjem klanjati noćne salate.
Na kraju, novogodišnje slavlje se svodi samo na pijanu i biznis. Hvala Bogu, posljednjih desetak godina više to ne radim i odlično se osjećam. Da budem otvoren i jasan, razlozi zašto ne slavim Novu godinu su sljedeći: to nije dio moje vjerske i nacionalne tradicije, šta više vjera mi zabranjuje, promocija amorala, bluda, prostitucije i alkohola, masovne tuče i ostala delikventna ponašanja, iracionalno trošenje novca, masovna sječa šume, iracionalno trošenje električne energije i na kraju podrška švercerima i ostalim profitnim trgovačkim firmama da mi prodaju novogodišnju maglu.
Zato ni svoju djecu neću učiti da pridaju značaja toj kako je neki nazivaju “ludoj”, a ja ću reći iracionalnoj noći. Ja ću biti sretan ako bar jedna osoba koja pročita ovaj tekst odluči da prestane sa proslavom Nove godine. Svima vama želim sretan i hajirli svaki Novi dan, sa željom da vam protekne u pokornosti Stvoritelju i onim sa čim će On biti zadovoljan.
