Protekle nedjelje, Lončar je proslavio svoj 90 rodjendan u New Yorku, što je bio događaj koji je podsjećao na svojevrstan diplomatski samit. Uz čestitke nekih od najznačajnijih svjetskih državnika, uključujući generalnog sekretara UN-a Ban Ki-moona predsjednik zaklade “Apel savjesti” (The Appeal of Conscience Foundation) rabi Arthur Schneier organizirao je svečanu večeru, pri čemu su biranim riječima o Lončaru govorili i ambasadori bivših jugosloveniskih zemalja.
Pročitane su čestitke Henri Kissingrea, te poruka koju je sa bolesničkog kreveta u Bonnu, telefonom prenio bivši ministar vanjskih poslova Njemačke Hans-Dietrich Genscher. Telegram za Lončarev 90-ti jubilej, uputio je i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji je Lončara, inače šefa njegovog Vanjskopolitičkog vijeća za medjunarodnu politiku nazvao “čovjekom nekoliko epoha”.
Ujedno i zamjenik glavnog tajnika UN-a, biviši šef švedske diplomatije Jan Eliasson nazvao je Lončarev životni put “ogledalom suvremene evropske historije i glavnih globalnih trendova”.
Svoje poruke uputili su još i američki general Jacques Paul Klein, bivši UN tranzicijski administrator u istočnoj Slavoniji te UN predstavnik u BiH. Ističući Lončarevu mudrosti Klein je naveo da “ne može pomisliti niti na jednu drugu osobu koja je radila toliko neumorno na postizanju mira u regionu.”
Prema riječima Arthura Schneiera, koji je 2012 održao nezaboravni govor u Srebrenici zajedno sa njim Lončar, već 35 godina predano radi na promociji ideja mira, tolerancije i rješavanju konflikta mirnim putem.
U povodu tog jubileja, u ekskluzivnom intervju za AA u New Yorku, Lončar je govorio o aktuelnoj situaciji u Ukrajini, navodeći da je ruski predsjednik Vladimir Putin, očitio svjestan i činjenice da američki predsjednik Barack Obama neće više pokretati američke intervencije. Rekao je, da bez obzira na eskalaciju, ipak ne treba isključiti mogućnost da ruski predsjednik, “ipak nadje kompromis” sa Amerikom i Evropom oko Ukrajine.
“Po mom mišljenju ovo ipak nije vraćanje na Hladni rat, ali jeste obnova korjena Hladnog rata koji nikad nisu do kraja otklonjeni u posthladnoratovskom periodu”, rekao je Lončar, navodeći da sada na sceni imamo jedan novi oblik hladnog rata koji se vodi iz interesa, a ne iz ideologije.
“Ne mislim da ćemo ući u jedan novi hladni rat, koji bi imao globalne karakteristike, već da ćemo imati jedno pojačano nepovjerenje, jedan posthladnoratovski period sa više opterećenja kada je spremnost na suradnju u pitanju. Ali, meni se nameće jedan zaključak da će, ipak, ovi dogadjaji u Ukrajini, posebno priključenje Krima Rusiji izazvati jedan višegodišnji nelagodan period. Naravno, teško je očekivati da će Putin reterirati,” rekao je Lončar, izražavajući uvjerenje da Putin “nema interesa da ide dalje”.
“Mislim da će njegov interes biti u tome da on nađe zajednički jezik sa zemljama NATO i poglavito sa Amerikom”.
Lončar kaže da bi na koncu trebalo doći do “neke vrste kompromisa u cilju stabilizacije Ukrajine i iznalaska izlaza za njene teškoće”. Dodaje i, da to “neće biti lako”, jer je ova složena siuacija, “nastajala u jednom dužem periodu i s dužom povijesnom pozadinom”.
Ruski nacionalizam je historijska kategorija
Na pitanje, želi li Putin na ovaj način pokazati zube zapadu i da se razlikuje od njegovih predhodnika Bosrisa Jelcina i Mihaila Gorbačova, Lončar odgovara, kako je “Putin došao na vlast kao rezultat jedne političke depresije u samoj Rusiji i tamošnjoj političkoj eliti.”
“Putin je došao na čelo poslije vladavine jednog političara (Jelcina – op.aut.) koji je bio neodgovoran, sklon i piću i donošenju odluka pod utjecajem pića. Putina je proizvela revoltirana sredina koja je smatrala da Rusiji treba vratiti dostojanstvo, jedno veće samopouzdanje iznutra, a prema vani jednu veću odlučnost”.
Lončar kaže, da se u taj proces, “kao što to obično biva” upetljao ruski nacionalizam, “koji kod Rusa nije od jučer, kao što nije niti kod drugih naroda”. Dodaje kako je nacionalizam, kao što se vidjelo, nažalost – često najefikasnije sredstvo za obnovu jednog takvog programa.
“To je nacionalizam i hegemonizam zasnovan i rodjen još za vrijeme carske Rusije. On je našao svoj prostor i u sovjtskoj politici. I on se naravno, sada, sa Putinom obnovio. Mi moramo računati da je to jedna historijska kategorija”.
Dodaje, kako “u okviru nove geopolitike i novih odnosa u svijetu, taj ruski nacionalizam sigurno nije više ono što je bio za vrijeme carske Rusije, a još manje što je bio za vrijeme Sovjetskog Saveza, ali on živi i naravno traži svoj izraz, svoju snagu, kroz ove okvire koje Rusija predstavlja.”
“A to nije mala zemlja, već je to ipak druga nuklearna sila”.
Lončar podsjeća i na to, da Rusija ima velike količine energetskih resursa, “koji su važni za cjelokupni svjetski ekonomski rast”.
“Rusija ima i poznatu, staru kulturu, koja je dosta dala općoj evropskoj, pa i svjetskoj kulturi, posebno u oblasti književnosti. I sve se to sada na neki način pokušava revalorizirati. Sigurno, da je ovo što je Putin napravio sa Krimom, jedna politika ‘fait accompli’ (francuski: ‘svršeni čin’ – prev.aut.) — ali, koja je vrlo vješto bila zasnovana na ocjeni odnosa snaga”, kaže Lončar.
On navodi kako je ruski predsjednik Putin itekako svjestan da američki predsjednik Obama, za razliku od svojih prethodnika u Bijeloj kući u svom mandatu “vodi neagresivnu politiku izbjegavajući vojne intervencije”.
“Taj je faktor također bio ukalkulisan u politici Putina”, ustvrdio je Lončar.
Na pitanje, kakve su posljedice ove Putinove politike po Balkan, gdje sve zemlje imaju jednake aspiracije za ulazak u EU, a za sad, osim Srbije i za ulazak u NATO savez, on je rekao, da je “Rusija, odnosno Putin, sa ovom akcijom sigurno suzio prostor svog momentalnog utjecaja u svijetu”.
EU će zbog Rusije biti ažurnija prema Balkanu
“To naravno ne znači da je on u potpunosti izgubio prostor i sposobnost za vodnenje svjetske politike i utjecaja na svoje okruženje”, kaže Lončar. Navodi i kako je ruska akcija na Krimu doprinjela da sada drugi politički dogadjaji, “dobijaju veći globalni značaj nego što su ga dosad imali”.
“Sa te točke gledišta, trebali bi smo to shvatiti, da će ovo imati veći značaj i za balkanski prostor. To ne znači da će Rusija potpuno nestati sa ovog prostora, ali se pretpostavlja, da će Zapad, naravno posebno Evropska unija možda biti ažurnija i više će ići u susret onima koji su preostali na tom putu za EU”.
Uzimajući sve ovo obzir, Lončar kaže da bi proces približavanja preostalih bivših jugoslavenskih zemalja EU, Srbije, Crne Gore, Makedonije i BiH “trebao da dobije na intenzitetu”.
“Ali s druge strane, gotovo sigurno EU će dosta energije trošiti na ovu drugu situaciju, koja je šira oko Ukrajine”.
On tvrdi da regionalna evropska geopolitika nije zaokružena na način na koji su to zahtjevali “ekonomski i uopće nasušni problemi”. S druge strane Rusija također ima neke svoje primjedbe o kojima treba razmisliti.
Lončar kaže da je i pitanje “nove evropske sigurnosne arhitekture izbjegnuto” onako kako je to postavio tada predsjednik Rusije Dmitry Medvedev, 2009. godine.
“Zapad nije bio u stanju da i sam ponudi jednu novu sigurnosnu koncepciju, koliko god da se NATO afirmirao kao potreban, ipak, po mnogo čemu – u posthladnoratovskom periodu bio je i prevaziđen, jer je suviše zadržao ideološke primjese čak i kad komunizma više nema. Jer, Rusija nije više komunistička zemlja. Ona je jedna autoritarno-liberalna kapitalistička zemlja.”
Sukob dva imperijalizma
“Očigledno je da nakon Drugog svjetskog rata, sa svim konferencijama, koje su sadržale i viziju i kompromise, (ipak) nije završila ideja odnosno poslovanje oko podjele interesnih sfera do kraja. I na to se nadovezala ideologija. Znači – ideologija nije broj jedan. Nego su imperijalne aspiracije Sovjetskog Saveza, s jedne, a Amerike s druge strane, stvorile pretpostavku za Hladni rat. A ideologija je poslije naravno tome dodata.”
Lončar navodi kako je Sovjetski Savez htio da socijalnu sferu – “svjetski lijevi uspon poslije rata, pretoči u svoju imperijalnu politiku”.
“A Amerika je obrnuto htjela, suprotstavljajući se tome da se istovremeno koristi pravima za slobodu čovjeka, demokracije itd. Da ih instrumetalizira”.
“Prema tome”, kaže on, “i u američkoj obrani tih demokratskih vrijednosti bilo je sebičnosti i imperijalnih tendencija”.
“Grobačov je mogao da je htio još produžiti Hladni rat. Naravno, Rusija je mogla još da živi, ali otvaranje prema boljem standardu života, prema materijalnim vrijednostima automatski su usvojile i potrebu za ljudskim vrijednostima,” navodi Lončar.
Ne biti zarobljenik prošlosti
Evocirajući uspomene na dramatične trenutke iz svoje diplomatske karjere, uz navode da je učestvovao na više od pola, 35 od ukupno 68 zasjedanja Generalne skupštine UN-a, Lončar je odgovorio i na pitanje odakle crpi energiju, da i danas, na početku desete decenije svog života bude uključen u aktivne diplomatske tokove:
“Znate ja dosta trajem, zahvaljujući genetskom materijalu, da tako kažem.”
“Ali ta genetika koju ja nazivam ‘materijalom’ nije jedini razlog. Možda je čak važnija aktivnost, moje prilagodjavanje, moje praćenje i uključivanje u tokove koji se mjenjaju. I mjenja se naravno i moja pozicija. Taj je odnos stalno u jednom međudjelovanju,” kaže Lončar.
Veli da je “imao sreće” što je kao jugoslovenski diplomata došao u New York, prvi put prije 64 godine. Tako je dobio priliku da “odavde. iz centra svijeta vidi stvari mnogo lakše, nego iz nekog drugog mjesta”.
Dolazak u New York, bio je kaže, njegovo “drugo važno životno i definirajuće iskustvo, nakon onog prvog kada se kao srednoškolac uključio u anti-nacističku borbu u bivšoj Jugoslaviji”.
“Moram reći i da je stalni kontinuitet važan, bez obzira što sam prije rekao kako su se stvari promjenile; nema više Jugoslavije; promjenila se moja uloga; ja sam poslije raspada Jugoslavije radio za Ujedinjene narode, pa sam bio konsultant, pa sam bio savjetnik predsjednika Mesića, pa sam sad predsjednik Savjeta za međunarodnu politiku predsjednika Josipovića. Ali, tu ostaje jedna konstanta gledanja svijeta u njegovoj cjelini i njegovim promjenama”.
Hruščovljeva cipela
A koje je za njega bilo najdramatičnije zasjedanje Generalne skupštine UN-a?
“Ono prvo na kome sam učestvovao (1950), jer sam sve to doživljavao kroz ptanje da li ja pripadam tom poslu i da li ću moći u tom poslu da se razvijam.”
“Međutim, kad objektivno gledam onda su dva zasjedanja bila na kojima sam učestvovao ipak, bila najdramatičnija. Jedno je 1960 godine, na tzv. jubilarnom 15.zasjedanju Generalne skupštine, koje je održan na najvišem nivou. Tada je je (ruski predsjednik Nikita) Hruščov trebao da se nađe sa (američkim predsjednikom Dwight) Eisenhowerom u Parizu, što je bila neka vrsta detantskog događaja. Ali se taj predviđeni dogovor popuštanja – pretvorio u događaj zaoštravanja”, kaže Lončar.
Napominje te godine poznatu “aferu U-2”, kada su Sovjeti (1.maja 1960) iznad Sibira, na velikoj visini oborili američki šijunski avion “U-2,” a onda zarobili i spašenog američkog pilota.
“Bila je to jedna kontradiktorna atmosfera koja je vladala 15.zasjedanjem Generalne skupštine. Ipak, bilo je vrlo zanimljivo vidjeti sve te državnike. To je bila smotra državničkih misli, mudrosti i propusta.”
Podsjeća da se tada dogodilo ono čuveno lupanje Hruščova sa cipelom na glavnoj govornici UN-a, nakon što su britanski premjer Harold Macmilan, šef delegacije Filipina, Lorenzo Sumolong govorili o tome kako su slobode i prava naroda iz jugoistočne Evrope bile naprosto “progutan” od Sovjestkog Saveza”.
Lončar se prisjeća, da je jugoslovenska delegacija u kojoj je bio i on, a na čelu sa Josipom Brozom Titom sjedila odmah iza delegacije SSSR-a, koju su predvodili Hrušov i Andrej Gromiko, tada šef ruske diplomacije.
Nekim čudom, fotografije tog Hrušovljevog lupanja cipelom po stolu, u medjuvremenu su nestale iz UN foto arhiva.
“Ne samo da sam to vidio, nego sam sjedio iza naše delegacije, zapravo predsjednika Tita. i, naravno, to je njega na neki način pogodilo”, ispričao je Lončar, kao živi svjedok događaja.
“Tito je smatrao da to nije dostojanstveno, da se na takvoj jednoj priredbi koja se bavi svjetskim mirom, i koja treba da pokaže sposobnost državnika da nađu zajednički jezik, kako bi taj svjetski mir i progres unaprijedili, da se događaju takvi vulgarni ispadi”.
“Međutim”, dodaje Lončar, “Hruščova ipak ne bi smjeli ocjeniti samo po tome činu. To je bio kontradiktoran čovjek, onaj koji je htio nadmetanje, kako je on to rekao ‘kroz mirnu koegzistenciju’, ali je u tome uvjek bila (vidljiva – op.aut.) jedna potreba da on dokaže snagu Sovjetskog saveza. I to je zapravo rodilo jednu takvu atmosferu”.
11. septembar 2001
“Tu treba dodati jednu stvar koja je vrlo važna, koja je nova, koju smo otkrili 11.septembra 2001., nakon napada na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i na Pentagon u Washingtonu. Nova digitalna tehnologija daje prednosti svima, uključujući i one koji hoće da ruše i unište ovaj svijet. Prema tome, sa te tačke gledišta mi smo uvijek u većoj opasnosti. Ali, mislim da se sa opasnošću i jača saznanje i svijest da živimo, ili bolje rečeno da smo na istom brodu, i da se moramo držati jednog pravila koje zahtjeva putovanje na uzburkanom moru”.
