Poodavno se nijesam oglašavao u javnosti, a i to sad nerado činim. Sada to radim, je pitanju princip i poštovanje nauke, struke, činjenica, te, nadasve, pored profesionalne, i moralna obaveza moja. Danas se podiže, neprimjereno nauci i struci, te intelektualnoj etici i pristojnom javnom vokabularu, neosnovana prašina ravna harangi na akademika Šerba Rastodera, koji svoju naučnu spoznaju, analizu, istorijsku rekonstrukciju i ekspoziciju djela (opusa) Petra II Petrovića Njegoša interpretira na ispravan i pravilan način, koji je obavezan u savremenoj istorijskoj nauci.
Budući da je pronalaženje, iznošenje, kritika i objašnjenje istorijskih činjenica i njihova međusobna povezanost i zavisnost, za istoričara obaveza i iskaz naučne savjesti i profesionalne sposobnosti i ostvarenosti, esnafska i etička dužnost, a ne vrlina, akademik prof. dr Šerbo Rastoder dao je, u nedavnom intervjuu portalu Analitika, tumačenje Njegoševog pjesničkog, državno-političkog i drugog djela, ali ideologije koju je Njegoš, u literarnoj formi promovisao, te se prof. Rastoder osvrnuo i na motive, fenomene, moduse i ciljeve upitnosti ili ne, to jest, osnovanosti prijedloga da se datum Njegoševog rođenja proglasi praznikom crnogorske kulture i uopšte nacionalno i državno obilježavajućim datumom savremene Crne Gore.
Saglasnost sa tezama akademika Ratodera: Osjećam potrebu da kažem se sa izloženim tezama, analizom i istorijskim sudom akademika i kolege dr Šerba Rastodera, koje je on izložio u intervjuu Analitici zaista slažem, to jest podržavam teze i stavove koje je on iznio, bez obzira sviđelo se to nekom ili ne od dežurnih ametera u istoriografiji ili dopalo se ili ne dopalo svima onima, a pogotovo sinekuristima i oportunistima, samoproglašenim „stručnjacima“ za sve i svašta, a koji su sebi dali pravo da komentarišu i miješaju se (bolje reći petljaju) u ono za što nijesu kvalifikovani, odnosno, nijesu mjerodavni. Makar kad je u pitanju istorijski Njegoš. Ili, pak, proučavanje Njegoša sa stanovišta istorijske nauke. Bitno je, pored toga, da kažem da pjesnički Njegoš (Njegoš kao pjesnik) nije i ne može biti monopol ovdašnjih (i van ovog prostora) književnih kritičara, budući da je interdisciplinarnost u istorijskoj nauci savremeno načelo i standard, te je, stoga, realno da se književni Njegoš, kao takav stvaran, ne može, u interpretaciji, odvojiti od istorijskog Njegoša.
To znači da su istoričari podjednako pozvani da Njegoša sagledavaju u totalitetu njegovog državničko-političkog i literarnog opusa i njihove međusobne uslovljenosti, povezanosti i zavisnosti i da ih u tome nijedana vlast ili bilo ko iz naučne oblasti kojoj pripadaju jezikoslovci i književni kritičari, isključiti ne može, sve i da hoće, a u tome kod nas su primjetne i postoje određene tendencije. Društvene nauke odavno sarađuju, oslanjaju se jedna na drugu, koriste empirijska i druga iskustva, jedne i druge, međusobo.
Pored navedenog, ovom prilikom saopštavam sljedeće:
Prvo, Njegoša treba analitirati i razumijevati u kontekstu svoga vremena, prve polovine 19 vijeka. Njegoš ni Crna Gora u to (njegovo) doba, nijesu isto, ne samo sa današnjom Crnom Gorom, nego ni sa Crnom Gorom, u vrijeme vladavine knjaza Danila i kralja Nikole. „Svaku ličnost, pojavu i događaj treba shvatati i razumijevati u kontekstu svoje epohe“ (Ernst Nolte). Tada je Crna Gora, u Njegoševo doba, bila bezmalo, jednovjerska i jednonacionalna faktički slododna zemlja, a danas je (a posebno od Berlinskog kongresa 1878. naovamo) Crna Gora viševjerska i višenacionalna država i društvo.
Naravno, hoću da kažem da ustajem (potpuno je u ovom slučaju nebitno što sam personalno etnički i nacionalni, te državotvorni Crnogorac i tradicionalno pripadnik pravoslavne varijante hrišćanstva, mada sam lično ekumenista, a sa stanovišta religije ponajviše agnostik) energično protiv zloupotrebe Njegoševog djela i vremena u kojem je on živio u ideološko-političke, nacionalističko-šovinističke i druge svrhe, koje je, na našem i širim prostorima, bilo dugo prisutno u XX vijeku pogotovo, a naročito u periodu disolucije i raspada SFRJ i ratova na njenjom prostoru počev od 1991. godine.
Dakako, Njegoš nije odgovoran za brojne one zlurade ideologe i političare, koji su ga poslije njegove smrti eksploatisali i zloupotrebljavali, ali (to je posebna tema za raspravu) jasno treba reći da je akademik Šerbo Rastoder u pravu kada kaže da Njegoša treba problematizovati kao „bilbord“ i „parolu“ i da treba analizirati uzročno-posljedničnu vezu uticaja njegovog djela, iz XIX vijeka, na postupke generacija koje su došle i živjele poslije Njegoša u Crnoj Gori i šire na južnoslovenskom prostoru sve do današnjeg dana. Prisjetimo se AB revolucije 1989. u Crnoj Gori, rata za „srpski“ Dubrovnik, poharu Konavala, progone braće Muslimana/Bošnjaka u Crnoj Gori i van nje, genocida velikosrpske politike prilikom agresije na Bosnu (1992-1995) itd. Sva ta nepočinstva činjena su s Njegoševom slikom, u ramu, u rukama, i s pozivom na Njegoševe stihove. Ja tome svijetu ne pripadam i nikad pripadao nijesam. Ovđe se namjerno zaustavljam, a mogu nastaviti, međutim, za to nije „kriv“ i „odgovoran“ Njegoš, ali su, ti zli ljudi i kohorte i horde zla, toliko zloupotrijebili Njegoša da su „imali“ obraza, za svoje zločine i fukarluke, da koriste njegove slike i ime i da se pozivaju na njegove stihove, u vremenu zla, kad su smrt sijali zli ljudi.
Zloupotreba Njegoša: Dok sam živ to neću prihvatiti, tu poganu zloupotrebu Njegoša, ali ću vazda pozivati u savremenoj Crnoj Gori da se nikad više riječi jednog pjesnika ne upotrijebe u obračunu sa pripadnicima drugih naroda, nacija, kultura i religija u Crnoj Gori. I nemojmo, bez potrebe, glorifikovati Njegoša. Velik je on i bez naše glorifikacije, ali je i on podložan kritici, te, prema tome, ako kažem da ga ne treba obogotvoravati, ne znaći da ga treba nepoštovati. Naprotiv. Svi ljudi smrtni griješe, pa i Njegoš je mnogo štošta pogriješio. A griješio je i on. Mogu iznijeti o tome sijaset činjenica, no sada neću.
Njegoš je pisao pojedina svoja književna djela, sa namjerom postizanja konkretnih državotvorno i nacionalno emancipatorskih crnogorskih, ali i necrnogorskih integralističkih i drugih ideološko-političkih ciljeva sa inostranim elementom. Vlast u carskoj Rusiji i od Njegoševe Crne Gore nastojala je napraviti rusku guberniju, dominiona, valjda to znamo, kao što znamo kako je i zašto i koliko Njegoš „igrao“ i odigrao na „rusku kartu“.
Teško je Njegoša razdvojiti: vladara od pjesnika. Tu postoji simbioza i koneksitet. Bio je Njegoš mitropilit, više formalno, nego stvarno crkveno lice, a bio je poglavar autokefalne Crnogorske crkve, no, više je bio svjetovan, nego li krelikalan. A njega proglasiti svecem kao što je to srpski mitropolit u Crnoj Gori g. Amfilohije učinio iz političkih i ideoloških razloga više je nego okeanska glupost. I to je činjenica, koju mogu konkretnim istorijskih izvorima naširoko objašnjavati. Ali, ovom prilikom, to neću činiti. Inače, „Gorski vijenac“ je prevashodno književno, umjetničko djelo, a ne istorijski bukvar, no, voljom njenog autora, ono je i ideološko-političko angažovano djelo, budući da ga je pisao vladar i mitropolit Crne Gore onoga doba i da je, pored umjetničkih ciljeva i zadovoljavanja vlastitog ega, njime Njegoš htio promovisati i shvatanje i suštinu državno-nacionalne ideologije, koju je promovisao ili kojoj je težio.
Drugo, Njegoš nije istoričar (nikad nije ni napisao istoriju Crne Gore na osnovu vlastite njene spoznaje ili proučavanja, a i da je napisao savremena naučna istoriografija je dužna da izrekne sud o njenoj vrijednosti, utemeljenosti u izvorima i njenom značaju, poštujući načela u prvom redu objkektivnosti/ili intersubjektivnog jedinstva/-Ćelstali Knut) i nadasve provjerljivosti), te Njegoševo književno djelo nije i ne može biti, ponajmanje, kanon za istoričare, koji proučavaju istoriju Crne Gore. Njegoševo književno djelo je, dominantno, umjetnička projekcija i vizija teško dokučivog res gesta, ali ne i činjenički u potvrđenim, provjerenim izvorima, istorijska istina o prošlosti Crne Gore, o kojoj on piše, te je naučnoj kritici ista podložna, kao i svako drugo opisivanje i tumačenje prošlosti opšte, nacionalne i lokalne, pa time i državne i nacionalne i druge povijesti Crne Gore. Budući da se istorija vazda piše i nikad i zauvijek napisati ne može, jasno je da Njegoša treba smjestiti u kontekst svoga vremena, i to: pjesnika nacionalnog i jugoslovenskog romantizma, vladike, vladara, političara, čije djelo treba sveukupno analizirati, ali njegove brojne pjesničke vizije, kada se tiču njegovog viđenja prošlosti Crne Gore, za naučnu istoriografiju, podložne su preispitivanju i sumnjičenju u brojnim pitanjima. Stoga one zahtijevaju problematizaciju, onako kako bi rekle Tacitove misli „bez mržnje i pristrasnosti“.
Treće, Njegoševo djelo je djelo koje sadrži snažne elemente mitotvoraštva i on je emanat vladara, političara, pjesnika (i uopšte ličnosti) koji je stvarao, nadograđivao i prononsirao brojne, romantizmu imanentne, mitove, ali to što Njegoš piše nije naučna i istorijska istina o prošlosti Crne Gore, makar ne onako i u onoj mjeri kako je on opisivao i razumijevao u svome vremenu. U mnogo čemu Njegoš je bio, u književnom djelu, ne demitologizator istorijskih zabluda i mitova (zadatak istoričara je da to čini: Eric Hobsbawm), već i njihov tvorac i promovent. Dovoljno je samo osvrnuti se na Kosovski mit, kojeg je on instalirao u Crnoj Gori i koji je potom postao „nacionalni mit“, iako taj mit do Njegoša u Crnoj Gori skoro da nije ni postojao (viđeti o tome makar istraživanja istoričara dr Gligora Stanojevića). A taj Kosovski mit, u Njegoševom optikumu i njegova kasnija, postnjegoševska ekspoatacija, jednim dijelom, uticali su objektivno (ne kažem da je to bila namjera autora djela koji je po mnogo čemu bio zarobljenik Kosovskog mita, mita, kojeg je istorijska nauka raskrinkala) na proces etničke i nacionalne denacionalizacije Crnogoraca i širenja integralističke ideje, koja je etapno, ali nužno dovela do 1918. godine.
Četvrto, kada se proučava Njegošev opus, sa stanovišta naučne istoriografije primijeti ćemo da kod njega, skoro da i nema isticanja, ili manifestovanog, objavljenog, saznanja, o onom periodu vjekovne crnogorske državnosti, prije Petrovića, pa i prije Crnojevića, to jest one naše povijesti iz dukljanskog doba Vojislavljevića i zetske epohe Balšića, ali da ima previše romantičarske nakane i zabluda vezano sa fenomen „srpstva“. Naravno, ako uzmeno ono iz „Golubice“ (1844), kad Njegoš veli Simi Milutinoviću da „Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni Murate, ni Bunaparte“, no, van te ekskurzije Njegoš je u svojim djelima mimioišao vjekove postojanja crnogorske državne i nacionalne prošlosti dukljansko/zetske epohe.
Peto, nije problem Njegoš, kao velikan crnogorskog i južnoslovenskog pjesništva, koji je, u tom smislu, ostavio iza sebe književno djelo vrijedno i za epohe poslije njegove smrti; nije ni problem što je on bio antiosmanski, antiosvajački nastojen i borio se za slobodu i državno trajanje Crne Gore, ali je problem u tome što on, u mnogim svojim iskazima kao da nije (ili nije, bolje reći) razlikovao Islam kao religiju, kao humanističko učenje, od državno-vojne politike i akcija Osmanskog carstva prema Crnoj Gori ili šire, sa kojom se Njegoš, logično, nije slagao, već joj se snažno opirao, premda ( i to treba reći) i nije bio uspješan kao državnik Crne Gore, toliko koliko mu se u epskom zanosu već dugi vremena pripisuje.
Hoću reći da je sporno što je Njegoš često, potpuno neosnovano i nepravedno poistovjećivao Islam kao monoteističku religiju i državnu politiku Osmanskog carstva, iako se Kuran i prorok Muhamen ne može izvorno čitati na način kako je to Njegoš činio u „Gorskom vijencu“. Niti treba prihvatiti u XXI vijeku njegove iskaze o Kuranu i Islamu, te proroku Muhamedu, jer religiju (u teološkom, doktrinarnom smislu) treba razdovjiti od politike i ne miješati i spajati nespojivo. Jedno je otpor Njegošev i crnogorski Osmanlijama, i to je razumiljivo u kontekstu crnogorske borbe za slobodu, a drugo je to što Njegoš pokazuje ili da nije čitao i razumio Kuran i učenje proroka Muhameda, pa prema ispovjednicima islama se odnosi krajnje neprimjereno i suprtono vjernoj dogmi i prilično neprijateljski.
Šesto, nijesu mi poznati, na osnovu istorijskih izvora, a ne slobodne i neosnovane priče pojedinih besposličara i neznavenih lica, primjeri u Crnoj Gori „nasilne islamizacije“ ili „danka u krvi“. Poznato mi je da se jedan od sinova Ivana Crnojevića islamizirao dobrovoljno, radi interesa, kako ga je on shvatao ili nekih drugih razloga, pojedinačnih, familijarjih ili opštih, pitanje je to otvoreno, i da je taj model islamizacije, sticajem okolnosti, bio probitačan kako bi se pod osmanskom vlašću ostvario bolji imovinski, ekonomsko-socijalni i drugi status onih koji su bili pod osmanskom upravom, ali mi, lično, nije poznato da su paše, veziri i drugi komandanti osmanske vojske, kad su napadali Crnu Goru vršili nasilnu islamizaciju crnogorskog naroda.
Takođe, nije mi poznato da je Osmansko carstvo, sa kojim je ratovala Crna Gora stoljećima u borbi za svoju nezavisnost i državnu slobodu, bilo netolerantno carstvo u pogledu slobode vjeroispovijesti, jezika, kulture, običaja, tradicije prema svojim podanicima. Ni prema mom crnogorskom narodu. I to za razliku od mnogih drugih carstava, koji su bili pored toga što su kolonizatori i denacionalizatori. Osmansko carstvo nije bilo asimilator i denacionalizator crnogorskog naroda, u vrijeme kad je Crna Gora vojšitila protiv njega za svoju državnu slobodu i nezavisnost. Pa ni prije toga, kad su Osmanlije osvajale Balkan i ratovale protiv omdašnje Crne Gore, između ostalog, i pod svojom vlašću uspjele najvećim dijelom da je potčine.
Sedmo, Njegoš je izmislio da je bilo „istrage poturica“ početkom XVIII vijeka, a svjedok tome on lično nije mogao biti, jer se rodio više od 100 godina kasnije od nje, ako pretpostavimo da je bilo, a naučna istoriografija je utvrdila da „istrage poturica“ bilo nije. Inostrani ahirvi i izvori o tome ne svjedoče da je bilo, koliko danas naučna istoriografija o tome zna i kazuje.
Crna Gora, Njegoševog vremena, objektivno ne može biti Crna Gora XXI vijeka i potpuno je naučno dopušteno kritički preispitivati Njegoševo djelo, bez deifikacije ili satanizacije, već to treba objektivno, sa primjerene, a odavno dostupne i zrele, naučne distance.
Ovom prilikom iznio sam određene teze, koje sam spreman naučno i stručno braniti, te stoga mislim da nije uputno, niti osnovano napadati, bez osnova i razloga, akademika Šerba Rastodera za ono što je utemeljeno iznio Portalu Analitici. To se evidentno čini, ali je najgore što se to radi sa amaterskih pozicija, kada je u pitanju spoznaja i promišljanje istorije sa stanovišta istorijske metodologije, to jest, kritike istorijskih izvora (heruistike i hermeneutike) i njihove interpretacije, koje je obaveza za istoričare.
Njegoš je dovoljno afirmisan u crnogorskoj istoriji i kulturi i slavističkoj književnosti u inostranstvu, izučava se široko i to pokazuje vrijednost njegovog književnog djela, a kod nas odavno postoji Njegoševa nagrada i mislim da nema potrebe da se datum njegovog rođenja (inače još nije sasvim sigurno u nauci utvrđeno koje se godine rodio 1811. ili 1813.) proglašavati zakonski državnim i nacionalniom praznikom, ali ga treba svakako, sa državnom nivoa i na razini nauke, književnosti, filozofije, religije itd obilježavati na dostojanstevn i zaslužen način. (Autor je profesor na Filozofskom fakultetu u Nikšiću)
