Očekivao sam ugriz, bol. Stisnuo zube i onda je njemački ovčar, kao gazela, proletio kroz zrak.
Okomio se na damu iza mojih leđa.
Ženski vrisak nadjačali su grubi muški glasovi čuvara reda.
Plavuša je nestala u jednom od kombija sa rotirajućim svjetlima.
Zbunjen i uplašen, znao sam da su njeni mirisi, srećom, bili jači!
Nadvladali su tajnu mog ranca na prvoj kontroli ljudi sa šljemovima. Kako će biti na slijedećim?! Da li ću i ja završiti s lisičinama na rukama.
Opet su me njušili i naskakali. Srećom, prostor snova se ukazao.
Ugurao sam se među dugokose, što su sedamdesetih prošli sve barikade ka dočeku najluđe noći na jednom od najpoznatijih trgova svijeta. Ponosan i važan, krišom sam izvukao polovku bosanske meke rakije i nazdravio sam sebi što sam kao veliki Valter odbranio zavičajne kapljice za slavlje na čuvenom Trafalgar Square.
I dok su kazaljke polagano klizile ka onom poklapanju, koje će donijeti erupciju oduševljenja, poljubaca i novo ljeto, dvojio nisam da su hladni bobiji, legendarni londonski polismeni, bez oružja i vaspitnih palica, lovili samo ljubitelje maligana i gradi. Oduzimali su boce i bočice u nadi da će tako krotiti rijeku sudionika sve popularnijeg manira pozdravljanja nastupajuće godine. No, i pored svih kontrola, zahvaljujući spretnim komandosima u koje sam se ubrojao, ovo, ipak, nije bila samo voćna ili kola fešta.
Poslije mi je postala pasija to dočekivanje novih pod smogom, zvijezdama, kapljicama, pahuljicama. Grozio sam se blještavih dvorana, gdje uz uštogljene face trebaš glumiti da ti je fijn. Na otvorenim prostorima mogao si činiti što ti je volja. Prilaziti neznancima i na svim jezicima padati jedni drugim u zagrljaj.
Kako je vrijeme prolazilo, redale su se i razne novogodišnje pozornice pod svodom nebeskim. Super je, recimo, bilo u Parizu, osamdeset i neke. Tik uz Ajfelov toranj, čak mi je i jedan simpatični žandar dodavao bocu sa bordoom. Slično poslije i u njemačkom Kelnu, pa Beču. Onda su i kod nas skužili da je kul organizirati veselice u središtima velikih gradova. Krenuli su Zagreb, Beograd, Sarajevo, Pula…
I na svaku sam odlazio s radošću, ali i sa strahom usađenim na Trafalgar Square. Uvijek sam mahinalno skrivao tekućine veselja, očekujući da će me šćepati neki naoštreni vučijak. Naravno, toga nije bilo, nego samo, iz godine u godinu, sve veće zanimanje publikuma za ovakva slavlja na kojima ne moraš paziti na boju kravate, izgled novogodišnje haljine ili kalup svečane frizure.
Opušteno se uplovljavalo u narednu godinu koja nam je trebala donijeti sreću. I svakog puta na kraju jedne kalendarske znamenke znali smo da nam je donijela samo redanje mjeseci, dok je sreće bivalo sve manje.
Iako iz sezone u sezonu otrkivam da mi boja kose i brkova, kao i bore na licu, kazuju da je kucnula ura da se povučem u časnu mirovinu od novogodišnjih ludovanja na trgovima, predaje nema. Sve do ovog 31. decembra!
Mislim, puno toga sam izazivao u svojih nepunih sedam desetljeća. Ne bi valjalo da doživim ono što, čak, i najviši dužnosnici zemlje u kojoj boravim bez ustezanja najavljuju. Jedan od njih, šef nizozemske policije, bez oklijevanja tvrdi da će uskoro uslijediti novi teroristički atak i da manijaci s kalašnjikovima i eksplozivnim prslucima jedva čekaju velika okupljanja masa da ubiju i raznesu što više nedužnih ljudi!
I šta ima privlačnije za prokletnike pakla nego novogodišnje veselice na javnim trgovima?! Ko se sada može opustiti uz policajce u punoj ratnoj spremi ili uz do zuba naoružane vojnike?
Sigurno će biti i snajperista po okolnim krovovima. Koja će majka, otac biti mirni i sigurni da će im se dijete veselo vratiti s provoda na koji se čeka godinu dana. Kako će tek biti u Parizu?!
Ili s kolikim će strahom i oni najhrabriji sada ići na novogodišnji doček na nakom sarajevskom trgu nakon informacija zvaničnika iz tužilaštva da su netom uhićeni radikalni islamisti planirali veliku terorističku akciju tačno na smjeni između dva ljeta. Pominje se da je osam osoba iza brave namjeravalo da usmrti najmanje stotinu Sarajlija i njihovih gostiju!
Zapravo, bilo me je strah kako će proteći i ova božićna okupljanja, a kamoli tek najveslija što slijede. Kad se samo sjetim kako su nekada u Londonu policajci i vlasti bili napeti samo zbog bočica vatrenih pića, a danas od arsenala vatrenog, ubojitog oružja i eksploziva!
Draž novih godina na otvorenim prostorima polagano se pretvara u dočeke straha. A to je, upravo, ono što poludjeli teroristi i žele. Da li ćemo im dozvoliti da pobijede tradiciju, radost, običaje?
