Daleko od pogleda prolaznika, baš tamo gdje bi pomislili da nema nikoga, nomadi 21. vijeka, žive od prirode i sa njom.
Na kraju “Puta sira”, koji kroz proplanke i šumarke Vlašića, jedne od najljepših planina u Bosni i Hercegovini, vodi do bajkovitih ledina gdje su miris svježeg sira pomiješan sa planinskim zrakom i zvuci zvonaca obješenih oko vratova životinja jedini putokaz prolazniku, smještena je nastamba porodice Fuško, nomada u 21. vijeku.
Jedna od najljepših bosanskohercegovačkih planina, Vlašić, pored toga što je dom mnogobrojnim životinjama tokom cijele godine, ljeti je dom i ovčarima, ljudima koji po pet mjeseci žive na planini.
Fuad Fuško sa suprugom Medinom i dvije kćerke, Šejmom i Rebijom, svako ljeto provodi na 1547 metara nadmorske visine na Vlašiću. Bez struje i vode, te svega onoga što imaju u gradu, porodica Fuško, kako su kazali u razgovoru sa novinarom agencije Anadolija, najsretnija je upravo tu.
“Ovdje smo preko ljeta, čuvamo ovce, pravimo sir. Imamo i krave, a ovdje provodimo od pet do šest mjeseci, zavisi od vremena kako nas posluži. Potom se vraćamo kući”, rekao je Fuško.
Od Babanovca do nastambe porodice Fuško vodi put simboličnog naziva “Put sira”. Nakon pola sata vožnje makadamom kroz šumarke i proplanke, “Put sira” završava na ledini koja netaknutom prirodom, niskom travom, drvćem i kamenjem podsjeća na pravu bajku.
Na imanju porodice Fuško, pored tora u kojem su smještene životinje, nalazi se i drvena kućica u kojoj se proizvodi i čuva sir, dok je u blizini smješten sto sa klupama i improvizovana česma, drveno bure sa vodom. Posao ovčara generacijama je u njihovoj porodici, Fuad Fuško ga je naslijedio od svog oca, koji ga je naslijedio od svog i tako već generacijama.
“Koliko imam godina, toliko i dolazim ovdje. I otac je dolazio, sve ide s koljena na koljeno. Kako koja generacija dolazi, tako se prebacuje ovaj posao. Ja ovdje dolazim već 35 godina. Čuvam, muzem, sirim”, rekao je Fuško.
Svake godine krajem aprila dođu na Vlašić, a ostaju do polovine oktobra. Sa prvim proljetnim danima Fuad i supruga, zajedno sa stokom i ostalim potrepštinama, upute se u planinu.
“Djeca se vrate malo prije, kad počne škola. Mi ostanemo još iza njih. Ako je ljepše vrijeme, ostanemo sve dok snijeg ne padne, a nekad odemo i ranije. Kako kad, kako koja godina naiđe”, pojasnio je Fuško.
Tokom vremena koje provedu na planini, brinu o stoki, siju i proizode sir. Kada se završi sezona, vraćaju se kući. Tada prodaju ovčji sir koji su napravili i od toga izdržavaju porodicu.
“I dječica sve sa mnom. Što mogu, pomažu mi. Ja kad odem kositi, one ostanu, čuvaju stoku. Krave hodaju same, naveče one odu po njih. A ovce moraju čuvati, ima vukova, pa moraju paziti na njih”, kazao je Fuško.
Stigla je koševina, pa će sada djevojčice paziti na ovce. Pored toga što ljeto provode na planini, Šejma i Merjem su veoma dobre učenice. Djevojčicama se veoma sviđa biti na planini, a jednako vole sve poslove. Paziti na životinje, pomagati majci. Kažu, životinje ih slušaju, moraju, a njihovo mezimče je crna ovčica po imenu Gare.
“Manja je prvi razred osnovne škole i prošla je odličnim, a starija peti i prošla je vrlodobrim. Trude se, dobre su hvala Bogu”, zadovoljno je rekao Fuško. Nikada nisu propustile sabah-namaz, redovnu jutarnju molitvu muslimana, a starija Šejma, čak i dok cijeli dan brine o životinjama, upražnjava post tokom svetog mjeseca ramazana.
Na planini ima oko pedeset domaćinstava ovčara. Ljeti su tu, a zimi u svojim mjestima.
“Od Babanovca do releja ovdje nema nikoga zimi. Pusto je, nema ni vrana. Nismo nikada probali ostati zimi. Moj otac je ostajao i preko zime, ostavio bi sijeno i tu bi polagao. Danas se sijeno vozi dole, pa niko i ne ostaje. Budu jake zime”, pojasnio je Fuško.
Miris svježeg sira, pomiješan sa svježim planinskim zrakom, sunce i blagi povjetarac, a kuda god se pogled uputi, netaknuta priroda neodoljivo podsjećaju na najljepšu bajku. Daleko od pogleda prolaznika, baš tamo gdje bi pomislili da nema nikoga, nomadi 21. vijeka, žive od prirode i sa njom.
