Deutsche Welle: Njemački mediji prenijeli su da je od početka ove godine 94.000 izbjeglica sa Balkana podnijelo molbu za azil, da je 60 posto slučajeva obrađeno i da je odobren azil u svega svega 0.1 do 0,2 posto slučajeva. Ostali moraju da se vrate. Odakle dolaze te izbjeglice i postoje li tačne brojke koliko je ljudi iz BiH podnijelo molbe?
Kasim Rašidović: Nadležni njemački organ za izbjeglice Bundesamt Migration Flüchtlinge objavljuje svakog mjeseca statističke podatke, ja ih imam pred sobom. U mjesecu junu 2015 su iz Srbije podnesene 1.404 nove molbe za azil, sa Kosova 1.373, iz Albanije 5.800 i onda dolazi Sirija, Irak, Eritreja i tako dalje. BiH pojedinačno uopšte nije navedena jer je tako zanemarljiv mali broj zahtjeva za azil i oni spadaju u 9.000 ostalih. Dakle ja nemam zvanične podatke, niti je Bundesamt objavio koliko ih je iz BiH ali sama činjenica da nisu posebno izlistani u skupinu koja dolazi iz BiH govori o tome da ih je zanemarljivo mali broj.
Iz kojih zemalja dolaze izbjeglice sa Balkana, kojih je kako se navodi 94.000 u odnosu na ukupan broj podnosioca azila kojih je više od 200.000?
U aktima se ne navodi njihova nacionalnost već samo država iz koje dolaze. Ali iz iskustva mogu reći da se barem u 90 ako ne i u 95 posto slučajeva radi o Romima iz Makedonije, Srbije, BiH mada ih je iz ove zemlje puno manji broj. Naša kancelarija u Wuppertalu zastupa ukupno 20 azilantskih porodica iz BiH i sve su romske. Iz Srbije su skoro svi Romi, pa čak i iz Makedonije. Albanaca je u posljednje vrijeme također veliki broj, kako sa Kosova tako i iz Albanije.
Da li zaluta neki Bošnjak, Srbin?
Imam samo jednog jedinog klijenta Bošnjaka iz Živinica, nije Rom, teško invalidno lice. Njega su nagovorili da dođe ovdje ali to je zaista rijetkost.
Vi ste naveli broj azilanata sa Balkana koji su došli u junu. Ali koliko ih je, prema statistici, došlo u toku ove godine?
Statistika pokazuje da ih je u prvih šest mjeseci 2015. godine 28.672 došlo sa Kosova, 21.806 iz Albanije, 10.126 iz Srbije, 4.182 iz Makedonije. Ukupno dakle 64.776 bez BiH jer ona nije posebno navedena, već se nalazi u grupi “sve ostale države zajedno” tako da nemamo precizan broj. Sve u svemu to je znatno manja brojka od ove kojom se operiše od 94.000. Dakle taj broj od 94.000 se može odnositi samo na ukupan broj azilanata sa Balkana u ovom trenutku a neki od njih su došli prije godinu, godinu ipo ili prije dvije godine. Moj najstariji klijent iz ovog talasa je došao prije dvije godine.
Mnoge izbjeglice dolaze u Vašu kancelariju i obraćavaju Vam se za pomoć. Iz kojih sve razloga dolaze?
Većina ih dolazi iz ekonomskih razloga da budemo realni i pošteni i oni to čak ne kriju. Prilikom davanja izjava u Bundesamtu oni kažu, “došao sam zato što je socijalna pomoć u Makedoniji 30 eura” ili “došao sam zato što su skupi lijekovi za ženu ili dijete”. A upravo ta argumentacija nikada nije razlog po njemačkom zakonu da neko dobije azil pa čak ni po ovoj novoj evropskoj klauzuli koja redefiniše pojam progona, iako bi to tako možda i moglo da se tumači ali oni to ne primjenjuju.
Čini se da veliki problem za njemačku državu predstavlja činjenica da mnogi “azilanti” sa Balkana, nakon što im se odbije zahtjev za azil, odlaze advokatima koji prenose predmet na sud. Vi ih također zastupate na sudu. Odakle im novac i kakve su im šanse da na sudu ipak dobiju azil?
Moram reći nikakve, na žalost. I advokati se, da budem iskren, služe raznim, da tako kažem, trikovima samo da bi u interesu klijenata produžili njihov boravak. Mnogi idu kod ljekara, pokušavaju na osnovu ljekarskih potvrda, ali kvota priznatih zahtjeva za azil nije čak niti jedan posto već jedan promil, odnosno 0,1 posto, dakle jedan od hiljadu.
Zbog čega je u njihovom interesu produžiti boravak u Njemačkoj kada znaju da će biti vraćeni?
Oni nama neskriveno kažu da je svaki mjesec proveden u Njemačkoj za njih dobitak. Zašto? Pa njima je bolje ovdje, obično imaju veliki broj djece, socijalna pomoć nije tako mala, iako su je ‘skresali’. Oni dobiju džeparac od 143 eura dok ne dobiju “Potvrdu o dobijanju socijalne pomoći” (Sozialhilfebescheid). 143 eura su bila kao neko prelazno rješenje, da bi mogli da kupe hljeb, cigarete ili djetetu čokoladu. A kasnije oni potpuno normalno dobiju socijalnu pomoć. Postoje dva zakona, jedan je Bundessozialhilfegesetz (Savezni zakon za socijalnu pomoć), po kojem i Nijemci primaju socijalnu pomoć odnosno tzv. Hartz IV ali on za njih ne važi, jer prvu godinu dana za azilante važi Asylbewerberleistungsgesetz (Zakon o socijalnima davanjima podnosiocima molbe za azil). Tako da jedna porodica dobije plaćen stan, dakle ili u “Heimu”, odnosno nekom zajedničkom smještaju, ili u individualnom smještaju. Ovisno od starosti djece pored stana ili drugog smještaja jedna 4-člana porodica dobije oko 900 eura socijalne pomoći mjesečno. No, tamo gdje im daju i smještaj i hranu u menzi, onda dobijaju samo džeparac – 143 eura.
Šef ureda njemačke vlade Peter Altmeier najavio je mjere protiv pojačanog priliva izbjeglica sa Balkana. Šef ureda za migracije i izbjeglice predlaže ukidanje pomoći u novcu i davanje pomoći u robi. Koliko je to sve izvodljivo?
Njemački organi vlasti i političari mogu samo da prijete kako bi učinili neatraktivnim dolazak izbjeglica. To su samo želje njemačkih političara koje se teoretski mogu pretvoriti u zakon ali još nisu. Dakle, ne postoje nikakve kolektivne odluke da Njemačka vraća 94.000 ljudi sa Balkana. To je 94.000 različitih predmeta. Neko tuži, neko ne tuži, neko je bolestan, neko ima malo dijete, nekome se dijete rodilo ovdje, što sve utiče na dužinu boravka.
Neki se vraćaju i ponovo podnose zahtjev za azil. Kao primjer se navode porodice sa Balkana, koje su se četiri puta vraćale. Njima navodno prijeti zabrana ulaska ne samo u Njemačku već i u zemlje Šengena. Da li je to tačno?
Nije tačno. Za to nema zakonskog uporišta. Njemački organ vlasti, zadužen za ta pitanja – Auslaenderamt- može da izrekne takvu mjeru i ako se stranac s tim pomiri, odluka postaje pravosnažna. Ali ako ode kod advokata i podnese žalbu, to nema pravno uporište. Dakle, tačno je da se neke izbjeglice vraćaju i mogu se vratiti ukoliko nisu dobili zabranu ponovnog dolaska a zabranu ponovnog dolaska dobiju samo onda ako su nasilno protjerani. Zato advokati savjetuju svojim klijentima da u posljednjem trenutku potpišu da dobrovoljno napuštaju Njemačku i da drugi put pokušaju negdje drugo uz neku novu argumentaciju, novi dokumenat, na primjer o bolesti, progonstvu… Svaki naredni zahtjev njemačka država u pravilu vrlo brzo odlučuje i to negativno. Ali nekad se i to otegne po dva, tri, četiri ili šest mjeseci. Dakle ne postoji kolektivna odluka, dok se ne promijeni zakon. A zakon ne govori o limitiranom broju podnošenja zahtjeva za azil, već se definiše prvi ali i naredni zahtjev.
Odakle recimo Romima sa Balkana koji bježe od bijede novac za advokata?
Oni plaćaju sitne iznose, 50 do 100 eura mjesečno, tako da oni, s obzirom da jedna 4-člana porodica prima 900 eura pomoći, mogu to da finansiraju ali nemaju pravo da im grad odnosno sudska blagajna plati troškove advokata ili suđenja, jer po zakonu, ako nemaju izgleda na uspjeh ne plaćaju im se ni sudski troškovi.
Profesor međunarodnog prava Norman Pech ukazao je na jednu noviju direktivu EU, kojom se redefiniše pojam progona i kojom bi recimo Romi sa Balkana dobili mogućnost za dobijanje azila. Znači li to da bi i Njemačka trebala da se pridržava toga?
To je u principu tačno i profesor je dao tačnu informaciju. Ona postoji od 2011. ali je djelimično implementirana u njemački Zakon o proceduri za dobijanje azila u decembru 2013. godine, dakle prije godinu i po dana. Međutim, i ona se na žalost ne primjenjuje tako kao što u rezoluciji stoji, jer je to politički interes. Tako da ta evropska smjernica nije dovoljno implementirana u svakodnevne odluke njemačkih vlasti. Tačno je da je redefinisan pojam progona i da se pod tim pojmom, kako se kaže u smjernici, ne podrazumijeva progon pojedinca koji od strane države, policije i slično nego da je to širi pojam u smislu kad neko nema šta da jede, nema vodu i kanalizaciju, tako da je loša ekonomska situacija u indirektnom smislu odnosno ukupna situacija u jednoj zemlji dovela do toga da lice nema uslova za život dostojan čovjeka.
U Njemačkoj se postavlja i moralno pitanje da li izbjeglice koje dolaze sa Balkana gdje je trenutno mirno uzimaju smještajne kapacitete ljudi koji dolaze iz rata i bježe od smrti i progona?
To jeste ozbiljno moralno pitanje. Ima onih koji sve pokušavaju da bi došli do bilo kakvog novca ali je djelimična odgovornost i na njemačkoj državi i lošoj organizaciji. U prvoj polovini ove godine zabilježeno je ukupno duplo manje izbjeglica nego 1992. godine kada je bio rat u bivšoj Jugoslaviji. Tada je bilo 438.000 izbjeglica iz cijelog svijeta u Njemačkoj a sada immao 202.000. Ne sjećamo se da je 1992. godine bilo problema kao danas.
Zbog čega Njemačka insistira na podjeli na sigurne i nesigurne zemlje. Nakon što je Srbiju, Makedoniju i BiH progalsila sigurnim zemljama sada to namjerava da uradi i za Crnu Goru, Albaniju i Kosovo. Može li ona na osnovu toga da skrati proceduru postupka?
Zakon ne definiše sigurne i nesigurne zemlje, već da svako ko kroči u Njemačku ima pravo da podnese zahtjev za azil. S druge strane vlada je izvršna vlast i njihovi ukazi, naredbe, upravni propisi obavezuju niže organe u Bundesamtu da tako i postupaju. Kada ministar unutrašnjih poslova, primjera radi, naredi da oni pokušaju da u roku od 15 dana riješe predmete azilanata sa Balkana, onda se činovnik koji se time bavi, trudi da ostavi po strani predmet izbjeglica iz Sirije ili iz Afrike i uzme predmet iz BiH ili Makedonije i da odluči o njemu negativno. I te odluke su sve iste, oni samo promijene ime, broj i samo je trećina stranice nešto individualno o azilantu. Dakle taj ministarski ukaz i “sigurna zemlja” njega već obavezuje. Zato se ti predmeti brzo završavaju a Sirijci i drugi čekaju da dođu na red. Oni bukvalno štancaju odbjenice za azil. Ali to ne obavezuje sud. Za sud ne postoji sigurna treća zemlja.
U Sjevernoj Rajni Vestfaliji polovinom ove sedmice je počela škola. Mediji su, međutim, izvjestili kako djeca neće moći na fizičko, jer su fiskulturne sale pune izbjeglica. Gradovi se žale da nemaju para. Njemačka vlada je sada započela kampanju u zemljama Balkana kako bi ubijedila ljude da se ne isplati dolaziti u Njemačku. Može li to uroditi plodom?
Oni su napravili propagandni film, koji su emitovali na tamošnjim lokalnim televizijama, šta očekuje azilanta ako dođe u Njemačku, emitovali su kako izgleda progonstvo, kupljenje ujutro u šest sati, policija hapsi, veže ruke, stavlja u kombi, dakle one koji se nisu vratili a morali su da se vrate. Dakle oni se koriste raznim metodama zaplašivanja sa ciljem da bi još u samim zemljama, dakle BiH, Srbiji i Makedoniji stavili barijeru da ljudi ne dolaze. Jedino se tako može objasniti i detalj da njemački policajci stoje na granici između Srbije i Makedonije zajedno sa tamošnjim policajcima i kontrolišu koga će pustiti od izbjeglica koje preko Makedonije i Srbije idu prema EU. Azilanti koji dolaze su mi to rekli. Nemam provjerenu informaciju ali vjerujem da je to tako. Kada vide da krenu čergaši, romska porodica sa osmore djece oni traže garantno pismo, što zakonom nije predviđeno. Traže da znaju gdje idu, gdje će spavati, ko ih zove, koliko para imaju… To u zakonu ne piše, oni su građani Srbije ili Makedonije koji ne moraju imati vizu. Svaka takva mjera je bespravna, sudskim putem bi se to dalo oboriti ali je proces dugačak. Isto tako gledao sam u BiH u medijima da je jedan ministar, mislim za civilna pitanja, rekao da su Nijemci donijeli odluku da će ubrzo vratiti svih 94.000 izbjeglica. To pravno nije moguće, ne postoji nikakva kolektivna odluka.
U zemljama Balkana, posebno BiH širi se strah da će zbog nekontrolisanog dolaska “lažnih azilanata” tzv. sigurnim zemljama, kakvim su proglašene Srbija, Makedonija i BiH biti ukinut bezvizni sistem. Koliko je taj strah opravdan?
Mislim da je to moguće i da je strah opravdan ali to je politička odluka Evropske unije i o tome Njemačka ne može sama za sebe odlučiti, iako je bilo i takvih mišljenja i izjava. Međutim to ipak mora da bude politička odluka na nivou EU. I neke druge zemlje su pored Njemačke pominjali tu mjeru za zaštitu. Da li će ona uslijediti ili ne, ne znam, ali mislim da to nije isključeno. To bi bio veliki korak unazad, za poslovne ljude i omladinu velika stvar je bezvizni režim. Ako zbog 50 ili 90 hiljada azilanata iz tih pet zemalja se opet uvedu vize, onda je to velika šteta za te zemlje i to bi bilo kontraproduktivno za sve ekonomske i političke inicijative na Zapadnom Balkanu.
Intervju vodila Jasmina Rose
