Njemačka je useljenička zemlja. To je zemlja nade za ljude sa Bliskog istoka, iz Afrike, Azije ili Balkana. Za one koji bježe – od rata, tiranije, mučenja, tlačenja, diskriminacije, siromaštva, beznađa. U bijegu je više stotina hiljada ljudi. Na tom putu im je život često u opasnosti, a praktično su uvijek izloženi milosti i nemilosti kriminalaca i bandi krijumčara. Oni bježe u državu u kojoj većina stanovnika suosjeća s njima i pokazuje neviđenu velikodušnost i spremnost da se pomogne. To je, emotivno gledano, nešto odista veliko.
Odista veliko je i ono što tek stoji pred Njemačkom. Čini se da više nema nikakvih pravila, zakona ili normi. Sve primisli ili brige se guraju u stranu. Pred Nijemcima je zadatak zbrinjavanja 800.000 izbjeglica. Na to se gleda kao na šansu za cijelu zemlju, a ne kao na opterećenje ili nešto čemu se nije doraslo.
Doista se čini da Nijemci sa simpatijama i velikom spremnošću dočekuju izbjeglice koje stižu iz drugih kultura i kontinenata. Skoro zapanjeno se posmatraju ti novi Nijemci kod kojih je kancelarka Merkel probudila jednu potpuno novu vrlinu – fleksibilnost. Drugim riječima: pustimo da se stvari odvijaju i vidjećemo u šta će se to pretvoriti
Otkuda ta dirljiva spremnost da se prime stranci i izbjeglice, a da se pri tome ne insisitira na njihovim kvalifikacijama, što čini svaka useljenička zemlja. Riječ je o sjenkama Trećeg rajha. Riječ je o pričama koje se prenose s koljena na koljeno o iskustvima stotina hiljada Nijemaca koji su morali da emigriraju, koji su očajnički tražili smještaj u Engleskoj, SAD-u, Francuskoj, Švajcarskoj ili Šangaju. To je priča o odiseji mnogih Nijemaca kojima bijeg nije pošao za rukom, koji su u očaju izvršili samoubistvo, ili su tokom bijega bili hapšeni, deportovani i ubijeni.
DNK njemačkog društva
Na osnovu svega toga je nakon II svjetskog rata sastavni dio njemačkog ustava postao član o pravu na azil, jedinstven u svijetu. U tom članu se navodi da politički progonjeni ljudi imaju pravo na azil. Davanje azila nije čin milosti, to je pravna i moralna obaveza. Iako je taj član Ustava prije 20 godina promijenjen i oslabljen, pavo na azil i dalje postoji. On je dio političkog i društvenog genetskog koda Njemačke.
Ogromna većina Nijemaca stoji iza te obaveze, uključujući i političku elitu. Postoji jedna neznatna manjina onih koji se bune i koji, nažalost, protestuju protiv izbjeglica. Bez sumnje, to nije lijepo, ali je broj takvih Nijemaca odista mali. Ipak, niko ne smije unaprijed isključiti mogućnost da bi se ogromna spremnost da se pomogne mogla pretvoriti u stanje u kojem je jedno društvo na sebe preuzelo zadatak koji nije u stanju da savlada. Empatija bi se mogla pretvoriti u odbacivanje izbjeglica.
Upravo zato bi politika morala konačno da djeluje. Mora reći šta je to što želi, šta je moguće, a šta više nije – i to kako na nacionalnom, tako i na nivou EU. Imamo vanrednu situaciju u kojoj država ostavlja utisak da nije dorasla problemu. Što se građana tiče, oni, za sada, ne djeluju tako.
