Kako bi bilo kada se niko ne bi morao brinuti za svoje prihode? To se proteklih sedmica često pitala i Marwa Fatafta: “Mislim da bi tako jednostavno nestalo mnogo strahova i stresa”, kaže za DW. Ona je došla u Njemačku kao palestinska migrantica i danas živi i radi u Berlinu. Zaposlena je u organizaciji “Access Now” koja se bavi digitalnim osobnim pravima.
“Meni je rano postalo jasno kako mi sloboda znači biti i finansijski neovisna”, kaže Fatafta za “Deutsche Welle”. “Prije sam željela živjeti od umjetnosti, ali mi je brzo postalo jasno kako od toga neću imati redovne prihode pa sam odustala od tog sna.”
Marwa Fatafta je jedna od već oko dva miliona stanovnika Njemačke koji su se javili za sudjelovanje u istraživačkom projektu osnovne plaće. Za razliku od Finske, gdje je svojedobno sličan projekt pokrenuo tamošnji državni zavod za zapošljavanje, njemački državni uredi nisu zainteresirani za takve eksperimente. Tu iza ovog projekta stoji Njemački institut za ekonomska istraživanja (DIW) i fondacija udruženja “Moja osnovna plaća”. Novac stiže od donacija i za sada ima dovoljno tek za 122 sudionika.
Od toga se može živjeti
Oni bi od početka sljedeće godine pune tri godine trebali primati po 1.200 eura mjesečno. Bez ikakvih uvjeta. Tu se želi vidjeti kakve posljedice bi takav prihod imao za sudionike i za njihov položaj u društvu.
“Ova studija je golema šansa da se u socijalnoj realnosti provedu sve teoretske rasprave o bezuvjetnoj osnovnoj plaći koje i kod nas traju već godinama”, kaže voditelj istraživanja Jürgen Schupp. “Želimo utvrditi hoće li isplata takve bezuvjetne plaće u dužem razdoblju dovesti i do statistički signifikantne promjene u načinu ponašanja i osjećajima.”
Načelo je jednostavno: svako dobiva mjesečnu plaću, bez obzira na to šta činio. Za razliku od sistema socijalne pomoći, iznos uvijek ostaje isti i za primaoce nema nikakvih uvjeta. To znači da mogu i zarađivati sa strane.
Kolika bi ta plaća trebala biti? Istraživači u Njemačkoj su se odlučili za iznos koji je znatno veći od onoga koji se dijelio u Finskoj i koji bi sam po sebi već mogao omogućiti život u kojem ne bi ničega manjkalo. To je, onda, negdje oko 1.200 eura, koliko je predviđeno ovim istraživanjem.
Velike su rasprave odakle bi država uopće namakla novac kojim bi svima mogla davati takvu osnovnu plaću. Zapravo, socijalna pomoć je i inače jedna od najvećih stavki državnih budžeta, a tu su i ne baš mali troškovi institucija koji se time bave – dakle dio tog novca završava u džepovima službenika, a ne onih kojima je to potrebno. No, to je ipak premalo: to bi bilo teško izvodivo bez povećanja poreza, bilo poreza na nasljedstvo, finansijske transakcije i špekulacije ili poreza na prihod onih koji rade – to je razlog da već i rasprava o tome kod mnogih u Njemačkoj izaziva zgražanje.
Slovenija je bila prva
Ipak, o toj ideji osnovne plaće se raspravlja u mnogim državama Europe. Stvorila se i građanska inicijativa koja želi da se time pozabavi i Europska komisija i predloži projekt osnovne plaće za čitavu Europsku uniju. Zagovornici te inicijative vjeruju kako bi to umanjilo razlike između regija, a istovremeno osnažilo ekonomsko i socijalno jedinstvo Europe.
Inicijativa će uopće doći na stol EK samo ako u roku od godinu dana sakupi potpise milion građana Europske unije s pravom glasa i u najmanje sedam članica određeni minimum broja potpisa.
Dva mjeseca nakon što je inicijativa pokrenuta, cilj je još veoma daleko: do konca ovog mjeseca je sakupljeno je oko 72.000 potpisa, a odaziv je veoma različit. Prva zemlja koja je sakupila minimum potpisa je Slovenija, kojoj je, s obzirom na broj stanovnika, bilo potrebno 5.640 potpisa.
“Tamo se posla prihvatila mlada, dinamična skupina koja je preko socijalnih mreža dospjela do velikog broja mladih ljudi”, kaže Ronald Blaschke koji koordinira kampanju u Njemačkoj.
Nasuprot tome, objašnjava nam kako u Poljskoj ili Malti o osnovnoj plaći uopće nema javne rasprave. “Tamo nema građanskih inicijativa niti velikih udruženja kao što su, naprimjer, u Njemačkoj katoličke organizacije zaposlenih koji se na neki način, također, bave tom temom”, kaže Blaschke.
U Francuskoj, pak, ima pristaša takvog oblika socijalne pomoći iz najrazličitijih krugova: “Oni sežu od ekoloških pokreta preko socijalnih inicijativa pa do liberalnih mislilaca”, kaže njemački koordinator. U toj inicijativi se ne može računati na podršku trenutnog francuskog predsjednika Macrona, “ali se može vidjeti kako je rasprava u Francuskoj mnogo šira nego u drugim državama”.
Švicarci su već rekli “ne dolazi u obzir”
Švicarska je prva zemlja koja je otišla i korak dalje: tamo je već održan referendum o bezuvjetnoj osnovnoj plaći za sve građane – koji je neslavno propao. Gotovo 77 posto Švicaraca je odbilo ideju da bi svako trebao dobivati plaću, radio ili ne radio.
I eksperiment u Finskoj, zapravo, nije dao nedvosmislene rezultate: on je završen i nije nastavljen, a zaključak je bio kako takva osnovna plaća, praktično, uopće nema utjecaja na smanjenje stope nezaposlenosti. Ali je pokazala nešto drugo: osobe koje su sudjelovale u eksperimentu su mnogo lakše živjele i bile su u znatno boljem psihičkom stanju. Mnogi su se upustili u poslove koji im se inače ne bi isplatili, a zapravo su čak radili nešto više: u prosjeku su primaoci takve plaće radili šest dana u godini više nego ostatli iz kontrolne skupine.
Marwa Fatafta još mašta kako bi bilo da prima takvu osnovnu plaću, ali čak i ako bude izabrana, ne želi prestati raditi: “Volim svoj posao, to nije pitanje.” Ali, takav prihod bi joj pružio materijalnu sigurnost. “Bilo bi lijepo kad bi ljudi svoje odluke o poslu donosili iz pozitivnog osjećaja, a ne iz straha kako će zaraditi novac. Kad bi činili stvari koje bi nešto značile za društvo i za sve nas, a ne zato što one imaju nekakvu tržišnu vrijednost.”
