To što Velika Britanija trenutno radi je poseban doprinos rješavanju izbjegličke krize: ilegalni radnici i njihovi poslodavci ubuduće trebaju biti strogo kažnjeni. Među posljednjim su pravi robovlasnici koji također zaslužuju zatvor. Da li se tako trebaju tretirati i radnici na crno u raznim nižerazrednim kafanama, radionicama ili poljoprivrednim dobrima koji tako zarađuju novac za preživljavanje? Ove nove mjere u svakom slučaju štete podzemnoj mreži, koju su davno izgradili Sirijci, Afganistanci i Iračani u Velikoj Britaniji, kako bi privukli sunarodnjake. U tom smislu ta politika ima unutrašnju logiku koja britanskom premijeru daje za pravo da se posluži svom sredstvima, kako bi odvratio izbjeglice. Više policajaca, više bodljikave žice u Calaisu, kao što je dogovoreno prošle sedmice, spadaju u taj koncept.
Velika Britanija se ograđuje
La Manche je širok samo 34 kilometra, ali sadašnji mentalitet u Velikoj Britaniji primjereniji je nekoj zemlji Atlantika, udaljenoj hiljadu kilometara od Evrope. U glavama mnogih Britanaca je odstojanje od tzv. starog kontinenta nepremostivo veliko. Oni uživaju u svom osjećaju posebnosti i skoro da u dovoljnoj mjeri ne mogu istaći distancu prema Francuzima, Nijemcima ili drugim susjedima. Čak se i sam pojam „glorificirane izolacije“ povezuje sa jednim britanskim premijerom iz 19. vijeka. Na taj način je još tada opisan nedostatak britanskog angažmana u evropskoj politici.
Izbjeglice su nepoželjne
U izbjegličkoj krizi postaje više nego vidljivo da iz Londona nema konstruktivnog doprinosa. Britanci sve rade kao da se njih to ne tiče. Prošle godine su prihvatili samo sedmi dio od ukupnog broja izbjeglica koje je prihvatila Njemačka. Deklarisani Cameronov cilj je smanjenje broja izbjeglica. O britanskoj solidarnosti u raspodjeli izbjeglica u Evropi se ne može skoro nikako govoriti. Isto tako je i kada je riječ o pomoći koju traže Italija ili Grčka ili prijedlogu Evropske komisije za donošenjem zajedničkih mjera. Dok Bliski istok nestaje u ruševinama i dok je u toku najveća migracija naroda od Drugog svjetskog rata, Britanci podižu pokretne mostove i sa najnovijim prilivom izbjeglica ne žele imati ništa.
To je politika lošeg susjedstva i Britancima će se vjerovatno odbiti o glavu. U Evropi su se sa previše opreza odnosili prema vječnom britanskom odbijajućem stavu i njihovim stalnim specijalnim željama. Finski ministar finansija je rekao da Evropu ne može zamisliti bez Velike Britanije. On očito nešto dobro ne vidi, pa Britanija ionako nije sa Evropom.
Oproštaj od Evrope i vanjske politike
Kada je riječ o krizi u Grčkoj iz Londona se glasno čulo da Njemačka treba sve to da plati. Inače u proteklim godinama je britanski doprinos u ovoj i drugim evropskim krizama kao i daljoj vanjskoj politici praktično ravan nuli. Da li se radilo o Ukrajini, Putinovim težnjama za vlasti, obnovi Balkana, smirivanju Libije, preživljavanju Iraka, građanskom ratu u Siriji ili novim odnosima prema Iranu – David Cameron garantovano u to nije uključen. On se nigdje ne angažuje gdje u užem smislu riječi ne vidi nacionalni interes svoje zemlje. Pri tome i njegova vlada ima uske poglede: nije joj u interesu ono što nije od direktnog interesa za britansku privredu. Ljudska prava, suosjećanje, odgovornost – ti i slični pojmovi su izgleda u britanskoj politici prekriženi.
Reforme kao korak unazad
Premijer Cameron počeo je svoju jesenju turneju na kojoj želi promovisati ideju o reformi EU. No čini se da je jedini cilj na njegovom dnevnom redu referendum o izlasku iz EU. On bi najradije da EU vrati u jednu vrstu carinske unije u kojoj svako radi svoj posao. Postoji dovoljno zaslijepljenih nacionalista u Evropi koji će to pozdraviti. Međutim, na britanskom primjeru možemo nešto naučiti: odgovor na ovu vrstu zahtjeva iz Londona jednostavno treba glasiti „ne“. Mi ne možemo sudjelovati u takvom nazadnim potezima.
