Nova runda priče o izvinjenju i pomirenju načas je obiliežila komadić srbijanskog medijskog prostora, isticanjem vlastitih žrtava i zamijenom teza od koje gori Hilandar, a džamije su već izgorele. Zločini iz pohoda iza kojih su ostajali mrtvi, žrtve silovanja i različitih nečovečnih i genocidnih postupaka, zatomljeni su propagandnom akcijom Beograda, u kojoj su se istakli njegovi visoki dužnosnici, podsjećajući susjede koliko su Srbi patili.
Registrovali smo ponovo sva opšta mjesta srbijanske konfuzije, postratnog iživljavanja nad žrtvama, a izgovarali su ih funkcioneri vladajuće garniture, dičeći se izmišljotinama kakva je tobožnje – obratimo pažnju – procesuiranje zločina i zločina, ono, valjda u departmanu za državno prikrivanje. Nešto je bilo, to sa tim, kako se zovu, ratnim zločinima, ustvrdiće crnokošuljaški ministar, ima neke veze, a možda nije bilo, jer su Srbi uvijek branili svoje, oni su pravoslavci, a pravoslavac ne može da bude zločinac, imamo primjer u novijoj historiji, posvećeni obred čitanja Biblije, kojoj se u haškoj sudnici posvetio državni namještenik Srbije Milan Lukić.
Srbijanska hladnjača-katarza
Sve je počelo tako što je kosovski ministar spoljnih poslova Hashim Thaçi zatražio izvinjenje za žrtve rata na Kosovu devedesetih, najavljujući da će Priština tužiti Beograd za genocid. Naravno da je u Srbiji uvijek bilo važno ko govori, a ne i to šta izgovara, konačno, to je jedan od principa funkcionisanja čaršije, neoboriv kao principi termodinamike. Ne može, dakle, Thaçi da kaže ništa o državnim zločinima u Ćuški, Velikoj i Maloj Kruši, Suvoj Reci, Izbici, Beloj Crkvi, Orahovcu, Pustom Selu, Vučitrnu… Ne pomišljajte da priznate “Dubinu 2”, jesu leševi bili u hladnjači, a Srbi pravili grozomorni vic da “Šiptari” “frikombinuju”. Toliki je bio domet čaršijske katarze. Kao da je smišljeno na poznatom toponimu suočenja, u Ustaničkoj (Beograd) gdje svjedoci srpskih zločina postaju žrtve šikane i pretnji.
Thaçi preuveličava brojke, dovoljno da se sve obesmisli, ratni pohod srbijanskih snaga sigurnosti, prije svega. Paljenje sela, džamija, trovanje izvora, pljačku stoke i bijele tehnike. Da se negira učinak Vojske, policije, državnim novcem plaćenih desperadosa, Arkanove Srpske dobrovoljačke garde (tigrovi), Šešeljevih Belih orlova, gostujućeg banjalučkog Delta odreda, aboliranih kriminalaca, patriotskih koljača i pljačkaša.
Albanci, kazao je Thaçi, razmatraju kako da postave zahtjev da bi dobili saznanja o tome “ko su bile srpske ubice iz 1999. godine”. Mnogo toga zna se u delegitimisanom srbijanskom Tužilaštvu za ratne zločine, ostala su znanja u drugim institucijama, od kojih se očekivalo da kažnjavaju zločince. I u kućama, da se prenose s koljena na koljeno, kao i zločini srpske vojske tokom balkanskih ratova.
Tražiće Albanci i da im se plati ratna šteta; nije osnovano da srpski funkcioneri crnokošuljaške provenijencije odgovaraju na takve gluposti. Jest gorijelo, bila su u Srbiji neka suđenja, ništa nije dokazano. A oni što su se drznuli da traže odštetu od države, ponižavani su, onako nezavisno, pravosudno, baš kao na Kosovu, dok su im ubijali najbliže i palili kuće.
Uništeno je, kaže kosovski šef diplomatije, 65 odsto privatne imovine kosovskih Albanaca.
Ali, ima Srbija odgovor, izriče ga kosovski staratelj, direktor Kancelarije za Kosovo Marko Đurić, osoba čiji bekgraund dokazuje koliko je državi (Srbiji) stalo do istine u kosovskom ratu. Odnosno do laži i zamagljivanja – taj kao da se takmiči sa Tužilaštvom za ratne zločine.
Došlo vrijeme za naplatu
On kaže da je prijedlog Demokratske partije Kosova da se u kosovskoj skupštini usvoji rezolucija o genocidu Srbije nad Albancima “politička avantura”. Poželeo bi svako normalan da je Srbija na Kosovu, oko svetinja, posegla za takvom, a ne vojnom avanturom. Koja je koštala, došlo vreme za naplatu: “Od 1. januara 1999. do 14. juna 1999. ukupno su živote izgubile 10.122 osobe, od kojih je 8.701 Albanaca. Među ubijenim Albancima je bilo 7.346 civila, uglavnom seljaka. Ubijen je, ili je poginuo 1.191 pripadnik srpske zajednice, od toga 385 civila, 806 pripadnika policije i vojske. Ubijeno je i 230 Roma, rezultati su popisa koji je realizovao Fond za humanitarno pravo.
Đurić će Marko, pak, kazati da “imamo utisak da je riječ o političkoj avanturi ljudi kojima je nečista savjest zbog sopstvene uloge u ratnim dešavanjima krajem devedesetih”.
Đurić Marko ne zna da plaćanje ratne odštete nije odmazda, da će se država-počilac kazniti primjereno njenoj ekonomskoj moći, da će se, i bez izmjene deseterca, odnosno minimalne edukacije mladih, očito izvući. A mora da se plati, za izgorijela vrata, makar kvaka.
Ima Đurić mnogo utisaka, postupa u ritmu konfuznog patriote oslonjenog na obmanu i Kosovski mit, poziva se na tupoumni deseterac i skenira stanje na Kosovu. Ne sagledavajući realno velike domete na srpskom djelu.
Tu za istinu nema mjesta, ima samo za neprijatelje, kakvi su u međunarodnim institucijama, poput Haškog tribunala koji ima podatke da je najmanje 750.000 kosovskih Albanaca bilo primorano da napusti Kosovo u periodu između kraja marta i početka juna 1999. godine, kada su srpske oružane snage započele ofanzivu poznatu pod imenom Potkovica. Jeste, Marko, plašili su se NATO bombi, koliko li još kretena vjeruje u to.
Crnokošuljaško pomirenje i ministarsko predavanje
Što Đurić propusti, dočeka Vulin, ovaj put uzvraća hrvatskim političarima, na radost pravovjernih pristalica Pokreta socijalista i Srpstva kao takvog. Vulin poziva hrvatskog ministra unutrašnjih poslova Ranka Ostojića da, “prije no se zatraži od Srbije da dokazuje svoju evropsku opredeljenost, dokaže svoju, tako što će Srbima u Vukovaru omogućiti da imaju ćirlično pismo na javnim zgradama”.
“Prije nego se zatraži od Srbije da dokazuje svoju evropsku opredeljenost, neka ministar hrvatske policije najpre dokaže svoju evropsku opredeljenost tako što će obezbediti poštovanje zakona i omogućiti da Srbi u Vukovaru bez straha od nasilja mogu da pročitaju ćiriličko pismo na javnim zgradama”, beleži ministar za rad i nešto.
I podsjeća, naravno, pun empatije, na Srbe prognanike.
“Predstavnici zemlje koja slavi dan kada je proterala 250.000 svojih državljana srpske nacionalnosti, trebalo bi da znaju da ne treba da kritikuju zemlju u kojoj se ratni zločini dokazano procesuiraju, bez obzira na nacionalnost”, bilježi Vulin.
Tačno je da su hrvatske snage bezbjednosti, čineći zločine protiv čovječnosti, prognale iz Hrvatske četvrt miliona Srba, avgusta 1995. Od Vulina nećemo čuti koliko su krajiški odmetnici prognali Hrvata samo u prvoj godini svog divljanja, taj će bahato i primitivno držati Hrvatima lekciju o tome da moraju priznati svoje zločine. A poslanik Miodrag Linta nekažnjeno baljezga, obraćajući se predsjednici Hrvatske, te konstatujući kako hrvatski narod mora da se suoči sa zločinačkim karakterom takozvanog Domovinskog rata.
Taj kaže da su Srbi prognani sa vekovnih ognjišta, nariče, vrijeđa, falsifikuje. Ništa o nevinosti Jovice Stanišića, Franka Simatovića, Dragana Vasiljkovića, Arkana, ostalih državnih ratnika i balvan mučenika.
I onda dođemo do iskusnog diplomate Ivana Mrkića, državnog (savjetnik predsjednika Republike) baštinika kartografske ideologije Slobodana Miloševića. Oliver Antić se privremeno primirio, zamoren sudskim procesom za rehabilitaciju ratnog zločinca Dragoljuba Mihailovića, nema deseterca. Dalo se, dakle, Mrkiću, pa se iživljava, na takvima je sada da brane čast razoružanog fašizma: “Društvo se suočilo. Nikolić je i pred kamerama i u tekstovima izrazio žaljenje. I bilo bi nam pravedno da neko prizna – ‘jeste, i Srbi su ubijani’. Mi smo spremni da praštamo. Ako ne poštuješ svoje žrtve zbog političke korektnosti, onda nisi iskren čovek. Znate li vi koliko ima srpskih sinova i kćeri čiji su očevi i rođaci stradali u Sarajevu i nema reči o tome”, priča Mrkić u pravilnom ritmu, kao da svakom rječju postavlja sebi pitanje vjeruje li uistinu u validnost studijskog izvinjenja Tomislava Nikolića.
Djeca, lavovi, savjetnik i predsjednik
Nedostaju samo srpska djeca da ih balije bace lavovima u sarajevskom Zoološkom vrtu (Intervju Ivana Mrkića, Danas, 30. april).
Nije kraj, već vidimo živu hranu u Pionirskoj kako se koprca: “Nisu ni Srbi koji su stradali granatirali Sarajevo, a bili su ubijani. S tim treba da se suoče oni koji su to radili. Mi da možemo da vratimo vreme, nikada ne bismo dozvolili ono što se dešavalo u Srebrenici. Možemo samo da se zgrozimo i da plačemo nad tim, ali to ne znači da ćemo zaboraviti naše žrtve. Nama je jako stalo da imamo odlične odnose sa BiH, u interesunam jeda država jača. Sa iskrenim žarom zastupamo da BiH uđe u EU”, analizira, ne bez patosa, Ivan Mrkić.
I on, kao, vjeruje u Deda Mraza, da se za ratne zločine ovdje procesuira, sudi i presuđuje. Nema ovaj sindrom sretan, a izgleda nema nikakav kraj. Ej, to je laž, prevara, izmišljotina, državna polika Srbije bila je masovno ubijanje, za to su odgovarali sitni lopovi, presuđivale im bezumne državne patriote, bilo je Srba žrtava ratnih zločina, neki od njih (zločina) su očigledni i, iznad svega, neljudski. Nema to veze sa onim što lažete po regionu, da Srbija, čiji su poreski obveznici platili bezobzirnu hegemoniju i osvajačke pohode, nekome za nešto iz tih krvavih epizoda sudi.
Ne lažite građane Srbije koji žive u susedstvu koljača i hodajućih bombi, u državi koja ne prihvata srbijanski sindrom, ovdašnju verziju PTSP-a, za vašeg mandata stradaju nedužni, učesnici ratova koji bi mogli biti izlečeni, spaseni njihove žene, njihova djeca.
Evropa je tu da sve to što lupetate i beskrupulozno lažete, udene u neko poglavlje. Da vam zabrani da to činite, pa i sami kažete da sve radimo zbog nas samih, a ne zbog ulaska u Evropu. Evo prilike, radite i prije nego što morate. Odnosno ućutite. Ako nastavite da laprdate, teško svakome ko vam olabavi stege, misleći da “nećete valjda ponovo”.
Hoćete, svakako.
