Nikola Gaon je više od devet godina kao internacionalac u misiji OESC-a na Kosovu. Radio je na raznim pozicijama koje su uvijek imale veze sa medijima i javnošću, a posljednje tri godine je i portparol te misije. Prije Kosova je radio u misiji OESC-a u Sarajevu i Skoplju. Rođeni je Sarajlija, ali je period tokom rata u BiH proveo u Izraelu. On danas ima dvojno državljanstvo bosansko-herevegovačko i izraelsko. Nikola kaže da mu je činjenica da dolazi iz BIH, dosta pomogla da se uklopi na Kosovu. Kada je polazio na Kosovo poznanici su mu uglavnom poručili da se čuva, ali su ta upozorenja, kaže Nikola, bila rezultat stereotipa koji postoji u regionu.
“Ono što ljudi vide je uglavnom ono što se plasira u vijestima, a vijesti se u većini slučajeva fokusiraju na neki negativni razvoj situacije”, kaže Nikola. On kaže da je odmah po dolasku na Kosovo 2004. godine govorio bosanski jezik, te da nikada nije imao problema.
“Ne znam da li sam možda bio prvi koji je toliko slobodno koristio maternji jezik, ali ga definitnivno jesam koristio slobodno i od dana kada sam došao na Kosovo, pa evo sve do sada, nikada nisam imao nijednu neugodnu situaciju zbog toga što govorim bosanski”, kaže Nikola.
Za razliku od velikog broja stranaca koji rade u međunarodnim misijama i ostanu u krugovima ljudi s kojima rade, Nikola se od samog početka počeo družiti s ljudima iz Prištine, a pohađao je i kurseve albanskog jezika.
“Ja sada govorim albanski jezik dovoljo da se mogu snaći na ulici, mogu otići u samoposlugu, razgovarati sa taksistima, voditi neke osnovne razgovore sa komšijama u zgradi, mogu komunicirati na albanskom. Sve to je doprinijelo da sam se, tako da kažem, integrisao u društvo i da se ovdje osjećam stvarno kao kod kuće”, kaže Nikola Gaon.
Iz Zagreba na Kosovo preko Holandije
I Dominik Kolić je zaposlena u međunarodnoj misiji na Kosovu. Ona je u Prištinu stigla u januaru 2009. godine, kada je počela da radi za evropsku misija, EULEX. Prije dolaska na Kosovo živjela je 20 godina u Holandiji, gdje je radila u Haškom tribunalu.
“Porijeklom sam iz Hrvatske, rođena sam u Zagrebu, ali sam u stvari odrasla u Australiji. Tamo sam počela i završila osnovnu školu, potom srednju školu u Osijeku, fakultet u Zagrebu i onda radeći za Jugoturs, provela jedno tri godine u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku i stigla do Holandije”, kaže Dominik.
Ona ističe da nikada ranije nije bila na Kosovu, te da se sjeća prvog jako lijepog utiska kada je sletjela avionom, ravnica u sredini prekrivena snijegom, a planine u daljini.
“Nažalost kad se snijeg otopio vidjela sam da ima dosta smeća, pa mi je to bilo malo čudno, s obzirom da nisam na to navikla, a što se ostalog tiče ovo je bio dio bivše Jugoslavije tako da mi je na neki način bilo poznato, a s druge strane zbog kulture, zbog jezika naročito, bilo mi je prilično nepoznato. Opet, s druge strane, ja sam osoba koja je koliko, toliko putovala po svijetu, tako da se prilično brzo snađem. Tako da smo za samo tri mjeseca familija i ja bili kao kod kuće”, kaže Dominik.
Pogled u bolje sutra
Dominik Kolić je na Kosovo dovela i supruga Kemala, koji je iz Goražda i sina, koji danas ima 12 godina i pohađa Američku školu u Prištini. Prvi susjed u kući u kojoj živi sa svojom porodicom je mala džamija, koja im po njenim riječima, ne smeta i čini ulicu jako zanimljivom. Dominikina porodica se osim sa internacionalcima jako puno druži i sa domaćim stanovništvom.
Jezik joj, kako kaže, ne predstavlja problem da se druži sa domaćim stanovništvom sa kojim se sporazumijeva uglavnom na hrvatskom jeziku, ako su stariji od 35 godina, ili na engleskom sa mlađima generacijama.
“Znala sam da je albanski drugačiji, krenuli smo na kurs, jedno tri mjeseca da se upoznamo makar sa pravilima gramatike, sintakse i tako dalje. Tako sam naučila desetak, dvadeset riječi i mogu se snaći i mislim da treba naučiti osnovne riječi, znati reći hvala, dobar dan, dobro jutro, jer mislim da je to iz poštovanja prema domaćem stanovništvu.”
Koliko će dugo Dominik Kolić ostati na Kosovu zavisi od posla, ali bi ona, ipak voljela da joj sin srednju školu nastavi u Holandiji.
Nikoal Gaon, pak, krajem ovog ljeta završava misiju na Kosovu. Sa Kosova će otići s utiskom da je komunikacima između Srba i Albanca još uvijek mala, ali da ide na bolje.
“Hvali jako puno informacija o tome kako izgleda život ljudi u Prištini ili u Gračanici i sad vidim da polako ljudi iz Prištine počinju da izlaze na ručak negdje tamo prema Gračanici. To će dovesti donekle do nekih promjena i shvatanja da ipak žive jedni pored drugih, jedni s drugima i da će se ako ništa, kroz ekonomske odnose i ti međuljudski odnosi početi razvijati”, zaključuje Nikola.
